Head 05
Datum objave: 09. Ožujak 2022

ŠIBENSKI BRANITELJI: General Ademi svojim je postupcima 12. rujna 1991. ugrozio bojišnicu u zaleđu Skradina o kojoj je ovisila sudbina Šibenika

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Šibenski branitelji nastavljaju s osporavanjem tvrdnji koje je o bitci za Šibenik 1991. godine i događajima koji su joj prethodili u svojoj knjizi "Samo istina" iznio general Rahim Ademi. Oni naglašavaju da ne osporavaju Ademijeve zasluga i važnost njegove uloge u obrani Šibenika, ali se s njim žestoko sučeljavaju kada je riječ o njegovoj, kako tvrde neistinitoj štoviše lažnoj, interpretaciji bitke za Šibenik i njenog tijeka. Zamjeraju mu i da preuveličava te lažno prikazuje i svoju osobnu ulogu te zahtijevaju, kako naglašavaju u novoj objavi, njegovo javno očitovanje o neistinama i izmišljotinama te omalovažavanju branitelja Šibenika, lažnog prikazivanja tijeka bitke za Šibenik u rujnu 1991. godine.
U novoj objavi
Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata "Jastrebovi" Šibenik i Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko - kninske županije, koju prenosimo u cijelosti, šibenski branitelji tvrde da general Rahim Ademi ne govori istinu o događajima koji su prethodili bitci za Šibenik i prešućuje da je, citiramo, svojim oklijevanjem, vojničkim neposluhom te neodgovornim postupcima pri izvršenju bojnih zadataka 12. rujna 1991. godine ugrozu prve crte bojišnice u skradinskom zaleđu o kojoj je ovisila sudbina Šibenika i Dalmacije, a samim tim i Hrvatske.

General Ademi, kaže se u novoj objavi koju prenosimo u cijelosti, u knjizi "Samo istina" na 34. stranici piše: Kada smo dobili dva minobacača 120 mm njima u početku nitko nije znao rukovati pa sam organizirao obuku. Bili smo na sto muka jer ti minobacači nisu imali čak ni nišanske sprave. Ipak bilo je to prvo djelovanje hrvatskog topništva u Domovinskom ratu. Djelovali smo po Vukšiću, a zatim smo išli prema Dubravicama, Skradinu, Bićinama, Piramatovcima, Biloj Vlaki i Lađevcima. Mijenjali smo položaje i djelovali tako da je neprijatelj u kolovozu 1991. godine mislio da imamo veliko topništvo, a zapravo smo imali samo ta dva mala minobacača. U to vrijeme imali smo oko 150 mina, a za svaki cilj ograničen broj, po sedam osam mina. Bila je to bitnica s oruđem kalibra 120 mm. Radio sam i na ustroju brigade i kao zapovjednik bitnice.

U dosadašnjim objavama već smo naveli da general Rahim Ademi nije imao nikakvu ulogu u nabavljanju dva minobacača 120 mm koja su branitelji Šibenika dobili od MUP-a RH te da je odbio pucati na neprijatelja prvim minobacačem 60 mm u Lišanima koji su dobili šibenski branitelji pravdajući se da ima previše mali domet, te da mora prići u neposrednu blizinu neprijateljskih položaja. Ukazali smo i na činjenicu da general nije, kao što tvrdi, okupio ljudstvo, ustrojio posade topničkih bitnica ni organizirao obuku ljudstva. Isto tako razotkrili smo nebrigu generala Ademija o ljudstvu bitnice MB 120mm kada je nakon uspješnog djelovanja u Skradinskom zaleđu bila izložena napadu bojnih zrakoplova JNA.
No, time nismo iscrpili arsenal njegovih laži, netočnih prikaza važnih događaja uoči i tijekom bitke za Šibenik te proizvoljnih konstrukcija kao i prešućivanja
osobnih propusta, neposluha, izbjegavanja izvršenja zadatka i ostalih postupaka kojima je ugrožavao obranu Šibenika i Hrvatske.
U drugoj rečenici pasusa na 34. stranici knjige "Samo istina", general Ademi na brzinu prelazi preko događaja koji mu ne idu u prilog te samo taksativno navodi:
Djelovali smo po Vukšiću, a zatim smo išli prema Dubravicama, Skradinu, Bićinama, Piramatovcima, Biloj Vlaki i Lađevcima. Odmah prelazi na nove događaje i ni jednom riječju ne spominje i prešućuje što se zaista događalo i kako se on u tim situacijama ponašao. Čini to zato što se ta istina ne uklapa u njegovu istinu i idealiziranu sliku koju pokušava stvoriti sam o sebi.
Evo činjenica o tomu kako je general Rahim Ademi sudjelovao u izvršenju akcije
bojnog djelovanja bitnice minobacača 120mm iz Piramatovaca na položaje i uporišta JNA i paravojnih postrojbi pobunjenih Srba u rajonu Đevrsaka 12. rujna 1991. godine, dakle dan nakon snažnog udara neprijatelja na branitelje u zaleđu Skradina koji su pretrpjeli velike gubitke i samo četiri dana prije napada JNA na Šibenik:
Minobacački udar na vojne ciljeve u okolici Đevrsaka 12. rujna 1991. godine bila je akcija u kojoj Rahim Ademi
odlukom zapovjedništva 113. brigade ZNG-a bio dodijeljen minobacačkoj bitnici Policijske uprave Šibenik. Taj minobacački udar bio je od iznimnog značaja jer je trebao usporiti i zaustaviti napad JNA, postrojbi pobunjenih Srba, pripadnika policije tzv SAO Krajine Martićevce i srbijanskih četnika, na položaje hrvatskih branitelja u Velikoj Glavi. Obrana Velike Glave bila je od presudnog strateškog značaja za obranu Šibenika i sjeverne Dalmacije. Gubitak Velike Glave automatski je značio pad Skradina i cijele desne obale rijeke Krke, a agresoru je otvarao put prema Šibeniku koji bi ostao bez opskrbe pitkom vodom i bio bi u dometu topništva svih kalibara, a u tim trenucima gotovo ga i nije bilo moguće braniti jer su branitelji bili slabo naoružani i još uvijek nedovoljno organizirani.
Ademi je na zadatak išao s pripadnicima Specijalne policije PU Šibenik "Jastrebovi". Vozio ga je pripadnik specijalne policije Damir Vučenović koji je u obranu Domovine stupio u kolovozu 1990. godine kao prvi redarstvenik. Članovi posade minobacača bili su pripadnici pričuvnog sastava Specijalne jedinice policije, a akciju je u dogovoru sa zapovjedništvom 113. brigade ZNG-a vodio načelnik PU Šibenik Nikola Vukošić
, a na terenu koordinirao Goran Grguričin, pomoćnik načelnika PU Šibenik za operativne poslove. Zadaća koju je dobio Rahim Ademi bila je da iz Piramatovačkog polja puca na neprijateljske vojne ciljeve u širem rajonu Đevrsaka, te mu se tako da do znanja da šibenski branitelji imaju i teže naoružanje kojim mu mogu uzvratiti. Cilj je bio obeshrabriti i pokolebati neprijatelja te ohrabriti i moralno ojačati branitelje. U izvršenje akcije krenulo se prema dogovoru iako je Ademi bio skeptičan i nije bio zadovoljan što se u bitku kreće s malo streljiva. Kada su vozilom koje je vuklo minobacač i vozilo s posadom stigli u selo Bilo Stanovi nadomak paljbenog položaja u Piramatovačkom polju, Ademi je odbio tamo ići jer se bojao neprijateljeve vatre s Bribirske glavice. Njegov vozač, Vučenović tada naziva Vukošića i izvještava ga da Ademi odbija s minobacačem sići na dogovorenu poziciju, a Vukošić putem telefona Ademiju ponavlja zapovijed. Tek tada Ademi s minobacačem 120 mm i ljudstvom specijalne policije silazi u Piramotavčko polje i zauzima položaj. U međuvremenu neprijatelj s Bribirske glavice otvara vatru prema crkvi sv. Bartola što ne ugrožava položaj minobacača čija posada čeka zapovijed Nikole Vukošića za otvaranje vatre. Na raspolaganju imaju samo 11 mina većinom bezopasnih dimnih. Kada je paljbeni položaj zaposjednut Vukošić daje šifriranu zapovijed: -Kad si već u bolnici otiđi u sobu broj 5 i odnesi tamo tri četiri kile voća.
To je bio znak da se gađa unaprijed određeni cilj označen kodnom oznakom 5 i da se na njega ispale tri do četiri mine. Ademi nakon primitka zapovijedi određuje koordinate i daje znak za paljbu, ali ne poštuje zapovijed i ispaljuje svih 11 mina. Ostavši bez streljiva postrojba se povlači prema Pirovcu. Pri
odstupanju dolazi do incidenta - minobacač se u zavoju u selu Čista Mala koje je bilo pod kontrolom pobunjenih Srba otkvačio. Policajci iskaču iz vozila spremni na borbu dok Ademi, Vučenović i još neki policajci uspijevaju zakvačiti minobacač za vozilo nakon čega nastavljaju povlačenje prema Pirovcu. No u Gaćelezima ih sustiže nova zapovijed Nikole Vukošića: Kada ste već u bolnici odnesite voće i u sobu broj 7. Tada Vukošić dobiva informaciju da voća više nema, a Ademi se pravda: -Jebiga, takva je bila situacija. Ne poštujući naređenje i ispalivši nepotrebno svih 11 raspoloživih mina na jedan cilj, Ademi je izravno ugrozio strateški prioritetnu obranu Velike Glave gdje je vođena odlučujuća bitka koja je izravno odlučivala o sudbini Šibenika.

Svjedočenja:

Nikola Vukošić, ratni zapovjednik Policijske uprave Šibenik:
-General Rahim Ademi nije se ponio časno i nije izvršio zadatak koji mu je povjeren u presudnim trenucima bitke za Veliku Glavu u skradinskom zaleđu, strateški važnu bitnicu o čijem održanju je ovisila sudbina Šibenika i Dalmacije, samim tim i Hrvatske. Dogodilo se to nakon što su JNA, Martićevci i paravojne postrojbe pobunjenih Srba 11. rujna 1991. godine krenuli u žestoki napad na položaje šibenskih branitelja, pripadnike ZNG-a i policije u Velikoj Glavi. Boreći se s neprijateljem tog su dana poginula trojica branitelja 113 brigade ZNG, a nekoliko ih je ranjeno. Branitelji su uspjeli izdržati udar neprijatelja, ali je trebalo žurno stabilizirati prvu crtu obrane koja je i dalje bila ugrožena. Radi stabilizacije crte obrane, policija i garda djelovali su u tim presudnim danima Domovinskog rata u punoj koordinaciji i suglasju, zvali su me zapovjednik 113. Milivoj Petković i njegov zamjenik Božo Marković da im policija u tomu pomogne. Dao sam im iskusnu postrojbu specijalne policije koja je dobro poznavala teren i situaciju na bojišnici u skradinskom zaleđu i tamo je vodila borbu s neprijateljem dok nisu položaje prepustili postrojbi garde iz Vodica. Dogovorio sam s Petkovićem i Markovićem da ne budemo pasivni nego da 12. rujna 1991. godine izvedemo kontranapade te tako neprijatelju damo do znanja da smo spremni i sposobni obraniti se od njegovih nasrtaja. Napravljen je plan kontraudara, a njegov važan dio bio je da neprijatelja iznenadimo rano ujutro udarom minobacača 120 mm iz rajona Piramatovaca na vojne ciljeve JNA i paravojnih postrojbi pobunjenih Srba u rajonu Đevrsaka, te da popodne jednoc
ijevnim raketnim lanserom napadnemo položaji JNA u rajonu Kistanja. Dio plana bio je i da pripadnici skradinske satnije ZNG-a i policija izvedu fingirani pješački napad na položaje neprijatelja na području Velike Glave. Rahim Ademi je tada od zapovjednika 113. brigade ZNG-a dobio zapovijed da se javi u Policijsku postaju Šibenik gdje će dobiti sve potrebne podatke o zadatku koji treba izvršiti te da će voditi minobacačku bitnicu 120 mm koja je tada bila ustrojena pri policiji. Kada je Ademi došao u policiju rekao sam da je njegova zadaća da minobacačem 120 mm otvori paljbu na vojne ciljeve u rajonu Đevrsaka i upoznao ga s činjenicom da na raspolaganju ima samo 11 mina od kojih je polovica dimnih. Ademi nije bio zadovoljan čuvši da imamo malo streljiva te da je pola našeg "arsenala" bezopasno. Usprotivio se izvršenju zadatka, pa sam mu morao objasniti da je naš cilj s obzirom na teške ratne okolnosti i oskudna bojna sredstva, neprijatelju dati do znanja da se ipak imamo čime boriti i posebno da je u dometu našeg oružja. Svjesno smo poduzeli taj blef, a glavni nam je cilj bio da neprijatelj pronađe repove naših mina i shvati da imamo teške dalekometne i opasne minobacače 120 mm. Ademi je potom pošao na izvršenje zadatka s policijskim minobacačem i posadom sastavljenom od pripadnika specijalne i pričuvne policije. Osobno sam nakon toga otišao u skradinsko zaleđe kako bih na licu mjesta mogao pratiti što se događa i trenutno intervenirati u svakoj situaciji na bojištu. Tamo je već bio moj pomoćnik za operativne poslove Goran Grguričin. Imali smo na vezi i minobacačku bitnicu koju je vodio Rahim Ademi. Pripadnik te bitnice Damir Vučenović u jednom me je trenutku izvijestio da imaju problema s izvršenjem paljbene zadaće. Budući da je to bilo jako osjetljivo, prebacili smo se na komunikaciju putem telefona kako nas neprijatelj ne bi mogao prisluškivati. Vučenović me je izvijestio da Ademi ne želi pucati iz minobacača jer se boji da će ih otkriti suprotna strana. Tražio sam od Vučenovića da odmah dovede Ademija na telefoni. Kada se javio svašta sam mu izgovorio i zahtijevao od njega da pod svaku cijenu otvori vatru i ispali na zadane ciljeve na Planičniku i širem rejonu Đevrsaka tri četiri mine. Ademi je konačno ipak pucao na neprijatelja, ali je mimo zapovijedi ispalio na prvi cilj svih 11 mina. Više nije bilo streljiva za gađanje drugih ciljeva te je Ademi najprije oklijevanjem, a potom neracionalnim utroškom streljiva doveo u pitanje učinkovitost i svrhu prepada na neprijatelja. Srećom, ostali sudionici akcije toga dana bili su iznimno uspješni. Božo Marković je jednocijevnim lanserom s dvije rakete pogodio neprijateljski štab u Kistanjama, a postrojba policije je na prostoru između Dubravica i Plastova zarobila je kapetana JNA Savu Traživuka. Te naše aktivnosti dovele su do toga da je neprijatelj sutradan 13. rujna 1991. godine zatražio primirje pa je sve prošlo bez mogućih posljedica do kojih je mogle dovesti Ademijevo oklijevanje, odbijanje izvršenja zapovijesti i nepoštivanja odluke o rasporedu streljiva na zadane ciljeve.

Vito Maras, u Domovinskom ratu pripadnik Specijalne policije PU Šibenik, branitelj dragovoljac od 1990. godine:
-Bio sam pripadnik Specijalne jedinice "Jastrebovi" koja je u rujnu 1991. godine bila smještena u Pirovcu. Bio sam raspoređen u poslugu minobacača 120 mm
. Nekoliko dana prije napada JNA na Šibenik bili smo upućeni na izvršenje zapovijedi za bojno gađanje iz rajona Piramatovaca na vojne ciljeve, a to su bili položaji JNA i paravojnih kninskih postrojbi u rajonu Đevrsaka. Imali smo vrlo malo streljiva, a i među tih desetak mina pola su bile bezopasne, dimne. Tog jutra 12. rujna 1991. godine kada sam uzimao mine za zadatak koji trebamo izvršiti vidio sam da na jednoj piše ćirilicom da je dimna. Pitao sam skladištara kojega su zvali Glavonja zašto nam ih daje, a on je slegnuo ramenima i našalio se da na minama samo piše da su dimne i da ne trebamo brinuti. Shvatio sam da smo dobili ono što se imalo i da drugih mina nema. Dakle, što je tu je, borimo se s onim što imamo. Bolje išta nego ništa. Po dolasku na paljbeni položaj u Piramatovce počeli smo pripremati položaj za minobacač, ali je Ademi naredio da se povučemo. Onda je opet došao Ademi i naredio da idemo na položaj. Izašli smo na položaj, postavili minobacač i ispalili jednu za drugom sve mine koje smo imali. U to vrijeme počela je pucnjava s neprijateljske strane. Čuli smo granate kako lete preko nas i nismo vidjeli gdje padaju. Iako nas nisu ugrožavale svejedno smo se bacali u kupinu. Potom smo zakačili minobacač za vozilo i krenuli prema našoj bazi. Na povratku nam se minobacač u selu Čista Mala otkvačio i sletio s ceste. Srećom nije bilo neke štete, ali je bilo opasno i rizično jer je Čista Mala bilo srpsko selo čiji su se žitelji uključili u pobunu.

Mladen Radić, u Domovinskom ratu pričuvni pripadnik Specijalne policije PU Šibenik "Jastrebovi":
-U obranu Domovine uključio sam se 5. rujna 1991. godine. Iz šibenskog Sjemeništa gdje sam mobiliziran upućen sam u Pirovac da se kao pričuvni djelatnik policije priključim postrojbi Specijalne policije "Jastrebovi". U Pirovcu sam zatekao posadu bitnice minobacača 120 mm koja nije imala zapovjednika pa su imenovali mene budući da sam znao rukovati takvim oružjem. Zapovijed za izvršenje bojnog zadatka 12. rujna 1991. godine dobili smo 11. rujna 1991. godine. Za izvršenje te zapovijedi iz Policijske uprave poslan nam je Rahim Ademi. Iz Pirovca smo, vukući minobacač vozilom izašli na paljbeni položaj koji je bio u jednom šumarku u rajonu Piramatovaca. Tu je došao i Ademi. Odredili smo ciljeve oko sela Đevrsaka i ispalili nekoliko mina. Kada smo napuštali položaj malo iz neiskustva malo iz straha to nismo dobro napravili pa nam se kada smo došli u Čistu Malu minobacač otkačio od vozila. Na sreću nije bilo nikakve štete. Što se tiče obuke, nas Ademi nije obučavao. To je radio Joso Marinović. Kada nismo bili na položaju on nama je držao obuku kao u vojsci.

Damir Vučenović, u Domovinskom ratu pripadnik Specijalne policije PU Šibenik "Jastrebovi", dragovoljac Domovinskog rata od 1990. godine:
-U policiju sam došao kao prvi redarstvenik 1990 godine, a u Specijalnu policiju PU Šibeniku stupio sam u rujnu 1990. godine kada je osnovana.

Nekoliko dana prije napada JNA na Šibenik, načelnik policijske uprave Nikola Vukošić zapovjedio mi je da idem sa Rahimom Ademijem i ostalim pripadnicima pričuvne policije koji su bili u posadi bitnice minobacača 120 mm na izvršenje bojnog zadatka u rajonu Piramatovaca. Ja sam tom prilikom vozio policijski terenski automobil "Puch" u kojem je sa mnom bio i Rahim Ademi. Trebali smo se spustiti u Piramatovačko polje i tamo zauzeti paljbeni položaj. Međutim već kada smo stigli u Bilo Stanove, Ademi nije htio da se spuštamo u polje prema Piramatovcima tvrdeći da nas neprijatelj vidi s brda Bribirska glavica koje je zaposjeo. Čuvši što Ademi govori nazvao sam načelnika Nikolu Vukošića i rekao mu da imamo problem. Nisam mogao na radio vezu govoriti o čemu se radi pa mi je načelnik rekao da ga zovem za 15 minuta na telefon policijske ispostave u Skradinu. Otišli smo u kuću Bare Bure i odatle sam nazvao načelnika i rekao mu o čemu se radi. Rekao je da ga ništa ne interesira i da moramo naći poziciju i ukopati minobacač. Tražio je i Ademija na telefon. Nisam čuo što mu je govorio, ali se vidjelo da razgovor nije bio nimalo ugodan. Pošli smo prema polju i kada smo se spuštali neprijatelj je počeo pucati sa Bribirske glavice prema crkvi sv. Bartola, ali sve je to letjelo iznad nas. Skrenuli smo lijevo od puta, našli položaj i ukopali minobacač. Imali smo 11 mina od kojih su 5 ili 6 bile dimne. Dobili smo zapovijed od načelnika Vukošića za bojno djelovanje po kodnoj karti koju smo imali. Rekao mi je: -Damire kada si već u bolnici otiđi u sobu 5 i odnesi Anti 3-4 kila voća. To je značilo da na zadani cilj ispalimo tri četiri mine. To sam prenio Ademiju, a on je tada ispalio svih 11 mina koje smo imali. Prigovorio sam mu zašto to radi i upozorio ga da nam je odobreno ispaljenje samo tri četiri mine. Na to mi je Ademi odgovorio: -U p…. m…… vidiš da nas vide i od tamo tuku i da moramo što prije otići. Pošto je bio oficir i viši po činu nisam imao izbora, morao sam ga poslušati. Zakačili smo minobacač za vozilo i pošli prema Pirovcu. Kada smo došli u Čistu Malu minobacač se otkačio i počeo preticati naš auto. Ademi se začudio: -U p.m! Čiji nas ovo minobacač pretiče. Ja mu mrtvo hladno kažem da mi se čini da je naš. Stali smo i osiguravajući se oružjem koje smo imali jer smo se zatekli u neprilici u sred srpskog sela zahvaćenog pobunom, zakvačili smo minobacač i nastavili put prema Pirovcu. Međutim kada smo stigli u Gaćeleze javio se načelnik Vukošić i kazao; -Damire kada si već u bolnici otiđi i kod Jure u sobu broj 7 i odnesi i njemu dva tri kila voća. Izvijestio sam ga da nismo više u bolnici i da voća nema. Bio je ljut i razočaran.

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3