Datum objave: 04. Prosinac 2022

ŠIBENSKA ALPINISTICA OSVOJILA VRHOVE SVIJETA ALI KAŽE: Dinara je majka, a najbolje se osjećam na Čvrsnici koja je savršenstvo

Diana Ferić
Diana Ferić

Nedavno je uspješno završila uspon na planinu Ama Dablam (6.812 metara nadmorske visine) u Nepalu, oblast Mont Everesta na Himalajima, što joj je najveći uspjeh u proteklih 12 godina, koliko se bavi planinarenjem. U razgovoru za "Nezavisne" ova Šibenčanka je govorila i o usponima na Akonkaguu, Elbrus, Monblan,  sposobnostima i obukama koje su potrebne za alpinizam i planinama koje planira da pohodi u budućnosti, pišu o ovoj hrabroj šibenskoj alpinistici Nezavisne novine

Planinarenjem se bavi 12 godina. Sve je počelo tokom studentskih dana u Zagrebu. Povratkom u rodni Šibenik 2012. godine stvari su postale ozbiljnije. Učlanila se u Hrvatski planinarski klub "Sveti Mihovil", svaki vikend išla po planinama, počela završavati škole i kurseve planinarenja. Uskoro je postala planinarski vodič i pozvali su je u HGSS. Kaže da za nju planinarenje spada u sport, ali ne takmičarski.

"Moja majka kaže da se u planinarstvu u stvari borimo sa sobom, što je istina. Pomičemo granice izdržljivosti, psihičke i fizičke. Dosta vremena oduzimaju pripreme za ozbiljne vrhove. Idemo u teretanu, trčimo, vozimo bicikle, pojačamo kilažu na leđima, smrzavamo se na Biokovu dižući šatore na udarima vjetra od preko 150 kilometara na sat, promijenimo prehranu. Sreća moja pa sam privatno i poslovno po brdima i kanjonima, kondiciju uvijek držim na nivou. Svaki sport je odricanje uz malu patnju. Tako je i sa planinarstvom", kazala je Viljčeva.

Često je na bh. planinama, na kojima se priprema za uspon na razne vrhove Evrope i svijeta.

"Da nije bilo Lupoglava (vrh na planini Prenj, 2.102 metra nadmorske visine) 2015. godine, od mene ne bi ništa bilo. Taj zimski memorijalni uspon promijenio mi je život. Prvi susret sa minusima, spavanjem u šatoru u snijegu, upotreba zimske opreme, naveza sa iskusnim vodičem i sam uspon ostavili su me bez riječi. Kad sam ujutro zagrizla zaleđeno pohano meso i skoro pukla zube, to je za mene bilo to! Daj još leda i snijega! Nakon toga smo kolege i ja pohitali na visokogorski tečaj kako bismo naučili sve zimske tehnike i nastavili dalje sa zimskim usponima. Najbolje se osjećam na Čvrsnici, za mene je to 'ta' planina, neobjašnjivo je savršena. Nekoliko puta godišnje hodam po njoj, uživam i upijam je, ne znam kad mi je ljepša, kad je bijela ili zelena. Često prije ekspedicija odlazimo u BiH na pripreme, jer su planine više i zahtjevnije nego naše, pogotovo zimski usponi. Maglić, Prenj, Čvrsnica, Bjelašnica kombinacija su onoga što nam treba, a blizu nam je", kazala je planinarka HPK "Sveti Mihovil".

Navodi da, kada je u Hrvatskoj, svaki vikend ode na neku od planina. Biokovo kod Makarske voli zbog divljine i surovosti ove planine. Ističe da je Velebit stvoren za višednevno uživanje. Ipak, jednu planinu u Hrvatskoj izdvaja u odnosu na ostale.

"Naša Dinara je ipak majka. Vrh Sinjal najviši je vrh Hrvatske, visok je 1.831 metar i nalazi se u našoj županiji. Moj klub je postavio sklonište na 1.500 metara, samo 300 metara ispod vrha, na sjecištu bitnijih staza i tu smo često. Sklonište smatram svojim drugim domom. Obožavamo gore ići nekoliko dana zimi, pucketa vatrica, krčka se juha, mi uvijek nešto radimo, prikupljamo drva, penjemo se na vrh u svim uvjetima, uživamo, igramo karte ili samo promatramo predivnu prirodu", rekla je Viljčeva.

Nedavno se vratila iz Nepala, gdje je sa Leonardom Grubelićem, Lukom Dubravicom i Aleksandrom Milosavljevićem iz Srbije, uz pratnju vodiča Furbe i Mingmara, savladala uspon na Amu Dablam. Navodi da se emocije, tijelo i glava još slažu nakon 29 predivnih i intenzivnih dana tamo. Objašnjava koliko je težak ovaj uspon u najpoznatijem planinskom lancu svijeta.

"Popeti se na Amu Dablam mi je želja od kad sam ušla u svijet planinarstva, ali nisam se osjećala dovoljno spremnom i sigurnom u sebe. Ne nazivaju je bez razloga himalajskim Materhornom. Čitala sam mnogo blogova i pogledala nebrojeno filmova o usponu na Amu, ali nitko ne spominje dio od kampa tri do vrha. Vertikalni zid visok 600 metara, kombinacija snijega, leda i stijena te konstantan penjački uspon, dok ste blokerom ukopčani za uže radi sigurnosti. Za mene je ovo najteže iskustvo u 12 godina od kada se bavim ovom aktivnosti i mogu reći da je ovo spoj svih prikupljenih znanja i vještina kojima se koristimo. Od speleologije, visokogorstva i alpinizma do ekspedicijskih iskustava koje smo prolazili zadnjih nekoliko godina. Ova planina me očarala, ali i istinski umorila. Završni uspon i silazak trajali su nekoliko dana. Nakon rotacijskih i aklimatizacijskih uspona i iznošenja opreme za završni uspon na visinske kampove 1 i 2, odmarali smo se dva dana i skupljali snagu za završni napad na vrh. Sam uspon od kampa 2 i visine od 6.050 metara je trajao 10 sati, a silazak osam i po. Upala sam u dvije pukotine, vjetar je šibao preko 50 kilometara na sat, temperatura je bila minus 27, na vrhu nismo imali snage da stojimo više od 10 minuta. Generalno gledajući cijelu ekspediciju, kao da sam bila u bajci. Ovo što smo vidjeli i doživjeli u mjesec dana je savršeno. Ne pamtim kad sam bila u društvu sretnijih i zadovoljnijih ljudi (koji imaju tako malo). Sela su divna, pogledi na planinske divove oduzimaju dah. Pozitivna energija je svugdje oko nas dok danima hodamo prema baznom logoru. Jeli smo skromnu, ali ukusnu hranu, uživali u društvu našeg glavnog vodiča Furbe, s kojim smo se toliko zbližili da sam se isplakala zadnji dan na rastanku", sa neskrivenim emocijama govori Viljčeva.

U sjećanju joj je ostao i uspon na Triglav (najviši vrh Slovenije, Julijskih Alpa i bivše Jugoslavije, nadmorska visina 2.864 metra), za koji kaže da je jedan od zahtjevnijih na našem području. Pri silasku je bila prestravljena, ali navodi da je tu nešto kliknulo u glavi, nakon čega se navukla na adrenalin koji sa sobom nose teški usponi. Najviši vrh Južne Amerike joj je takođe ostao u sjećanju.

"Emotivna Akonkagua (6.962 metra nadmorske visine) me obilježila na jedan skroz drugačiji način. Motiv našeg odlaska na ekspediciju bio je pokušaj ponavljanja uspona na vrh u čast prve šibenske ekspedicije i pogiblje našeg prvog predsjednika kluba 1999. godine. Na Valentinovo 2019. godine stali smo na vrh i odali počast Zlatiboru Prginu, koji je svoj život ostavio u snježnoj oluji 200 metara ispod vrha. Poslije smo otišli na groblje andinista, koje se nalazi u podnožju planine, i ostavili njegovu uramljenu fotografiju na mjestu gdje se nalazi njegova spomen-ploča. Sam uspon na vrh je izrazito težak iako smo bili u vrhunskoj kondiciji, ali ova planina je poznata kao jako iscrpljujuća. Akonkagua je najviši vrh obiju Amerika te južne hemisfere. Vremenski uvjeti u jednom danu se izmjenjuju od plus 20 do minus 25. Ujutro sunce, popodne snježna mećava i to organizmu teško pada. Nas četvero smo bili odličan tim, pomagali smo jedni drugima i to je najbitnije na dugotrajnim ekspedicijama", kazala je Antonija Viljac.

Ostali dio teksta pročitajte Ovdje

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3