Samo osam mjeseci nakom smrti Šibenčanina Pere Mioča (12. 1.1942.- 26. 7. 2025.) , hrvatskog književnika i kazališnog redatelja, proslavljenog prevoditelja iznimnih dostignuća i domoljuba, na internetu su na prodaju ponuđeni Nagrada Grada Šibenika koja mu je dodijeljena 2005. godine i Spomenica Domovinskog rata koju je dobio 1995. godine za zasluge u obrani Hrvatske. Miočeva priznanja prodavana su na aukciji, dakle po sistemu kupio je tko da više. Po zaključenju akcije Nagrada Grada Šibenika dodijeljena Peri Mioču za njegove iznimne zasluge i doprinos kulturi i boljitku Šibenika prodana je 1,30 €, a njegova Spomenica Domovinskog rata za 1,20 €, ukupno: 2,50 €. To je tužno. Ta Miočeva priznanja, umjesto u Državnom arhivu gdje bi trebala biti zajedno s njegovim rukopisima i djelima, završila su za bagatelu kod nekog kolekcionara koji je vjerojatno dobro znao što kupuje. Pero Mioč, književnik, književni prevodilac i kazališni redatelj, bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskoga društva dramskih umjetnika te počasni član Društva poljskih pisaca i UNIMA-e. Živio je i radio u Šibeniku kao redatelj i umjetnički savjetnik u Šibenskom kazalištu. Predsjednik Republike Poljske, Aleksander Kwaśniewski, odlikovao ga 2003. visokim poljskim državnim odličjem – Krzyżem Kawalerskim (Viteškim križem). Gradsko vijeće grada Šibenika dodijelilo mu je 2005. godine Nagradu grada Šibenika za djelatnost u kulturi. Stowarzyszenie Autorów ZAiKS, Poljska, dodjeljuje mu Godišnju književnu nagradu za prijevode poljske književnosti na hrvatski jezik 2006. Poljski centar ASSITEJ dodjeljuje mu počasnu Nagradu Jana Dormana za 2009. kao istaknutom inozemnom stvaratelju u kazalištima namijenjenim djeci i mladeži, uzimajući u obzir i njegova iznimna prevoditeljska dostignuća u toj oblasti. Rođen 12. siječnja 1942. godine u Žabljaku kod Livnu. U Livnu je završio realnu gimnaziju, 1961. godine. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, u travnju 1967. Vrlo kratko radio je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti, ali veze s kazalištem nikada nije prekidao. Kazalište mu je bilo suđeno. Prošao je kroz dječja, omladinska i studentska kazališta, a 1969. imenovan je direktorom Kazališta lutaka u Zadru. Od 1985. radi kao redatelj u Šibenskom kazalištu i pri Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Prevodio sa slovenskoga (Ž. Petan: Optuženi vuk, TV Snjeguljica, Prevrtljivci), s ruskoga (A.N. Tolstoj: Zlatni ključić, V. Maslov: Alibaba i razbojnici), bugarskoga (S. Conev: Sokratova posljednja noć). Međutim prevođenje s poljskog jezika, uz redateljski, njegov je najznačajniji dio rada. Prevodio je djela preko stotinu poljskih autora među kojima Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog, Lepoloda Staffa, Kazimiere Iłłakowiczówne, Konstantija Ildefonsa Galczyńskog, Czesława Miłosza, Karola Wojtyłe (papa Ivan Pavao II.), Tadeusza Różewicza, Wisławe Szymborske, Zbigniewa Herberta, Henryka Jurkowskog, Sławomira Mrożka, Henryka Bardijewskoga, Stanisława Grochowiaka, Janusza Głowackoga, Stanisława Barańczaka, Adama Zagajewskoga, Juliana Kornhausera, Ewe Lipske, Ryszarda Krynickoga, Olge Tokarczuk, Anne Janko… Autor je zbirke poezije Perunike, te drama, radiodrama i uprizorenih scenarija: Lipa Mara, Juliana kreposna, Jaslice, Krik, Putovanje u Betlehem, Maestro i svetac. Autor je ogleda i eseja o poljskom romantizmu, o K. I. Galczyńskom, Cz. Miłoszu, K. Wojtyłi, T. Różewiczu, W. Szymborskoj, Z. Herbertu, te o domaćim autorima Ivi Brešanu, Mati Sušcu, Danielu Naćinoviću, Jakši Fiamengu, Rapki Ormanu i drugima. Režirao je oko 180 uprizorenja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Poljskoj i Mađarskoj; dramska djela, lutkarska djela, mjuzikle, scenske recitale i drugo.
