Ne možeš ljude tako malo platiti koliko malo, sporo, nekvalitetno ili pak štetno mogu raditi! Poznato je to svim privatnicima koji muku muče s osiguravanjem kvalitetne radne snage. No čini se kao da se još nije proširilo do javnog sektora ili tvrtki u društvenom vlasništvu. Građani su s vremenom otupili na primjere gluposti i nesposobnosti, gorko se smijulje još jednoj u nizu afera, malo se uzrujaju dok o tome čakulaju i – nikome ništa. A zapravo bi svima nama trebalo itekako biti stalo, trebamo o tome govoriti i pisati ne bi li se stvorila drugačija, produktivnija, klima i kultura.
Rijetko što me može toliko razljutiti kao informacija da je netko dobio posao ili napredovao, a da nema niti minimum potrebnog znanja, vještina ili radnog iskustva (pa čak ni kvalifikacije) što bi osiguralo da će ta osoba zaraditi svoju plaću time što će svakodnevno napraviti nešto dobro i korisno i time stvarati vrijednost za ustanovu, firmu, zajednicu.
Mislim da nije čak ni problem u stranačkim, rodbinskim ili prijateljskim vezama. Toga je oduvijek bilo i biti će. Ono što ja vidim kao problem i užasno me žulja su sve učestaliji primjeri negativne selekcije pri zapošljavanju, nedostatak jasnih kriterija i manjak profesionalne izvrsnosti. Nesposobni kandidati nerijetko su ignoranti koji ne znaju što sve ne znaju niti što bi trebali znati da mogu produktivno raditi. I zato će, ovisno o poziciji, više ili manje opterećivati one koji znaju i umiju. Za svakog neradnika ili nesposobnjakovića drugi moraju podmetnuti leđa - više misliti, više raditi ili sanirati štetu. A da ne govorim o tome koliko prilika oni koji ne znaju uspiju propustiti ili u koje nesmotrene rizike se iz neznanja i manjka iskustva znaju upustiti.
Za neka jaka gospodarstva to možda nije problem ali za naše sigurno jest. Uz to predstavlja i ozbiljan društveni problem. Naime, svaka osoba zaposlena ili zadržana preko veze a koja nije dorasla formalnim (a da ne govorim o intelektualnim) zahtjevima nekog radnog mjesta, šamar je - svima nama koji smo uložili vrijeme, trud i novac da završimo fakultet, usavršavamo se, čitamo, proučavamo, idemo na stručne konferencije i proučavamo primjere dobre prakse, trudimo se što kvalitetnije obavljati ono čime se bavimo. Svim profesorima koji pokušavaju učenicima ili studentima prenijeti što više korisnog znanja i vještina. Roditeljima koji svoju djecu bodre i financiraju ju im školovanje u nadi da će tako biti konkurentni na tržištu rada. Svima onima koji znaju i umiju a ne mogu se zaposliti, napredovati niti prosperirati jer radna mjesta popunjavaju ljudi zaposleni prema nekim drugim kriterijima.
Zamislite samo kako bi naše gospodarstvo izgledalo kada bi osnovni kriterij zapošljavanja u javnom sektoru, ali i tvrtkama u gradskom/državnom vlasništvu bila stručnost, iskustvo, izvrsnost i prethodni rezultati! Kada bi se sva raspoloživa domaća pamet koristila za napredak i dobrobit lokalnog i nacionalnog gospodarstva (umjesto drugih kuda se mnogi pametni i sposobni preseljavaju). A sada se zapitajte koliko štete kao društvo još možemo podnijeti uslijed negativne selekcije, uhljebljivanja nestručnih i nesposobnih, uslijed sustava koji to prakticira ali i nas, građana, koji to toleriramo. A što možemo? Kroz glavu mi prođe slogan „Kupujmo hrvatsko“ i sjetih se. Mogli bismo po istom domoljubnom principu započeti kampanju „Zapošljavajmo pametne, sposobne i izvrsne!“
