Sidebar Menu

Datum objave: 25. Siječanj 2021

NAŠA KOLUMNA / Ovo izvanredno, ne-normalno, stanje možda će potrajati, ali dok ga ne prihvatimo kao „novo normalno“ u nama će tinjati želja za povratkom na normalno, ljudsko

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Kada čujem popularnu poštapalicu „novo normalno“ naježim se. Ili je nešto normalno ili nije! A „novo normalno“ bi nam valjda trebalo sugeirati da je ono što doživljavamo kao nenormalno postalo sada normalno i stoga prihvatljivo. Da budem iskrena, mislim da oni koji tako misle nisu normalni.

Covid je zastrašujuća bolest koja se totalno nenormalno manifestira. Jedni imaju simptome (i to različite) dok su drugi asimptomatski, neki se zaraze unatoč maksimalnoj pažnji a drugi ostaju zdravi iako su na poslu, u skučenim uredima, radili sa zaraženim kolegama. Neki ljudi pate uslijed strašnih bolova i teških nuspojava dok su drugi već nakon dva, tri, dana fit i dosađuju se u izolaciji. S obzirom na to ne čudi da su pandemijske mjere podijelile stanovništvo već prema tome čine li im se (ne)logične, (ne)dosljedne, znanstveno (ne)utemeljene, (ne)pravedne, (ne)ustavne.

Smatram da u svemu tome nema ništa normalnog kao ni u režimu koji je nametnut najugroženijoj skupini, starim ljudima (pogotovo onima u domovima), a sve u ime njihove zaštite od korone.

Jedan od tih je moj otac. Živi u apartmančiću jednog zagrebačkog umirovljeničkog doma. Unatoč godinama, zdravlje i pamet ga dobro služe. Bio je vrlo aktivan, puno bi šetao, posjećivao kulturne manifestacije i uživao u druženju s prijateljima u kavani ili restoranu. A onda je nastupilo „novo normalno“. Štićenicima njegovog doma je zabranjen izlaz (osim kada su nakon zemljotresa izletili iz doma gdje su polugoli stajali i čekali dozvolu da se vrate u zgradu). Uskraćene su im posjete, primanje pisama i paketa, dostava ljekovitih pripravaka, piva, vina, pršuta, sira, voća ili povrća. Većina toga u čemu su do tada guštali uskraćeno im je ali su to razdoblje prvog lock down-a relativno dobro prebrodili jer su imali jedni druge. Bodrili su se, šalili, povremeno zapjevali, vježbali ili kartali, dijelili stare zalihe hrane i pića, pomagali si oko čišćenja apartmana (čistačice su se počele razbolijevati, rotirati, izostajati). Tijekom ljeta već su strepili kako će biti na jesen a njihove crne slutnje su se obistinile.   

Covid je prodro unutar doma te je uslijedio rigorozan lock down koji je kuliminirao izolacijom svih štićenika objekta - ne samo od vanjskog svijeta i djelatnika doma, nego i jednih od drugih. Tjednima su ti stari ljudi, bez obzira bili pozitivnog ili negativnog PCR testa, dane provode zatočeni u 4 zida, prepušteni svojim mislima, strahovima i raznoraznim fizičkim i psihičkim boljkama koje su se pojavljivale. Pucaju ti starci po šavovima, na rubu snaga smo i mi, rodbina, a ustanovi je jedino važno da su živi. Pitam se je li se to samo meni čini nehumanim i nenormalnim? Svjetlo na kraju tunela predstavljalo je cijepljenje! No nakon druge doze saopćavaju im, kao u nekom vicu, dobru i lošu vijest. Dobra je da su sada zaštićeni od težih komplikacija vezanih za Covid infekciju i da od toga neće umrijeti a loša je da i dalje ostaju u izolaciji jer se mogu zaraziti ili prenijeti zarazu, no o svemu će još odlučiti Stožer.

Stari me tada nazvao i rezigniranim glasom rekao kako bi se rado, da ima kao što nema, pošteno najeo neke fine spize, napio domaćeg vina i rado zauvijek zaspao. Pukao je čovjek. Da skratim priču, naša kriza je prebrođena uz pomoć profesionalnog psihologa, neki starci su se vratili živjeti s obiteljima a treći se kljukaju tabletama.

Što je poanta ove priče? Socijalna smo bića i pitanje je koliko dugo možemo (i želimo) živjeti čovjeku neprirodnim načinom života. I zato se protivim izrazu „novo normalno“. Nošenje maski, izolacija ljudi, nemogućnost grljenja i ljubljenja, zabrana druženja, slavljenja, pjevanja, svega onoga što čini sastavni dio ljudske prirode i kulture , nije normalno i ne bi ga trebalo takvim predstavljati.

To izvanredno, ne-normalno, stanje možda će potrajati ili se ciklički vraćati, ali dok ga ne prihvatimo kao „novo normalno“ u nama će tinjati želja za povratkom na normalno i po meni, ljudsko. 

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.