Datum objave: 10. Studeni 2022

TURIZAM JE LOKALIZAM / Šibenska nevista konkretno o tome kako turizam u Šibeniku učiniti održivim i drukčijim

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Kiša rominja, bura puše a temperatura se naglo spustila. Puteljkom koji vodi uz moju kuću na Zagrađu od Doca do tvrđave svetog Mihovila jedva da itko prođe, pogotovo ne popodne, kada se spusti mrak. Hodanje dotrajalim i slabo osvijetljenim stepenicama nije ugodno ni nama, domaćima, a kamoli turistima kojima je to avantura i po danu. Još do neki dan čuo se žamor, razgovor na različitim stranim jezicima. Neki su se dovikivali u potrazi za pravim putem, a drugi uspuhano komentirali strminu uspona. A danas, danas mi se čini kao da je naša četvrt utonula u zimski san. Baš dobar trenutak za razmišljanja o turističkoj sezoni i o tome u kojem smjeru se Šibenik, kao sve atraktivnija destinacija, razvija.

Na nedavno održanoj konferenciji posvećenoj razvoju hrvatskog turizma sve se vrtjelo oko centralne teme, održivosti. Iako je to nažalost prošlo ispod radara, Šibenik se može pohvaliti Strategijom razvoja starogradske jezgre do 2030. godine koja ide korak dalje od toga i promiče regenerativni turizam. „Moram priznati da zvuči baš dobro!“, kaže mi prijateljica koja se bavi iznajmljivanjem, ali nemam pojma što bi to konkretno trebalo značiti. Upravo tu vidim glavni problem u realizaciji lipih riječi na papiru. Ako kritična masa ljudi ne razumije o čemu je riječ, što to konkretno za njih znači, koju korist oni i zajednica u kojoj žive od toga imaju te kojeg bi se posla pojedinačno i udruženo trebalo latiti, ništa od svega toga neće biti. A bilo bi doista šteta.

Održivost nije neka nova tema ali je postojana i, kako se prema dokumentima Hrvatske turističke zajednice i Ministarstva turizma čini, okosnica je hrvatskog turističkog razvoja. U teoriji svima je jasno da se ekonomska dobrobiti od turizma ne bi smjela ostvarivati na uštrb ekologije ili kvalitete života lokalne zajednice jer će se to prije ili kasnije osvetiti. Kako to u praksi izgleda i jesu li važniji šoldi i zarada nekih investitora ili priroda i ljudi koji tu žive, procijenite sami.

Prema dr sc. Ireni Ateljević, „turizam je lokalizam“ i ja, kao stanovnica starog grada apsolutno se slažem s njom. Samo ako se mi dobro osjećamo bitićemo dobri domaćini. I zato ću se posvetiti onome što mene ali mnoge druge smeta a povezano je s turizmom. Što će gostiju biti više, to će i sljedeći problemi postati veći kamen spoticanja a radi se o zagađenjima koja su nusproizvod uspješne turističke sezone.

Krenimo od zvučnog zagađenja koje je moja najgora noćna mora. Kada s Martinske ili Banja bubnja tehno glazba do ranih jutarnjih sati, party je i u mojoj spavaćoj sobi; u sljepoočnicama tucka, srce mi uznemireno lupa u taktu preglasnih basova a tijelo nakon nekog vremena počne treperiti pa unatoč čepićima za uši o snu mogu samo sanjati. Sličnu priču možete čuti i od onih kojima iz party bara na otvorenom obližnjeg hotelskog naselja svakodnevno (i noćno) trešti muzika. Ova vrsta zagađenja učestalo se negira ili prešutno ignorira iako je dokazano da može uzrokovati ozbiljne poteškoće kod ljudi i životinja. Posjetitelji festivala ujutro će zadovoljno zaspati, a stanovnici ...kako im bude. Moja mama je nakon jedne takve noći imala ozbiljnih srčanih problema a susjeda nije mogla raditi zbog neispavanosti, glavobolje i smušenosti.

Drugi problem je zagađenje kopna i mora. Što više turista boravi u gradu to je opterećenje infrastrukture veće. Tijekom sezone smeća ima previše za gradske kante i koševe pa se odlaže i pored njih, a puhne li vjetar, odnese ga na sve strane. Skupa izgradnja podzemnih kontejnera u našem kvartu nije ništa riješila, a susjedi se slažu da je sada još i gore. Gledajući velike kartone i druge glomaznije stvari poslagane pored kontejnera s premalim otvorima, složili smo se da nam trebaju komunalci na terenu umjesto u uredima. Gdje je ekipa koja će snimiti situaciju i razgovarati s ljudima o potrebama njihovih četvrti tijekom i izvan sezone? Možda bi se tada konačno pojavili koševi na mjestima gdje prolazi puno turista, skalama koje vode od rive do sv. Mihovila, na parkiralištima kod Vatrogasnog doma i na sv. Nediljici ili na usponima prema tvrđavama Barone i sv. Ivan.

Zagađenje plastikom poseban je problem. Ima je posvuda, po šetnicama, u lukama, zabačenim uvalama pa i u ribama koje jedemo. Užas! Plastic-free inicijative pohvalne su ali bi trebalo ići ozbiljan korak dalje i, primjerice, ukinuti plastične vrećice na zelenim tržnicama (a ako je baš neophodno, kao na ribarnici, neka se koriste one tanke, bez ručki), ili omogućiti rješavanje plastične ambalaže već u trgovinama. U našoj razvojnoj strategiji regenerativnog turizma u staroj gradskoj jezgri ima dobrih ideja.Turisti bi povoljno mogli kupiti atraktivno dizajniranu, višekratnu, bočicu i puniti ju na javnim česmama i vodom iz špine umjesto da kupuju i bacaju gomilu jednokratnih plastičnih bočica. Osim što bi bilo korisno, bio bi i lijepi suvenir.

Intenzivno rastuća grana turizma je, što s ponosom ističemo je onaj nautički, koji nažalost ozbiljno doprinosi zagađenju. Na primjer, privezivanje i noćenje u gradskim lukama je u trendu ali u mnogim mjestima, pa tako i Šibeniku, nedostaje infrastruktura kao WC-i, tuševi, prostor za pranje suđa ili kontejneri za specifični otpad (npr. motorno ulje). S obzirom na popularnost šibenske rive možemo samo nagađati koliko šampona, sredstava za pranje, fekalija i drugih onečišćivača svakodnevno zagađuje naš lijepi kanal, ali i popularne uvale šibenskog akvatorija. Da budem fer, nisu krivi samo turisti. Vidim i domaće moreplovce koji bez imalo obzira za napaćeni eko sustav u more ispuštaju svega i svačega, pa čak i usred grada, tj u Mandalini. Možda to prije i nije bilo toliko bitno jer se radilo o maloj količini ali ta vremena su definitivno prošla. Kako ćemo zaštiti naše more i kanal i tko će se od onih koji imaju moć odlučivanja toga ozbiljno uhvatiti?

Četvrti sezonalni problem je zagađenje zraka. Ljeti auti po cijeli dan gmiže prema centru ili parkiralištima pa nekada doslovce osjećam kako me smrdljivi zrak koji udišem guši. U svijetu idu prema smanjenju broja automobila u užem centru i izgradnji parkirališta izvan grada a u Šibeniku je, čini se, upravo obrnuto. Valjda će se jednog dana i kod nas osvijestiti i izgraditi parking izvan grada koji je s centrom povezan javnim prijevozom. To je definitivno važna karika na putu k održivom razvoju Šibenika. Nijemci građane motiviraju da se voze autobusima, tramvajima i vlakovima i tako štede dragocjenu energiju i okoliš, a kod nas je pomalo sramotno voziti se autobusom pa se i do obližnje pekare sjeda u auto.

Sezonalna prenapučenost najstrožeg centra i pretjerana posjećenost najpopularnijih gradskih atrakcija ne predstavlja doslovno zagađenje ali je definitivno sve veći problem. Hvala Bogu, daleko smo još od splitskog ili dubrovačkog scenarija, radi čega je pravi čas da se time pozabavimo i osmislimo načine kako motivirati turiste da posjete i istražuju širu gradsku jezgru. Uzmimo Dolac i Zagrađe. Zanimljiva priča crkve sv. Križa uglavnom je nepoznata, kao i one druge, vezane za dvostruke i zapadne bedeme ili pak ljude koji su tu živjeli. To bi potaklo turiste da ovamo ciljano dođu, umjesto da samo prelete na putu do velebne tvrđave, da zastanu, sjednu na klupicu (kojih nedostaje), upiju ugođaj i za uspomenu ponesu priče utkane u slike šibenske kamene građe. Drugi primjer je Banj koji se profilirao kao hit mjesto za selfije. Dodatni motiv za dolazak turisti bi trebali naći u činjenici da je tamo boćato more. Domaći ga baš ne ljube pa se onda time niti ne diče iako se radi o čudu prirode i mjestu gdje se more i rijeka sljubljuju koegzistirajući u slatkom i slanom sloju. Treći primjer je Varoš. Ako ne želimo da turisti projure na putu prema Barone-u i Ivanu (ako se po ljetnoj žegi uopće odluče tamo poći), treba početi popularizirati priču o šibenskim glazbenim velikanima koji su tamo živjeli. Stari Pazar, kojem poput mauzoleja nedostaje života, mogao bi postati svojevrsni šibenski „walk of fame“, sa zvijezdom za svaku šibensku zvijezdu. I na kraju ovoga da spomenem TEF koji je je dio šibenske industrijske povijesti a o kojoj se vrlo malo govori. Šteta, jer bi crnička četvrt i apartmani koji se tamo nalaze dobili dodatnu dimenziju i povećali atraktivnost.

Zadnji i možda najozbiljniji problem suvremenog turizma je odlazak domaćih ljudi iz centra grada. Kuće i apartmani se pretvaraju u objekte za najam a domaćini s gostima jedva da progovore nekoliko riječi. Koliko je grad atraktivan bez domaćih ljudi koji vješaju veš na tiramolama, sjede na klupicama ispred kuće i čakulaju, kuvaju spizu da zamirliši cijela ulica, dovikuju se kroz prozore, zapjevaju i posvađaju, hrane mace lutalice, satima ispijaju kavu, cjenkaju se na tržnici ili se nartpani kućnim potrepštinama uspinju pobrojnim skalama? Nema atraktivnije kulise od pravog života! I to je glavni razlog da gradski oci iznađu načina kako domaće ljude motivirati da ostanu ovdje živjeti.

Ova tema tiče se svih nas koji živimo (i radimo) u užoj ili široj gradskoj jezgri. U turističkom smislu iz godine u godinu postajemo sve atraktivniji pa nije na odmet da se što veći broj ljudi uključi u raspravu o tome kakav turizam priželjkujemo, koje ustupke smo spremni učiniti i što očekujemo od nadležnih.

Nadam se da će fokus na održivosti dokrajčiti vremena kada se toleriralo da pojedinci grabe što više ne razmišljajući o nasljeđu koje ostavljamo sljedećim naraštajima. Održivost iziskuje drugačije razmišljanje, fokus na viziji grada u kojem želimo živjeti, dugoročno planiranje, ljude koji kamenim zdanjima udahnjuju život. U svijetu jača ekološka svijest pa sve više turista vodi brigu o održivosti i ne želi da njihov boravak u stranoj zemlji ostavi negativan „otisak“. Eto protuargumenta svima onima koji naš žele uvjeriti da radi uspješne turističke sezone moramo trpjeti i šutke podnositi zagađenja o kojima sam pisala. Važni smo svi, kako turisti tako i mi, domaći i domaćini.

 

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3