Datum objave: 04. Veljača 2016

Jadran Kale: Država mora pomagati u osnaživanju sposobnosti kolektivnih stvaratelja kulture

Šibenik News
Šibenik News

Neformalnim sastankom održanim u Nikoziji 22.-23.1.2016. na kojemu su prisustvovali predstavnici kulturnih institucija domaćina i inicijatora Cipra, te Bugarske, Grčke, Hrvatske, Španjolske i Švicarske, započete su aktivnosti na sastavljanju zajedničke prijave (umijeća gradnje) suhozida na UNESCO-vu Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. 

 

Izvijestili su o tome članovi udruge Dragodid i Ministarstvo kulture RH, a tema je to, pak, o kojoj štošta ima reći zasigurno jedan od najzagriženijih čuvara baštine Šibenika i okolice, etnolog, djelatik Muzeja grada Šibenika, dr. sc. Jadran Kale. 

 

Dr. sc. Kale već dugo radi na obnovi i zaštiti suhozida, a o upisu suhozida i umijeća gradnje istih na UNESCO-ov popis kaže i ovo. 

 

Pozdravljate li zajedničku inicijativu upisa suhozida na UNESCO-v popis i zašto da, odnosno zašto ne?

 

Naravno da je lijepo imati istaknuti još jedan dio baštine na tako biranom mjestu, no u pripremi te prijave za bolju budućnost takve baštine i njenih vlasnika nedostaju najvažniji koraci.

 

Najvažnije je vraćanje djeteta materi, tj. početak provođenja agrookolišnih poticaja u poljodjelskom gospodarstvu kojem suhozid čini njegovo krajobrazno lice. U Hrvatskoj su ovi europski poticaji dosad bili sročeni u korist najkrupnijih korporativnih proizvođača, a za male posjednike suhozida još ne može početi zbog nedokumentiranog nultog stanja jer suhozida na istočnom Jadranu ima između sto tisuća i milijun kilometara. Na šibenskom otočju se nalazi i čestica koja bi po dužini svojih suhozida i predloženoj visini poticaja za popravak po čitavoj dužini trebala dobiti 40. 000,00 kuna.

 

Državna zaštita se suhozidnim kulturnim krajolicima ne može posvetiti jer toliki prostori zahtijevaju mnogo posla, po sadašnjem propisu npr. najbrajajući sve pojedinačne katastarske čestice pri omeđivanju zaštite.

 

Civilno društvo je kroz otvoreni javni popis "Suhozid.Hr" praktično popunjava takvu rupu, u protekle tri godine "crowdsourcing"-kampanjom ustanovljavajući mnoga suhozidna dobra i krajobrazne atrakcije. Za to nema potpore, npr. zakup poslužitelja za ovaj popis plaćam iz svojeg džepa. Država čak odbija zemljovidnu podlogu popisa, tako da se on umjesto na oštrijoj podlozi avionskih ortofotografija preslojava preko Googleovih satelitskih snimaka.

 

Koji je prema Vašem mišljenju najbolji način prevencije, zaštite od propadanja i zaborava kako suhozida tako i umijeća gradnje istih?

 

Na upis umijeća suhozidne gradnje kao jednog nematerijalnog dobra u Registar kulturnih dobara RH sam se žalio, jer po Konvenciji o očuvanju nematerijalne kulturne baštine stvaratelj n. k. d. je kolektiv lokalne zajednice sa svojim karakterističnim oblikom tradicije, a ovdje se radi olakšavanja administriranja sve različite oblike (ograde, građevine, torove, mostove, zamke, staze, prolaze, uključivo s njihovim varijantama - svakih u svojoj sredini) podvelo pod jednu "tradiciju" kojoj je njeno stanovništvo ukupna populacija istočnog Jadrana, jer na granici npr. kažuni postoje i preko međe u slovenskom Krasu.

 

Stvarni respekt za kolektivnog stvaratelja je uvođenje pojedinih oblika važnih za njihova mjesta u Registar, što će ojačati ponos tom baštinom i lokalnu zajednicu ojačati na tržištu industrije doživljaja. Apstraktno i nespecifično nacionalno čuvenje neće motivirati na lokalni popravak, koliko lokalni ponos za nacionalno čuvenje. Primjerice, nitko nije ni pokušao zaštititi tehniku čipke kao jednu tradiciju jer bi Pažanke takvom administratoru vjerojatno izvadile oči. Unutar umijeća čipke one uživaju zasluženi primat i obvezuje ih na inicijative, što i čine.

 

U čemu se griješi u nastojanju da ih se očuva (znanje i rezultat znanja)?

 

Olakšavanje posla administratoru razdružuje stvaratelja od svojeg vlasništva. Najbolje tradicije ove vrste se mogu brendirati i pomoći pri plasmanu ambijentalnih proizvoda. Tradicije su u tom smislu kolektivna intelektualna vlasništva, a vlasnike treba zadržati jasno imenovane, bez utapanja u općenitosti.

 

Razdruživanje baštine od svojih neposredno povezanih ljudi (vlasnika, stvaratelja, nasljednika) otvara puteve komodifikaciji i diznilendizaciji, gdje od nje koristi potom ima netko drugi a lokalne stanovnike tek zapošljava kao servisne sezonske radnike.

 

Država mora pomagati u osnaživanju sposobnosti kolektivnih stvaratelja kulture, tek time posredno i na veću korist komercijalnih inicijativa. Npr. po sadašnjim propisima vlasnik bunje u zaštićenom području ne bi smio voditi skupine posjetitelje do nje, to mora činiti licencirani turistički vodič.

 

Ako bi neko područje stvarno zaživjelo kao atrakcija, pod takvom regulacijom se bojim da bi vlasnici rušili suhozide jer bi na njihovom vlasništvu zarađivao netko drugi. Komodifikacija se već zbiva u tzv. "Dalmatinskim selima", jer hotelijer aktivno obeshrabruje posjet stvarnim atrakcijama i konzumaciju usluga od kakvih ona živi.

 

Hoće li ikad ući na UNESCO-ov registar i koliko to uopće garantira ikakvu zaštitu kad na Bliskom istoku imam primjere u kojem se baština uništava dok ostatak svijeta šuti?

 

UNESCO jako podupire multilateralne prijave i već se stoga prijedlogu smiješi izgledna budućnost. Nacionalne probleme UNESCO ostavlja rješavati zemljama-članicama, a ispisi su rijetki. Ne treba miješati upise u Popis svjetske baštine i Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Svejedno, pri vandaliziranju ili ratnom uništavanju globalni respekt polučen uvrštenošću u Popis svjetske baštine (a na našem primjeru ne govorimo o njemu) pomaže jer se u baštini lakše mobilizirala javnost s mnogih strana svijeta pa je npr. ISIS-u postalo teže zarađivati prodajom antikviteta jer zainteresirani kupci znaju za nova ograničenja i kazne.

 

Iz istih je razloga svijet bio mobiliziran u podizanju poravnatog središta Varšave, makar se u rekonstrukciji i griješilo (armirani beton i tamo gdje nije bilo nužno, obnavljanje najljepših veduta umjesto stvarnog predratnog stanja i dr.).

 

 

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Inače, u našoj okolici su najbolji primjeri različitih umijeća gradnje u suhozidu: na Donjoj Srimi je "Domaćinova bunja", najveća građevina ove vrste na istočnom Jadranu (zarušava se, bila je visoka 5,5 m), "Rašina bunja" kod Okita je najsavršenija istočnojadranska građevina ove vrste s visokim prolazom među prostorijama, "Stari stan" na Žirju je najrazvedeniji s pet prostorija, "Čačina gomila" kod Vodine jame na Srimi je najveća i najviša istočnojadranska krčevinska gomila (duga je 45 m, visoka 9 m, s višekrakim stepeništem, velikom bunjom i nizom detalja), u zaobalju je više mostova čiji su lukovi od suhozida (Krčić, Krupa), itd. 

 

 

 

Iz kategorije: Kultura