Sidebar Menu

Datum objave: 12. Kolovoz 2020

UZ ZAVRŠETAK ORGULJAŠKE ŠKOLE I SPOMEN NA BOŽIDARA GRGU / Priča o šibenskim povijesnim orguljama, vrijednoj kulturnoj baštini

Diana Ferić
Diana Ferić

Ovogodišnja Orguljaška ljetna škola koja je počela 5. kolovoza završava danas, a održane su razne radionice i seminari te koncerti profesora i sudionika te škole. Posebno je značajno to što je ona nastavljena i nakon smrti njezinog utemeljitelja i "dobrog duha" i te manifestacije i šibenskog kulturnog života  Božidara Grge koji je preminuo u siječnju 2019. godine.  O njezinoj kvaliteti i dugovječnosti svjedoči činjenica da su neki njezini polaznici danas  na njoj predavači poput profesora Pavla Mašića, a vjerni su joj ostali ne neki profesori koji su bili prvi suradnici pokojnog Božidara Grbe poput prof. Emina Armana i prof. Natalije Imbrišak.

Nije slučajno što se ta orguljaška škola posvećena kraljici instrumenata - orguljama održava u Šibeniku koji ima najveći broj povijesnih orgulja čak 14.

U povodu završetka još jedne Orguljaške škole podsjećamo na tu vrijednu šibensku pa i europsku kulturnu baštinu tekstom koji je o toj temi prije 10 godina za časopis Šibenik tim napisao upravo Božidar Grga.

Donosimo ga u cijelosti:

Šibenčani s ponosom ističu povijesnu slavu svojeg Šibenika, najstarijeg samorodnog hrvatskog grada. Ekonomski i kulturni procvat Šibenika u razdoblju renesanse i baroka temeljio se na njegovom izvrsnom strateškom položaju, plodnom zaleđu, solanama, vodenicama na Skradinskom buku, relativnom miru i, ponajviše, marljivosti Šibenčana. Stara gradska jezgra Šibenika, najveća srednjovjekovna gradska jezgra u Hrvatskoj, svjedoči o nekadašnjoj ekonomskoj snazi Šibenika, dok sačuvana kulturna baština i bogata arhivska građa govore o snažnoj duhovnosti i intelektualnim potencijalima Šibenika čiji su velikane dali visoki doprinos znanosti i kulturi Hrvatske i Europe. Šibenik, grad bogate kulturne baštine, s više ili manje sreće borio se s nedaćama ali je usprkos svemu opstao i predao nam u baštinu mnoga kulturna dobra među kojima je glazba jedno od najvažnijih dobara po kojem je prepoznatljiv. Šibenski trezor blaga glazbene baštine pun je krunskih uresa. Samostan franjevaca konventualaca čuva misal Liber sequentiarum et sacramentarum - bogato iluminirani rukopis iz 11. stoljeća u kojem su uz pomoć najstarijeg tipa neuma (glazbenih znakova koji su prethodili notama) zapisane sakralne skladbe. Jedan list iz sakramentara sa zapisom napjeva s neumama čuva se i u šibenskoj katedrali. Prije desetak godina predavači šibenske Orguljaške ljetne škole pronašli su u samostanu franjevaca trećoredaca na otoku Krapnju prvu do danas poznatu crkvenu pučku pjesmaricu s notama i tekstovima pjesama na hrvatskom jeziku. Njen autor je Atanazije Jurjević, a tiskana je Beču 1635. godine. U crkvi Svetog Križa u Docu, na sviraoniku orgulja pronađen je jedinstven notni zapis Ordinarium missae na latinskom jeziku za naizmjeničnu izvedbu dva zbora.

Zapis je nastao u 18. stoljeću, a svjedoči o praksi iz ranokršćanskog razdoblja koja se održala duže nego što se pretpostavljalo. Šibenski biskup Ante Ivas pronašao je 35 svezaka s 1649 rukom pisanih folija koje sadrže stare glazbene prijepise, i izvorne skladbe. Te vokalne i vokalno - instrumentalne partiture vrlo su zahtjevne i svjedoče o postojanju visoko kvalitetnih glazbenika u Šibeniku kroz 18. i 19. stoljeće. Jedan od mjehova u orguljama u crkvi Sv. Duha imao je neuobičajenu dekoraciju. Naime, gornja i donja drvena ploha u svrhu smanjenja gubitka tlačnog zraka oblijepljene su listovima istrgnutim iz knjige korala, koji su se pjevali u Dalmaciji u 18. i 19. stoljeću. Pouzdano se znade da je i skladatelj svjetskog glasa Julije Skjavetić rodom iz Šibenika, pretpostavlja se da je Ivan Šibenčanin (Giovanni Sebenico, Domenico Giovanni), koji je kao glazbenik službovao u Veneciji, Londonu na dvoru Karla II. i u Torinu, skladatelj crkvene i svjetovne glazbu, te dviju opera također rođen u Šibeniku između 1630. i 1640. godine, a sasvim je pouzdano šibensko podrijetlo dirigenta i pisar glazbenih zbornika  Frane Ivan Divnića  (Šibenik 1612. – Krapanj 1693.).  Šibenik je, osim toga, grad s najvećim brojem povijesnih orgulja u Europi. U užoj jezgri starog dijela Šibenika nalazi se čak 14 povijesnih orgulja među kojima posebnu pozornost provlače orgulje u crkvi sv. Frane – jedine u cijelosti sačuvane i potpuno upotrebljive orgulje jednog od najvećih europskih graditelja orgulja Petra Nakića. Novi kamen u mozaiku bogatstva šibenske glazbene baštine su orgulje iz crkve sv. Nikole za koje stručnjaci tvrde da su vjerojatno najstarije sačuvane orgulje u Hrvatskoj. Službeno, najstarije orgulje u Hrvatskoj su one iz Lepoglave izgrađene 1649. godine, no prema dosadašnji istraživanjima primat će im oduzeti orgulje iz šibenske crkve sv. Nikole. Osim toga istraživanje tih orgulja dovelo je do spoznaja o postojanju najstarije orguljarske radionice u Hrvatskoj koju su vodili domaći majstori pa se sada radi i na prikupljanju dokaza da je to povijesna činjenica. Orgulje iz crkve sv. Nikole po povijesnoj vrijednosti i stupnju izvornosti kulturno su dobro A kategorije. Prema do sada prikupljenim podacima najstarije su to sačuvane orgulje u Hrvatskoj i jedine sačuvane orgulje hrvatskog majstora orguljara Nikole Lupinija s otoka Vrgade vjerojatnog slijednik svog prethodnika Šimuna Lupino. Podaci o obojici su vrlo šturi, ali ih ima. Pisane tragove o Nikoli nalazimo i u talijanskoj literaturi. Za sada je pouzdano da bi to mogla biti najstarija domaća radionica koja je gradila, a ne samo popravljala orgulje.

Priču o orguljama iz crkvi Sv. Nikole koje se sada nalaze u u crkvi Sv. Duha u Šibeniku kao da su napisali kriminalistički forezničari. Te orgulje sagradio je 1564. nepoznati orguljar za Novu crkvu Blažene Djevice Marije u Šibeniku. Orguljara Nikolu Vergadina rečenog Lupinia (Nicollò Lupini) 36 godina kasnije, 1640.godine, svećenici Nove crkve angažirali su da izgradi nove orgulje za tu crkvu. On je to i učinio ali tako da je u nove orgulje ugradio i dijelove starih. Lupini je dakle ukomponirao dijelove starijih orgulja u svoje orgulje iz 1640. godine. To nije bilo neuobičajeno u to doba.  No, riječ je o dva oprečna fonička fundusa. Orgulje koje je Lupini koristio za ugradnju u svoje nove orgulje izrazito su renesansne, oštrog zvuka i uskih menzura, a on ih je ugradio u orgulje s izrazito mekanim flautastim zvukom i sviralama širokih menzura kakve su tada bile moderne. To nesretno majstorovo rješenje pokazalo se dragocjenim pola milenija kasnije. Naime stručnjaci su došli do zaključka da bi ih zbog dijametralno suprotnih zvučnih značajki trebalo razdvojiti te tako u procesu rekonstrukcije dobiti ne jedan nego dva dragocjena instrumenta: orgulje koje su djelo najstarije nama poznate hrvatske orguljarske radionice i najstarije gotovo u cijelosti sačuvane orgulje u Hrvatskoj! Prvi dio tog poduhvata su Lupnijeve orgulje na pjevalištu crkve sv. Duha, a od preostalog materijala biti će rekonstruiran izvorni renesansni instrument. To je važno jer u Hrvatskoj nemamo niti jedne orgulje renesansnog zvuka.  Te Lupinijeve orgulje su u Novoj crkvi služile sve do 1859. godine, a 1860. godine su prenesene u crkvu Sv. Nikole gdje su bile u uporabi sve do 1929. godine. Sedamdeset godina kasnije, 1998. godine, započeo je rad na njihovoj restauraciji pa su prenesene u crkvu Sv. Duha. Smještene su na pjevalištu nad glavnim ulazom. One imaju skromno kućište koje je pri restauraciji vraćeno u prvotno stanje, a dodane su im obnovljene drvene vratnice. 

 

Metalne svirale u prospektu su od kositra, dok su nutarnje od slitine u kojoj je pretežno olovo sa vrlo malo kositra. Drvene su od smrekovine. Sačuvano je 86 posto metalnih svirala, odnosno 18 posto iz XVI. stoljeća i 68 posto iz XVII. stoljeća. Oprečni zvučni karakter starijih i mlađih svirala naveo je dakle organologe, restauratore i orguljare da razdijeliti stariji i mlađi sloj, odnosno posebno restauriraju ranobarokne Lupinijeve orgulje iz 1640.godine i renesansne orgulje iz 1564. godine.

Restauracija Lupinijevih orgulja je pri završetku. Njih se može vidjeti ali i čuti njihov fini meki zvuk u crkvi sv. Duha. Stariji instrument će se rekonstruirati kad se prikupi dovoljno novca za drugi dio tog velikog poduhvata.

U međuvremenu zahvaljujući pažljivom radu šibenskih orguljara, organologa i arhivista sve je potpunija i jasnija slika o najstarijim do sada poznatim hrvatskim graditeljima i njihovoj radionici.

Gradnju orgulja u Hrvatskoj možemo pratiti od 14. stoljeća u kojem taj liturgijski instrument resi mnoge europske katedrale i samostanske crkve. Prema povijesnim izvorima kod nas se najranije spominju orgulje sredinom 14. stoljeća u Zagrebu i Dubrovniku. Činjenica je da mala i ekonomski slaba Hrvatska, koja je često bila poprište dugotrajnih i iscrpljujućih ratova, nije pogodovala razvoju značajnijih orguljarskih radionica sve do 19. stoljeća pa je zbog toga većina naših povijesnih orgulja stranog podrijetla. Unatoč tome, iz naših nesređenih arhiva s vremena na vrijeme svjetlo dana ugleda dragocjeni podatak o nekom davnom domaćem orguljaru ili orguljarskoj radionici. Najpoznatiji hrvatski grad po sačuvanim povijesnim orguljama je Šibenik, a stjecajem okolnosti, pokazala su istraživanja orgulja iz crkve sv. Nikole, u njemu su radila dvojica najstarijih nama poznatih hrvatskih orguljara koji su djelovali koncem 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća. Riječ je Šimunu (Simon) Lupino, (Vrgada, ? – ? 1613.) i Nicolò Vergadich odnosno Nikoli Vergadinu rečenom Lupiniu koji se potpisivao i kao Nicolò dall'Organi (? Vrgada 1594.-† Venezia 22. X 1644.). Nije poznato da li su njih dvojica bili u srodstvu. Da su zaista gradili i popravljali orgulje u Šibeniku znamo po ugovoru kojeg su 1600. godine zaključili Šimun i Uprava stolne crkve u Šibeniku o popravci njenih orgulja. On je iste godine, što više istoga dana, ugovorio izradu novih orgulja za crkvu Sv. Frane. Orgulje je dovršio u srpnju 1601. Umro je 1613. godine, ali je njegova radionica i dalje radila. Nikola Lupini imao je orguljarske radionice u Zadru i Veneciji. Gradnju novih orgulja za Novu crvku Blažene Djevice Marije u Šibeniku ugovorio je 3. studenoga 1639. godine, dovršio ih je 10. lipnja 1640. godine, a samo dan ranije ugovorio je gradnju novih orgulja za šibensku katedralu.

Zahvaljujući vrsnom radu šibenske Orguljaške ljetne škole došlo se dakle do vrijednih otkrića o glazbenoj kulturi Šibenika ali i dragocjenih podataka o počecima umijeća gradnje orgulja u Hrvatskoj. To je osobito važno kada se zna da su upravo orgulje stoljećima poticale razvoj glazbenog života u najširem smislu. Radi višeglasnog zvučanja, te skladnog i izdašnog tona prihvatila ih je Katolička crkva kao idealno glazbalo za pratnju pjevane riječi u bogoslužju no osim u životu vjerske zajednice, orgulje su imale značajnu ulogu u glazbenom životu i izvan nje i bile su središte glazbenih zbivanja u svim sredinama u kojima su postojale. Čini se da su posebno duboke i trajne korijene razvile upravo u Šibeniku gdje, poput masline, traju i rađaju plodove stoljećima.

Fotografije: Božidar Grga, Ante Baranić i Stanko Ferić 

Iz kategorije: Kultura

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam