Malo je poznato da je Zvonko Varošanec, poznati TV voditelj i urednik zapravo dite Zlarina, otoka na kojeg ga je majka iz Zagreba poslala još kao bebu i koji ga je odredio u mnogo čemu kao i najvažnija osoba u njegovom djetinjstvu, mamina teta Ane. On najbolje svjedoči o tomu koliko je u životu važna rečenica koju je napisala velika pjesnikinja porijeklom sa Zlarina Vesna Parun „ Za sve su kriva djetinjstva naša”. Zlarinu se, s kojeg nije nikada otišao, vratio u svojim umirovljeničkim danima.
"S deset mjeseci majka me je iz Zagreba morala poslati na Zlarin, gotovo kao paket. Ostala je bez stana pa nisam mogao ostati s njom. To je valjda najsretniji trenutak mog života. Netko bi se žalio,aja mislim da sam profitirao. Prvi mirisi, prve boje, prvi okusi , kako bi Vesna Parun rekla za sve su kriva naša djetinjstva. Mislim da svi nosimo te slike iz djetinjstva koje nikada ne zaboravljamo. Ja sam bio izložen nevjerojatnoj ljepoti. Nikad više u životu neću vidjeti nešto ljepše kao što su izlasci i zalasci sunca, ti mirisi... Kad uđeš u starije godine to ti postane još važnije", priznaje.
Upravo zbog toga Zvonko Varošanec veći dio godine sada, kada je u mirovini, provodi na Zlarinu loveći ribu i stvarajući. Poznato je da je on zaljubljenik u Dalmaciju, u pjesmu, ali i u zlarinsku baštinu. Počeo ju je intenzivno proučavati prije tridesetak godina kada su na Zlarinu obnovili rad Društva za uljepšavanje Zlarina.To je bio nastavak društva koje je i prije postojalo.
Našao je časopis "Pisma s otoka" u kojem su radili ozbiljni novinar poput Dražena Vukova Colića, ali i ljubitelji Zlarina, obični mali ljudi koji su voljeli Zlarin.
„Kada sam vidio ta pisma suze su mi došle na oči. Tada sam shvatio koliko je značajno nastaviti nešto što su drugi započeli i što je u jednom vremenu bilo zamrznuto. Sljedeći taj časopis naša prva zadaća bilo je brendirati Zlarin kao otok koralja. Prikupili smo bogatu i vrijednu povijesnu građu kojom smo puno toga mogli dokumentirati, a pokrenuli smo i posebnu manifestaciju „Ispraćaj koraljara”. To je bila jedna živa priredba kakve nije bilo na drugim otocima. Ja sam radio scenarij i režiju tog događanja, a prikupio sam i vrlo bogatu građu o tome što su koralji, kako se odlazilo u ,ov na njih, kojim brodovima i kakvom opremom, što je značilo kada se žena popiša na cimu broda prije odlaska. Ovaj Centar koraljara koji ima svoje dobre strane, ali neki vide i loše nastavlja se na sve to. On je došao na gotovo.Nama nije ništa poklonjeno . Sve smo to mi zaslužili našom bogatom tradicijom i ogromnim radom da se sve to ne zaboravi", ističe Varošanec.
Zvonko Varošanec otkrio nam je i kako provodi umirovljeničke dane na Zlarinu te kako je prvu ribu ulovio kao prvašić i kako je ribu lovio za vrijeme velikog odmora dok je pohađao školu na Zlarinu i kući baki donosio ručak.
„Ja ne želim imati gliser, ja želim imati tunju u ruci i živjeti na način kako žive Zlarinjani, želim u životu što manje onog modernog i patvorenog što nema veze s tradicijom”, zaključio je.
U ovom video prilogu priča o svom djetinjstvu na Zlarinu koje ga je obilježilo, o tome kako se zaljubio i kako je promovirao zlarinsku baštinu i kako na tom otoku provodi svoje umirovljeničke dane i liko su mu u svemu važni emocija i tradicija.
