Ulični svirač koji za lijepih dana ove zime sjedi na kantunu šibenskog kazališta s gitarom u ruci i svojom svirkom i odličnim glasom ispunjava uglavnom pustu Poljanu je Dario Vukorepa, akademski slikar i kipar koji je diplomirao na Accademiji delle Belle Arti u Firenci. Nastupa u duetu sa šibenskim profesorom violine Jurom Celićem. Izlagao je 2015. godinu u Chelsea Agora Gallery u New Yorku, a nedugo nakon toga i u Kanadi kada su ga izvarali i ukrali mu slike. Od toga gorkog iskustva još se nije oporavio i od tada ne stvara, samo podučava i živi život uličnog svirača. Radio je scenografiju za seriju Igre prijestolja, za dio koji se snimao u Šibeniku.
„Otkako znam za sebe, prije nego što sam prohodao i počeo govoriti počeo sam modelirati. To me prati od malena. Mislio sam da je to moj put, ali danas se ne izražavam samo kroz likovnu nego i glazbenu umjetnost. Nemam samo jedno opredjeljenje. Upisao sam umjetničku školu u Splitu i završio je. Pokušao sam u nekoliko navrata upisati Likovnu akademiju u Zagrebu. Nisa uspio,ali sam se uspio upisati na Akademiju u Firenci. Završio sam je u roku, s najboljim ocjenama. U to vrijeme život sam provodio po muzejima u kojima sam više naučio nego na predavanjima. Nakon toga sam se krenuo eksponirati sa svojim znanjem i talentom. Jednako sam kipar kao i slikar, meni je sve to isto – olovka, tuš, pinel, maca - samo je različiti medij. Nakon završenog studija vratio sam se u Šibenik. Tu sam stvarao i prijavljivao se na izložbe u inozemstvu. Sve sam rješavao elektronskim putem, e mailom. Oni objave natječaj i ja se javim, slijedi selekcija i izložba. Počeo sam u jednoj galeriji na Manhattanu i sve je bilo OK, a onda sam se javio na natječaj u Calgaryju, u Kanadi. Imam sve e mailove koje smo razmijenili, ali to nije dobro završilo jer su mi ukrali radove i nakon tog iskustva sam se povukao. Ne slikam i ne stvaram od od tada, samo podučavam. Završio sam pedagoške predmete i radim u školama na zamjeni”, ispričao nam je Dario s grčem na licu i gotovo a suzama u očima jer još nije prebolio tu ružnu kanadsku priču.
„Ta krađa mojih radova u Kanadi me jako potresla. Nisam mogao ni spavati ni raditi. Želio sam angažirati odvjetnika, ali kako nije riječ o nekom velikom novcu nitko me nije želio zastupati. Malo sam to sada potisnuo, ali samo napola. Okrenuo sam se glazbi s kojom se također družim odmalena, ali za razliku od likovne umjetnosti u tome sam samouk. Sve radim po sluhu. Ne znam čitati note i partiture”, priznaje Dario.
Unatoč tome što je akademski umjetnik s diplomom prestižnog fakulteta u Firenci život mu nije lagan niti je do sada taj svoj status odličnog studenta uspio kapitalizirati. Morao je raditi kao običan šljaker u Irskoj, pa u Njemačkoj, da bi se na kraju ipak vratio u rodni Šibenik.
„Dva puta sam bio u Irskoj kao šljaker, jedna put u Njemačkoj i dosta mi je bilo toga. Vratio sam se u Šibenik i krenuo podučavati, ali od toga ne mogu živjeti pa sam odlučio biti i ulični pjevač. Kako ljudi na to gledaju? Pa to to ovisi od čovjeka do čovjek.Ako će me gledati kao prosjaka neka gledaju. Dakle, imamo klasičare i oni su kao vrh svijeta i neka su, ali i oni znaju svirati na ulici, a to je onda OK. A što je s nama drugima.Ljudi različito reagiraju, neki s osmijehom i potporom, a neki odmah okrenu glavu. Turisti puno bolje reagiraju jer je to njima blisko. To je u europskim metropolama normalno i odlično prihvaćeno. Naš svit nije baš blagonaklon jer ne sviram ni zabavnu glazbu ni dalmatinske pjesme nego kantautore iz 70 - tih i 80 – tih godina prošlog stoljeća i to uglavnom folk, autore koji nisu main stream.
Dario ne svira samo na ulici nego i u duetu sa šibenskim profesorom violine Jurom Celićem s kojim je, kaže, na prvu kliknuo.
Za kraj citiramo neke od kritičara njegovih djela kada ih je izlagao.
„Umjetničke slike šibenskog umjetnika Daria Vukorepe, njujorška Agora galerija opisala je kao ’emotivna djela inspirirana klasičnim pejzažima Barbizonske škole i nizozemskih majstora. Ipak, duhovni svijet je ono što Vukorepa želi prezentirati. Svaka njegova slika istražuje unutarnje bogatstvo čovječanstva transformirajući ga u raskoš pejzaža s atmosferom koju možemo opisati i lijepom i ćudljivom. Kako bi postigao takvu atmosferičnost, Vukorepa se služi slikama kao meditativnim posrednikom, uranjajući se u svijet kontemplacije i mira.
„ Duša je ta koja prepozna način na koji uzimaš znanje. Ono nije ni knjiško ni manualno. To svoje znanje sada primjenjujem koliko mogu. Nadam se da će to u budućnosti biti i puno više, a ako ne bude Bogu hvala, nije svako zlo za zlo”, ističe Dario na kraju našeg razgovora.
Inače, želi u Šibeniku, u povijesnoj jezgru otvoriti svoju galeriju i prostor za podučavanje svih koji se žele okušati u kiparstvu ili sslikarstvu. U lipnju prošle godine uputio je gradskoj upravi Pismo namjera, ali do danas nije dobio odgovor.
