Datum objave: 11. Travanj 2023

ŠIME ŠUPE, PRVI PREDSJEDNIK KLUBA NAVIJAČA „ŠIBENKE”: Kada smo 1983. godine pozvali Šibenčane na prosvjed, odmah je reagirala milicija, ali se vlast uplašila.

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Osnivač i prvi predsjednik Kluba navijača „Šibenke”, današnje Udruge navijača Šibenski Funcutio bio je Šime Šupe, ugledni šibenski ugostitelj vlasnik znamenitog restorana „Uzorita” i član Uprave Košarkaškog kluba „Šibenka”. Klub navijača osnovan je u njegovom restoranu „Uzorita”, a registriran je 10. travnja 1983. godine nakon masovnih demonstracija Šibenčana zbog poništavanja utakmice „Šibenka” – „Bosna” i oduzimanja titule prvaka Jugoslavije „Šibeneki”. Klub navijača „Šibenke” Funcuti osnovana je na poticaj Uprave Košarkaškog kluba „Šibenik”, a registrirana je u Skupštini općine Šibenik pod imenom Klub navijača „Šibenke” kao prvo registrirano udruženje navijača u Hrvatskoj.

-Kada su se počeli organizirati i organizirano djelovati šibenski navijači?
-
Šibenski navijači koji su počeli su organizirano navijati 1980. godine tada su

Prvi organizirani navijači bili su navijači nogometnog kluba „Šibenik”. Oni su se sastajali u „Uzoritoj”. Nisu bili registrirani, ali su bili organizirani. Vodio ih je Anđelo Zikovic. Uprava „Šibenika” nije se s njim slagala i željela ga je maknuti, ali navijači se s tim nisu slagali. U „Uzoritoj” je bio održan sastanak na kojem je dogovoreno da se ide kod uprave i traži se da se Anđela ne smjenjuje. Delegati navijača u razgovoru s Upravom „Šibenika” bili su Joško Blažević Conera i Marko Karađole. Bio je to prvi organizirani istup šibenskih navijača prema upravi sportskog kluba.
-Kada se krenulo s navijanjem za šibenske košarkaše?
-Oko košarke nije bilo nekog organiziranog navijanja dok se igralo u Drugoj ligi. Kada je „Šibenka” ušla u Prvu ligu situacija se promijenila. Košarka je postala atraktivna i sve je više ljudi dolazilo na utakmice i navijalo za „Šibenku”. Već tada se počelo organizirano navijati. Prije svake utakmice navijači „Šibenke” sastajali su se s trenerom i predstavnicima kluba i dogovarali se kako će se navijati i gdje će u dvorani biti raspoređeni navijačke grupe. Dogovarana je i navijačka taktika jer nije bilo svejedno kada će se i kako navijati, kada će se i kako zviždati protivnicima, sucima... Dogovarano je da se protivnike ne vrijeđa, da se ne ulazi u teren, da se ne bacaju predmeti. Sve je to bilo po dogovoru, ali jedino se nije moglo iskorijeniti da navijači pljucaju suce i protivničke igrače. Najekstremniji među navijačima bili su bili zaduženi za održavanje reda. Sastanci su održavani u bivšoj zgradi Inchinostri na Poljani gdje je košarkaški klub imao svoje prostorije.
-Jesu li u tomu sudjelovali svi navijači?
-Postojala je navijačka jezgra oko koje su se okupljali ostali. U početku smo navijali kako smo znali, a onda smo išli u Zadar na svaku utakmicu i od Zadrana učili kako se navija. Zadrani su tu u nekim stvarima bili ispred nas. Mi u Šibeniku do tada nismo imali dvoranskih sportova, a nije isto navijati u dvorani i na nogometnom stadionu na otvorenom. Oni su već imali grupirane navijače i dirigenta navijanja na utakmicama. Mi smo te stvari kopirali od Zadra. Za nas se košarka rodila u Zadru jer je Zadar u tom sportu prednjačio, a doživljavali smo KK „Zadar” i kao nekakav šibenski klub jer su u njemu igrali ponajbolji šibenski košarkaši TOG DOBA. Oko košarke je u početku postojala grupa od dvadesetak ljubitelja košarke. Sve što smo naučili o navijanju naučili smo od Zadra. Imali smo sa zadarskim navijačima dobre veze, ali kada smo u Šibeniku sastavili pravu navijačku ekipu i kada smo postali bolji i žešći od njih, nisu nas mogli prihvatiti kao jednake a kamoli da smo ispred njih. To nam nisu htjeli priznati pa je bilo i sukoba.
-Navijačku školu naučenu u Zadru prenijeli ste u Šibenik i unaprijedili je?
-Da, ali nismo ostali samo na navijanju u dvorani. Nama je bilo stalo da kada „Šibenka” igra da ne bude zakinuti ili oštećena lošim ili namještenim suđenjem. Zato su stalno održavani kontakti sa sucima i to na svoj način. Mi smo suce čak i kada bi „Šibenka” izgubila utakmice, zvali na ručak ili večeru i domaćinski ih počastili. Taktika je bila da s njima na tim objedima nakon utakmica ne razgovaramo o košarki niti im prigovaramo da su loše sudili. Tako smo suce pridobivali i stvarali kod njih obveza da u Šibeniku sude pošteno i korektno. Suce nismo mogli kupiti jer mi nismo imali za to novaca poput protežiranih klubova iz velikih gradova tadašnjih Republike, posebno ne iz glavnog grada Jugoslavije, Beograda. Zato smo mi radili s njima na pravi način. Vidjeli smo da je najbolje od njih praviti prijatelje, a to je najlakše uz dobru spizu. Bile su to lijepe večere i ugodna druženja. Niti slova o košarki. Kada su oni vidjeli kakvi smo, postali su i ostali naši prijatelji, Nitko nije mogao biti toliko zločest koliko smo mi mogli biti dobri i dobronamjerni. Šetali smo s njima po Šibeniku vodili ih na piće, sastajali su se s navijačima, vodili smo ih na izlete u Kornate i na Zlarin. Tako smo proniknuli i u tajne kako se pristrano sudi, a da to ne bude očito. Nismo tražili da nam pomažu protiv jakih, tražili smo da nam sude pošteno protiv slabih ili ravnopravnih. Zašto bi nam pomagali recimo protiv „Zvezde” u Beogradu pa da poginemo i mi i oni?
-Znači organizirano navijanje u Šibeniku raslo je zajedno s usponom i uspjesima „Šibenke”?
-Da. Mi smo rasli sa „Šibenkom”. Bili smo u službi kluba. Dogovarali smo s trenerima navijačke taktike kako bi digli ekipu kad zatreba. Brinuli smo da navijanje bude korektno, pazili da ne bude incidenata. Striktno smo čuvali dostojanstvo protivničkih igrača.
-Nakon utakmica s „Bosnom” u finalu doigravanja za prvaka Jugoslavije 1983. godine, šibenski su navijači bili stigmatizirani kao brutalni, ekstremni i nasilni?
-To nije istina. Mi smo bili žestoki, glasni i složni, ali nasilni nismo bili. Ništa se tada nije govorilo o navijačima „Bosne” koji su bili sto puta gori od nas. Oni su imali čak i praćke iz kojih su na protivničke igrače ispaljivali strelicama od žice. Policija koja je tada bila stroga pravila se da to ne vidi, ali je zato oštro reagirala na najmanji eksces navijača iz Šibenika. U Splitu su jednog navijača „Šibenke” milicajci uhapsili i zatvorili zato što je piturao pola lica u plavo. Mi smo se pobunili i nismo htjeli otići s terena dok ga ne puste.
-Je li se već tada razmišljalo da se navijači organiziraju kao udruženje, današnjim rječnikom rečeno, kao udruga?
-Mi smo već bili organizirani, ali ne i formalno registrirani kao organizacija. Da bi se trebalo institucionalizirati počelo nam je svitati kada je nestalo ulaznica za prvu utakmicu s „Bosnom”. Karata nije bilo ni za lijek. Što ćemo sada? Nije nam mogla pomoći ni Uprava „Šibenke”. Karat nema. Pao je dogovor da navijači mogu ući u dvoranu bez ulaznice ako donesu navijačke rekvizite. To je upalilo. Donijeli smo sve što je moglo biti navijački rekvizit čak i brodske sirene na ronilačke boce, sirene na akumulatore, zastave, trube...
-Odluka o osnivanju Kluba navijača „Šibenke” donijeta je nakon treće utakmice 9. travnja 1983. godine?
-Ne, donijeta je 10 travnja 1983. godine nakon što je u Šibenik stigla odluka Košarkaškog saveza Jugoslavije da se utakmica poništava i da se igra nova. Bili smo nakon utakmice u „Uzoritoj”. Tu su se zatekla i dvojica uglednik Šibenčana, književnik Miljenko Smoje i Toči Kerum, urednik humorističkog lista „Berekin”. Smoje, Kerum, Vlade Đurović i još neki iz kluba sjedili su za ručkom kada je zazvonio telefon. Na vezi je bio Pino Đerđa koji nam je iz Beograda javlja da je utakmica poništena. U „Uzoritoj” je odmah po primitku vijesti održan sastanak na kojem je Uprava „Šibenke” odlučila da neće prihvatiti odluke Košarkaškog saveza Jugoslavije i da odbija igrati novu utakmicu u Novom Sadu. Odmah je pala i odluka da to ne bude samo odluka kluba nego svih građana Šibenika, a da nositelji toga budu navijači. Odmah smo digli Joška Šupu koji s aranžerima iz poduzeća „Šibenka” napravio pozivne plakate i polijepio ih po izlozima.
-To je bilo jako hrabro, pozvati građane na prosvjed. Vlast to sigurno nije tolerirala.
-Odmah je reagirala milicija. Mene je došao hapsiti zamjenik načelnika policije Milan Lastavica. Došao je i kazao: -Vodim te u zatvor. Bunio sam se: -Što? Zašto? On se grozio: -Znaš li ti što si napravio? Milicija je bila zbunjena. Demonstracije u Šibeniku? Nisu znali što će. Najviše ih je boljelo to što se to događa 10. travnja na dan osnivanja Nezavisne države Hrvatske. Po mene su došli jer sam bio član Uprave „Šibenke” i vođa navijača. To nije trebao biti politički skup, ali se vlast uplašila. Lastavica se pokolebao i kazao: -Dobro, ali pazi ako eskalira ajme tebi. Ništa se nije dogodilo. Normalno smo se okupili razišli. Šibenik je bio dostojanstven, složan i ponosan. Nikakvih nereda nije bilo. Ni jedno staklo nije razbijeno. Bili smo dostojanstveni i večer prije u proslavi pobjedi i večer poslije u prosvjedu zbog nepravde.
-Tko je organizirao prosvjed Šibenčana?
-Prosvjed su organizirali Klub navijača Šibenke i Košarkaški klub „Šibenka”. Tog dana smo se registrirali kao Klub navijača „Šibenke”. Nismo se zvali Funcuti. To ime je došlo kasnije. Ime je Funcutima dao Cinco Marinov, a grb Funcuta je napravio Toni Šupe. Registraciju Kluba navijača „Šibenke” 4. travnja 1983. godine nije prošla glatko. Registraciju je blokirala milicija. Nije milicija išla izravno protiv registracije Kluba navijača nego je sumnjičila jednog člana Osnivačkog odbora za nekakav šverc. Kada smo ga maknuli sa spiska osnivača, naš Klub navijača „Šibenke” je registrirana. Ja sam imenovan za predsjednika, Kreše Brajković za potpredsjednik, članovi su bili Stipe Stošić Andrijaš, Eugen Kovač Mime i Boško Slavica.
-Navijači „Šibenke” imali su i jako dobre navijačke rekvizite, izvrsne kape s šibenskim boluom, šalove i grb. Tko je sve to napravio?
-Na tome su jako puno radili
Stojića i Junakovića aranžeri izloga poduzeća „Šibenka” i Novica Novak, tehnički crtač iz „Vodovoda”. On je dizajnirao i prvu verziju grba „Šibenke”, a napravio je i prvi grb restorana „Uzorita” koji su kasnije uz male izmjene koristili poduzeće „Autotransport” i kafe „Basket”. Šibenski navijači i prije i poslije 1983. godine bili su bitan faktor u šibenskom sportu.

Časopis „Volim Šibenik”; neobjavljeni razgovor sa Šimom Šupom iz 2013. godine

Iz kategorije: Muzej sporta