Nekadašnje poduzeće Šibenka bila je dugo godila gospodarska "alfa i omega" Šibenika, a u sklopu te tvrtke Šibenik je prije 40. dobio Robnu kući Šibenka. današnji City Life, prvu robnu kuću u Dalmaciji . Nastala je kao jedan od projekata krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je šibensko gospodarstvo bilo u naponu snage, a Šibenik doživljavao značajan prosperitet na svim poljima. Kada je 21. lipnja 1980. godine otvorena Šibenčani su bili s pravom ponosni jer njihova robna kuća, izgledom, veličinom i modernim izgledom bez konkurencije u Dalmaciji, bila plod šibenskog znanja, stručnosti, invencije, kreativnosti i truda. Prvi direktor prve šibenske robne kuće bio je Maksim Brkić - Pancirov s kojim smo porazgovarali o tom dobu šibenskog gospodarskog procvataa ali i razlozima propasi "Šibenke".
-Izgradnju robne kuće Šibenka odnosno trgovačko-poslovno-stambenog kompleksa potaknula je Općina Šibenik. Kada sam ja 1977. godine došao za direktora firme koja se zvala Robne kuće Šibenka u izgradnji, već je bilo sve spremno za realizaciju tog projekta. Pripreme za njenu izgradnju obavljene su u vrijeme kada je direktor Šibenke, trgovačkog poduzeća koje je tek nastajalo, bio Branko Morić, a posao oko toga vodio je Ante Baranović. Bilo je dvojbi oko njene lokacije. Puno se o tome raspravljalo. Jedna od ideja bila je da se gradi na Vanjskom na mjestu gdje je do prije dvije tri godine bila benzinska crpka. Planiralo se rušenje kompleksa starih kuća, ali se od toga odustalo jer je bilo previše skupo. Konačno je odlučeno da se robna kuća s tri stambena bloka i podzemnim parkiralištem gradi na lokaciji poduzeća Drvoprerađivač i mehaničarske radionice Izgradnje. Kada sam 1977. godine došao za direktora RK u izgradnji sve je to već bilo riješeno i pripremljeno pa je 3. studenog 1977. godine postavljen kamen temeljac. Položio ga je Tome Miletić otac šibenskog suca Marijana Miletića koji je tada bio predsjednik Radničkog savjeta Šibenke.
Robna kuća Šibenka, danas to zvuči čudno, bila je prvi i to izuzetno veliki projekt poduzeća Šibenka koje je tek počelo nastajati integracijom triju ne baš jakih trgovačkih firmi?
Poduzeće Šibenka počelo je nastajati 1973. godine. Do tada je Šibenik imao tri svoja trgovačka poduzeća; Kornat, Tkanina i Opće trgovačko poduzeće OTP. Tkanina se bavila tekstilom i poslovala je uspješno. Kornat se bavio trgovinom industrijskom robom, a OTP je trgovao uglavnom prehrambenim proizvodima. OTP je bio u najslabijoj poziciji jer jer je trgovinu prehrambenim proizvodima bili pod izravnom ingerencijom države koja je određivala cijene i marže. Kada se pristupilo stvaranju jedinstvenog poduzeća ono je dobilo ime Šibenka. Njegov prvi direktor bio je Jakov Grubišić. Na toj je dužnosti ostao kratko, samo do 1974. godine kada je izabran za predsjednika Skupštine općine Šibenik.
Te godine kada je s dužnosti direktora otišao Jakov Grubišić, a na njegovo mjesto postavljen Branko Morić, i vi ste došli u Šibenku?
U Šibeniku sam došao u kolovozu 1974. godine kada su bile spojene komercijale službe Kornata, Tkanine i OTP-a. Do tada Šibenka formalno gotovo da i nije postojala i nije imala ništa osim imena i direktora.
Zašto se išlo na spajanje tih triju trgovačkih poduzeća?
Bio je to odličan projekt. Jedna vrlo zdrava šibenska ambicijom. Cilj je bio osposobiti šibensku trgovinu i stvoriti sustav koji će moći zadovoljiti potrebe i biti nositelj razvoja. Primarni razvojni cilj u tim trenucima bila je izgradnja suvremene robne kuće. Takav projekt Kornat, Tkanina i OTP, onakvi kakvi su bili, nisu mogli nositi ni financijski ni kadrovski, a strateški cilj bilo je povezivanje šibenske trgovine sa šibenskim industrijskim poduzećima, prije svega TLM-om i TEF-om. Tadašnji šibenski gospodarski stratezi jako su dobro uočili kako upravo u suradnji s TEF-om i TLM-om nastaju jake tvrtke. Primjeri su bili Brodomerkur, Ferimport i Metalservis. Shvatilo su gdje su i u čemu su najveći potencijali Šibenika i što su ključne poluge za njegov razvoj. Zajednička komercijala, transport i knjigovodstvo stvoreni su 1975. godine. Tada su Tekstil, Kornat i OTP postali tri osnovne organizacije Šibenkine maloprodaje.
Na kojoj ste dužnosti tada bili?
Bio sam pomoćnik direktora Veleprodaje Šibenki koja je još bila radna organizacija u osnivanju. Doduše trebao sam biti direktor Maloprodaje, ali to nisam želio. Više me je zanimala komercijala. Međutim, zbog nekih razloga bilo je problema s imenovanjem direktora Kornata pa su me poslali da budem direktor tog poduzeća.
Bila su to kadrovski turbulentna vremena. Nakon Jakova Grubišića, za direktora Šibenke došao je Branko Morić koji je ubrzo otišao u predstavništvo Jugotoursa u Londonu, na njegovo mjesto odmah dolazi Joso Jakovljević, a vas s dužnosti pomoćnika direktora Veleprodaje prebacuju za direktora Kornata?
To su bila takva vremena. Problemi su rješavani brzo i poduzetno. Tako se ni ja nisam dugo zadržao u Kornatu.
Jednog dana pozvao me je Joso Jakovljević i kazao da je odlučeno da idem na dužnost direktora Robne kuće Šibenka u izgradnji. To mi je bilo prihvatljivo. Gradnja robne kuća bila je veliki izazov, a osim toga to je donosilo i neke beneficije. Recimo mogao se dobiti stan jer su u investicionom elaboratu bila predviđena četiri stana u kompleksu robne kuće. Jedan sam dobio ja, jedan Joško Dodig iz Maloprodaje, treći stan je dobio transportni radnik Kalpić, a četvrti jedna službenica. Još dva stana u tom kupila je Tkanina.
Koliko je radna organizacija Robna kuća Šibenka u izgradnji imala djelatnika kada ste došli za njenog direktora? Je li to bio veliki sustav s obzirom na veličinu i značaj projekta koji je trebalo ostvariti?
Nije. Bilo nas je 1977. godine samo petoro. Uz mene kao direktora tu su bili još moj zamjenik Ante Baranović, Linardo Šare, koji je bio je zadužen za opremu i dvije administrativne radnice. Imali smo dvije kancelarije na rubu gradilišta, tamo gdje je sada Tehnička škola.
Poduzeće Šibenka je tek nastajalo, vaša ekipa Robne kuće u izgradnji bila je malobrojna, a taj veliki i zahtjevni projekt ipak je uspješno realiziran. Kako to?
Za Šibenik je izgradnja robne kuće imala prioritetni strateški značaj. Bio je to ne samo poslovni nego i povijesno značajni projekt. U općini je zato bila formirana komisija koja je pratila napredak radova i koordinirala sve one poslove i poduzeća koja su na bilo koji način sudjelovala u ostvarenju tog projekta kao što su Vodovod i kanalizacija, Elektra ili Poduzeće za ceste. Općina je organizirala i preseljenje Drvoprerađivača i radionica Izgradnje. Sve te poslove vodio je Petar Zjačić tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Šibenik.
Općina Šibenik provela je i natječaje za arhitektonsko rješenje i izvođača radova?
Na čelu natječajnog vijeća za izbor idejnog rješenja bio je Gustav Červar. Na natječaju je pobijedilo rješenje koje su izradili šibenski arhitekti, bračni par Vlasta i Ante Vulin. Žao mi je što je kasnije favoriziran Ante Vulin koji je zahvaljujući svom radu postao i akademik, a zanemaren je doprinos vrsne arhitektice Vlaste Vulin koja je bila koautorica projekta robne kuće. Na natječaju za izvođača radova pobijedila je šibenska Izgradnja kojoj su glavni kooperanti bili splitski Termofriz i šibenski Elemes. Projekt je izradilo šibensko poduzeće Plan koje je tada bilo po svemu veliko i uspješno. Nadzor je povjeren Kolji Bjelinskom i Anti Begi.
Kako su osigurana sredstva za tu veliku investiciju i koliko je robna kuća Šibenka koštala?
Robna kuća Šibenka koštala je oko 25 milijardi tadašnjih dinara odnosno oko 10 milijuna eura u nekim današnjim relacijama. Sredstva za izgradnju, osigurala je Jadranska banka, Šibenka je uložila dio vlastitih sredstava, a dio su bili krediti proizvođača opreme, prije svih Severa iz Subotice koje je ponudio najbolje uvijete u vrlo jakoj konkurenciji tvrtki iz Bosne i hercegovine. Slovenije i Srbije. Gradnju su sufinancirali i budući dobavljači Tekstilpromet, Franck, Podravka, Radenska i mnoga druga poduzeća
Radovi su bili gotovi u rekordnom roku. Trajali su samo godinu i pol dana, a postojao je i točan datum kada mora biti svečano otvorena?
Radilo se intenzivno jer je bio postavljen fiksni rok. Robna kuća Šibenka morala je biti otvorena ne bilo kojeg dana nego upravo 21. lipnju 1980. godine na dan otvaranja Festivala djeteta, sada našeg Međunarodnog dječjeg festivala. Oko tog termina nije bilo nikakve diskusije.
Zašto?
Kada je Festival djeteta u pitanju u Šibeniku ništa nije smjelo biti nemoguće. Festival djeteta bio je za Šibenik važan jer ga je činio gradom kakav je želio i trebao biti. Kada je odlučeno da robna kuća mora biti otvorena na dan otvaranja Festivala djeteta to je bio znak za opću spontanu mobilizaciju. Više nikome ništa nije bilo teško i ništa nije bilo nemoguće. Šibenik je živio za svoj festival. Osim toga i mi smo mi bili djeca tog našeg festivala. Eto i ja sam bio učesnik 2. festivala 1960. godine. Sudjelovao sam u likovnoj radionici koju je vodio, ni manje ni više, nego Oton Gliha. Mene, kao i sve nas Šibenčane Festival djeteta je obilježio pa i formirao. Vjerojatno sam zato kasnije, kada sam postao direktor radne organizacije Šibenka trgovina i proizvodnja, kad god je festivalu nešto trebalo, novac, autobusi, automobili, kamioni, spiza, smještaj... davao sam ma ne onoliko koliko se moglo nego onoliko koliko su festivalci htjeli i to uz puno odobravanje i podršku zaposlenika Šibenke.
Robna kuća Šibenka bila je drukčije koncipirana od današnjih trgovačkih centara, a u ono vrijeme donijela je goleme promjene u načinu trgovanja i uopće u trgovačkoj i potrošačkoj kulturi?
Robna kuća je bila veliki iskorak u ponudi, pristupu potrošačima i kulturi trgovine. U njoj su radili trgovci koji su već imali iskustva, ali smo ih tijekom gradnje slali na edukaciju u druge robne kuće, u splitsku Primu i zagrebačku Namu. Išli su u Ljubljanu vidjeti kako radi Emona, u Beograd gdje je vodeća bila Beograđanka i banjalučku Bosku. Pravi kulturološki šok doživjeli su kada smo ih poslali u Beč da vide tamošnji golemi šoping centar City Sud. Puno su učili i naučili prije nego što je RK Šibenka otvorena. Da je to bilo itekako dobro vidjelo se kada smo otvorili robnu kuću. Svi su se odlično snašli, a zgledali su i ponašali su se svjetski. Bio je to veliki iskorak u načinu prodaje.
Šibenčani su je sjajno prihvatili, a promet kojeg je ostvarivala bio je fantastičan?
Kafić robne kuće, koji je tada bio svjetski, prodavao je dnevno 1000 kava. To je mali pokazatelj onoga što se događalo. Inkas je bio ogroman. Novac je trebalo nositi u tadašnji SDK, a bilo ga je toliko da smo od Maće Labaše koji bio načelnik SUP-a svaki dan tražili posebnu pratnju milicije. Promet je bio izuzetan. U ljetnim mjesecima ulazilo je robnu kuću i po 10 000 kupaca. Brojalo ih se ručno. Taj posao je organizirao Petar Gardijan koji je radio u marketingu Šibenke.
Kada je općina odredila rok za završetak gradnje i datum otvaranja robne kuće, više nije bilo ni pomisli da ga se zbog nekih razloga ne ispuni?
Svi zaposlenici radili su ne pitajući ni za pauzu ni za radno vrijeme, a kamo li za vikende ili godišnji odmor. Radilo se sve za svoj Šibenik, a posebno za naš Festival djeteta. Muževi su dolazili tražiti žene koje ni kasno navečer nisu dolazile kući s posla. Dolazile su žene u potragu za muževima koji su zaboravili i na doba dana i na obitelj da bi se ispunio taj san da Šibenik dobije svoju robnu kuću. I u Izgradnji se radilo punom parom. Šef gradilišta bio je Mićo Junaković. I on se hrvao kako je znao i umio s kratkim rokovima i ultimativnim datumom otvaranja. Nama je bio problem kako napuniti robnu kuću kada građevinski radovi budu gotovi. Vinkovčani su primjerice svoju robnu kuću punili dva mjeseca, a i to je bio uspjeh vrijedan poštovanja. Mi smo našu robnu kuću napunili za 13 dana! Punili smo je robom i opremali, a još nisu bili gotovi instalaterski i soboslikarski radovi.
Kakva je bila atmosfera u finišu, u danima pred svečano otvorenje Šibenkine robne kuće Šibenka?
Zaposlenici Šibenke i građevinski radnici preplitali su se kao u nekom organiziranom kaosu. Bilo je stresno i naporno, ali se nitko nije žalio. Ljudi su bili ponosni, puni entuzijazma. Spontano su se gotovo sportski natjecali tko će prije istovariti kamion kada doveze robu iz skladišta. Kamion od pet tona naši bi ljudi ispraznili za samo 20 minuta, ali to nije bilo dovoljno brzo. Trebalo ga je isprazniti još brže. Tu je čuda činila Ankica Gojanović. Ona je kao živa vatra svojim entuzijazmom i neviđenom energijom pokrenula natjecateljski duh. Padali su rekordi. Na kraju se kamion od pet tona praznio za pet minuta. Dok se robna kuća punila živjeli smo od kave i sendviča od mortadele. Bilo je naporno, ali nikome nije bilo teško bilo što učiniti. Tada nije bilo kompjutera i bar kodova. Sve se radilo i pisalo ručno. Jedine naprave koju smo imali bile su etiketirke za lijepljenje cijena. Važnu ulogu u svemu tomu odigrali su šefovi katova robne kuće, šef prizemlja Mirko Spahija, Boško Kerić, šef tekstilnog dijela, Marko Petković šef industrijskog dijela gore na katu i Živko Grandeš u prehrani. Unutar njihovih jedinica postojali su odjeli. Bilo ih je 17. Bio je to ogroman posao. Bilo je i kriza. Nervoze. Svega. Kada bih vidio da ljudi posustaju, da glavinjaju pozvao bih Mariju Radić, šeficu odjela posuđa da zapjeva. Ona je imala predivan glas, pjevala je u crkvenom zboru i znala je pjesmom ponijeti ljude. I... uspjeli smo. Čak smo uspjeli na vrijeme dobiti i uporabnu dozvolu. Išao sam po nju u općinu dan prije svečanosti otvaranja, 20. lipnja u 18 sati. Uporabnu dozvolu nismo imali samo za eskalator koji je tada imao samo traku za penjanje, a silazilo se na noge. Puno je entuzijazma i ljubavi ugrađeno u robnu kuću Šibenka.
Na dan svečanog otvaranja, iako neki radovi još nisu bili završeni, sve je bilo spremno?
Svi su ljudi bili na svojim mjestima, sva roba na policama. Sve prodavačice su došle kao da idu na bal u najboljim haljinama, našminkane, s novim frizurama, vedre i nasmijane iako su se dan ranije doslovno ubile radeći do iznemoglosti. Sve su dobile nove odore koje je kreirala i sašila naša šibenska Ravija. Robnu kuću je otvorio Nikola Sekulić Bunko. Bio je to događaj... Ma što događaj? Bio je to spektakl. Šibenčani su navalili. Nagrnuli. Slegao se cijeli grad. Nije mogla igla na cestu pasti. Još je veća gužva bila u ponedjeljak kada smo otvarali samoposlugu. Došla je masa ljudi. Svi kao da su poludjeli. Nastalo je guranje. Navala je bila takva da smo morali zvati policiju u pomoć, ali ni to nije puno pomoglo. U jednom trenutku jedna žena je pod pritiskom mase proletjela kroz staklena vrata. Bilo je krvi posvuda, ali ni to nije smirilo masu. Svi su željeli vidjeti novu, veliku samoposlugu.
To je bilo vrijeme nestašica svega i svačega, posebice kave. Nije li to bio razlog za tako veliku navalu?
Ma ne. Šibenik jedva da je osjećao nestašicu artikala koji su tada bili deficitarni u cijeloj Jugoslaviji. Zahvaljujući Jadranskoj banki i TLM-u Šibenka je imala devizna prava i Šibenik ni u čemu nije oskudijevao. Svega je bilo dovoljno. Mi nikada nismo imali ozbiljniju krizu i nestašicu. I kave je bilo dovoljno, ali smo je dobivali u pakovanjima od po jedan kilogram. Po tome smo se pročuli po cijeloj Jugoslaviji pa je tada Miodrag Petrović Čkalja najpopularniji jugoslavenski komičar u svojoj televizijskom emisiji govorio:
-Eto, u Šibeniku nema kave... ispod jedne kile.
Robna kuća Šibenka zapravo je plod šibenske pameti, stručnosti, truda i želje?
Da naša robna kuća Šibenka šibensko je djelo, djelo Šibenčana i šibenske pameti. I uvjeti rada bili su dobri. Humani. Robna kuća kao i ostali Šibenkini dućani nisu radili subotom popodne i nedjeljom. Tada to nije bilo sporno kao danas. Prodavačice koje su radile u petak prvu smjenu bile su slobodne sve do ponedjeljka popodne. Imala su za sebe i svoje obitelji puna tri dana tjedno. Zaposleni su imali odmor i pauzu. Nije bilo nehumanog izrabljivanja pa zato nije nedostajalo ni osmjeha ni ljubaznosti. Nije bilo ni primisli da prodavačice i blagajnice moraju biti i čistačice ili da blagajnice ne smiju raditi sjedeći.
U to vrijeme trgovačka su poduzeća bila drukčije organizirana i koncipirana i poslovala su na sasvim drukčijim principima od današnjih?
Danas postoji samo jedno - profit profit i samo profit. U vrijeme kada smo gradili robnu kuću i stvarali šibensko trgovačko poduzeće Šibenku, na prvom je mjestu sveg poduzetništva bio napredak zajednice i dobrobit pojedinca. Smisao poslovanja bilo je stjecanje za ulaganja u kvalitetan život radnika. Danas se može reći da je to idealizam, da je to utopija, ali Šibenka je izgradila 200 stanova koje je podijelila svojim radnicima. Uz to je kupila 60 parcela da bi radnici koji nisu željeli živjeti u stanovima, na njima gradili svoje kuće. Šibenka ih je čak komunalno opremala, a dijelila je i povoljne stambene kredite. Imala je fondove za stipendiranje učenike i studenta. Moglo se napredovati, do posla se dolazilo relativno lako, a mladi ljudi su brzo i sigurno stjecali krov nad glavom za svoje obitelji.
Šibenka se nakon izgradnje robne kuće nastavila širiti. Napravljeni su trgovački centri na Šubićevcu i na Vidicima. Otvarala je trgovine u svim naseljima pa i na otocima.
Jačali smo maloprodaju, a usporedo s tim radili smo na jačanju veza s TLM-om, TEF-om i ostalim šibenskim firmama. To je bio težak posao. U našim šibenskim firmama sve se znalo kupovati, a malo tko je znao prodavati. Uz dosta napora uspjeli smo postići da Šibenka 50 posto svog prometa ostvaruje u veleprodaji. Zahvaljujući TEF-u poslovno smo se povezali s jakim firmama poput željezara u Sisku, Zenici i Skoplju. Radili smo direktno s njima. Zahvaljujući dobro osmišljenoj poslovnoj politici Šibenka je postala drugi trgovac južnim voćem u bivšoj Jugoslaviji. Inicijalnu ulogu ulogu u tome odigrao je pokojni Dinko Redžić, a glavnu ulogu u realizaciji imao je Joško Dodig. Najprije smo počeli trgovati narančama, a onda bananama. To je bio veliki posao, a fora je bila u tome da banane nismo plaćali gotovim novcem nego robama. Trgovali smo mesom peradi u suradnji s Kokom Varaždin, puretinom u suradnji s Perutninom iz Ptuja, odijelima tvrtke Kamensko, namještajem Šipad, trgovali smo sojom koja se prerađivala u zadarskoj sojari. Umiješali smo se među velike. Od soje se dobivalo ulje, ali sačma koja je osnova za stočnu hranu i lecitin za konditorsku industriju. Širili smo se. Radili smo puno i s TLM-om. Ostvarivali smo ciljeve koje smo si postavili.
Poduzeće Šibenka odnosno SOUR Šibenka izrastao na projektu robne kuće, jako je puno ulagalo u šibensku kulturu, kulturne institucije, sport i sportske klubove, pomagalo je i podržavalo umjetnike, sportaše, znanstvenike. Zašto se to činilo?
Grad ne čine kuće, grad čine ljudi, grad čini kultura, sport... Prema tome da bi Šibenik bio grad trebalo je podržavati ljude, podržavati njegove sportske i kulturne institucije, stvaraoce, kreativce, znanstvenike... Cilj nam je bio društveno blagostanje, dobar život, dobar životni standard i osobni društveni. Šibenka je bila kompanija koja je postojala da bi ispunjavala potrebe grada, da bi grad činila gradom, da bi njegovi žitelji bili građani, da bi se ispunjavale osobne i zajedničke potrebe. Radili smo velike poslove, imali smo velike dobavljače.
Puno se ulagalo u sport. Je li to bilo samo zbog opstanka šibenskih sportskih klubova?
Ne to je bila poslovna investicija. Šibenka je poticale svoje dobavljače da ulažu u šibenske sportske klubove, da kroz njih promiču svoje proizvode i usluge. Tako se stvarala materijalna baza za napredak sporta. S druge strane sportski klubovi i sportaši su svojim uspjesima pridonosili afirmaciji Šibenke, a prije svega Šibenika. U početku je Šibenka bila gotovo anonimna, ali kada su šibenski klubovi, prije svega košarkaški klub Šibenka, postali sportske zvijezde, sva su nam vrata svugdje bila širom otvorena.
Spomenuli ste košarkaški klub Šibenku koji je bio najbolji marketinški produkt Šibenika, a kao projekt je pupčanom vrpcom vezan za SOUR Šibenku?
Nisam bio uključen u stvaranje KK Šibenka. To je bila jako dobra ideja Ivana Medića koju je podržao predsjednik SOUR-a Jerko Milković. Ulaganja u KK Šibenku strahovito su pomogli napretku, razvoju pa i uspjehu Šibenke koja je bila odlična poslovna zamisao, ali nije bila ime, nije bila brend kako bi se to danas reklo. Solaris, TEF, TLM, Rivijera, Mesopromet, Krka... već su bili afirmirani. KK Šibenka je trgovačkom poduzeću Šibenka bio dragocjen. Košarka nam je otvarala sva vrata. Recimo dođe se u ogromnu Željezaru Jesenice iz tamo nekog Šibenika i njegovog lokalnog trgovačkog poduzeća... Za takav sustav bili smo nitko i ništa. Ali, kada se pojavio košarkaški klub Šibenka to je bilo nešto sasvim drugo. Svugdje smo bili dobro došli i uvažavani, a poslove smo sklapali lako.
Zašto je Šibenka propala?
Napredovali smo sve po početka sloma Jugoslavije i izbijanja rata 1991. godine. Kada je počeo rat sve je stalo. Stala je veleprodaja, stala je i maloprodaja osim hrane. Naši su radnici otišli braniti Domovinu. Više od 200 ih je bilo u gardi i još preko stotinu u policiji. S ratom je nestala veleprodaja, nestalo je tržište na kojima smo trgovali. Naši su poslovni partneri postali nedostupni, a njihova je proizvodnja stala posebno u Željezari Zenica s kojom smo uspješno poslovali. Počeo je rat. Sve je stalo. Uoči rata već nas je načela hiperinflacija koja nije uništila samo Šibeniku, uništila je trgovačko mrežu u cijeloj Jugoslaviji. Mislim da je kod nas opstao samo Brodomerkur. Više od 200 ljudi bilo je u 113. i 142. brigadi. Prodaja je stala, stao je promet. Imali smo previše zaposlenih što je bio prioritet. Osim toga u Hrvatskoj kada se osamostalila postavljen je princip da će se živjeti od zelenog i plavog, od poljoprivrede i turizma. Trgovina i industrijska proizvodnja pali su u drugi plan. Spašavajte se kako možete. Pokušali smo. Ali nije od 2370 ljudi trebalo je otpustiti više od 1000. Kako? Šibenka je od početka bila socijalno orijentirana tvrtka. Imali smo sportske klubove stolni tenis, streljaštvo, briškula, imali smo referenta za sport i rekreaciju, izlete, dramsku družinu, jako se brinulo za radnike, putovalo se u inozemstvo, pomagalo se kada je nekome pomoć bila potrebne. Školovalo se djecu, gradile su se kuće i stanovi, osnovana je stambena zadruga, pokloni djeci.
Kako bi danas izgledala Šibenka da je uspjela opstati?
To je jako teško pitanje, ali mislim da u promjenama i novim uvjetima poslovanja koji su nastali tijekom tranzicije nakon osamostaljenja Hrvatske i propasti političkog i ekonomskog sustava u kojem jer nastala i prosperirala, Šibenka onakva kakva je bila uz sve svoje vrline, nije mogla opstati.
