Datum objave: 13. Travanj 2016

Goran Šimić: Powerlifting je egoističan sport no Šibenik ima odličnu ekipu

Šibenik News
Šibenik News

Powerlifting u Šibeniku počinje s Goranom Šimićem što ga je već sad učinilo zaslužnim imenom iz stranica knjige povijesti šibenskog sporta. Bio je to studeni 2014. godine kada se Šimić hvata u koštac s dizanjem utega i izbacivanjem nekoliko stotina kilograma.

 

Samo nekoliko mjeseci nakon otkrivanja powerliftinga i svega što ono podrazumijeva poput benchpressa ili deadliftinga, Šimić kreće na prva natjecanja i osvaja medalje.

 

Šimić ne može sa sigurnošću reći koji je razlog što je u relativno kasnim godinama, a vrlo brzo nakon ulaska u taj sport počeo ostvarivati sjajne rezultate.

 

 

- Ne znam. Takav sam da stalno hoću dokazati nešto sebi. Počeo sam s trideset godina i odmah su došli rezultati. Kad sam par mjeseci nakon što sam se počeo baviti powerliftingom vidio rezultate državnog prvenstva od prije godinu dana, vidio sam da sam sa svojim rezultatima tu negdje i tri mjeseca nakon izašao sam na svoje prvo natjecanje – prisjeća se.


Tada je nastupao pod imenom Srele Brutal Teama, osvojio je drugo mjesto u benchu, a u powerliftingu je diskvalificiran jer tada još nije poznavao pravila i napravio je grešku koja ga je 'koštala'.


U godinu i pol dana koliko je u powerlifting vodama, Šimić je prošao pet natjecanja, a kako su natjecanja prolazila, penjao se na postoljima pa je već na četvrtom natjecanju 'pokupio' sva prva mjesta, a na petom upisao se kao vlasnik nekoliko državnih i osobnih rekorda.

 


Osvojene medalje rezultat su predanog rada, a ono podrazumijeva trening četiri puta tjedno po tri sata. Vježba discipline u kojima se natječe te, naravno, izvodi pomoćne vježbe kao i vježbe zagrijavanja, rastezanja i kardio vježbe.


- I u ovom sportu ima dosta odricanja, meni je najgora prehrana jer moram paziti što jedem, posebno pred natjecanje kada obično imam dva kilograma viška koje do natjecanja moram 'skinuti'. Moram održavati kilažu koja mi je potrebna za natjecanje u mojoj kategoriji – priznaje Šimić, dodajući da uzima dodatke prehrani, ali ništa zabranjeno, ništa što bi odgovaralo definiciji dopinga. S druge strane, kaže, slab je na šećer, odnosno kolače što mu dodatno komplicira održavanje tjelesne težine.


Mnogi su, reći će, iznenađeni njegovim uspjehom, ali što se sugrađana tiče, ima samo riječi hvale na njihove reakcije.


- Da budem iskren, čuo sam samo pozitivne komentare. Svi čestitaju, svi su zadovoljni. Me mogu reći da sam čuo nešto loše – priča nam.


Ipak, nešto zajedljiviji komentari stigli su ubrzo nakon što ga je Hrvatski powerlifting savez nominirao kao člana hrvatske powerlifting reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Kileenu, u američkom Teksasu. Osim njega kao natjecatelja, nomiran je i zadarski trener, Tomislav Ivandić.


- Nominirala nas je naša federacija IPF-u koja je član Olimpijskog odbora i jedina koju priznajem jer ih ima još koje poštujem, ali IPF gledam kao one prave jer smatram da je olimpijski put jedini ispravni put. No kad je krenula priča o nominaciji, krenulo je i omaložavanje, priče o dopinzima, ali ne mene osobno, već Federacije – govori Šimić, dodajući da je nominiran upravo zbog toga što svi znaju koliko je ozbiljan u bavljenju powerliftingom.


- Meni taj odlazak na Svjetsko prvenstvo ne imponira toliko koliko činjenica da sam nominiran samo godinu i pol koliko se bavim ovim sportom. Jedini sam nominirani natjecatelj iz Hrvatske. Što više reći. I nominiran sam ne zato što sam najjači nego zato što se zna da sam čist, da sam ozbiljan. Tek sam počeo, ali imam potencijala – priznaje.


Ne skriva ni to da mu je jedan od ciljeva narednih godina, kroz dvije, tri godine biti među pet najboljih liftera u svijetu, a ne bi imao ništa ni protiv nastupa na Olimpijskim igrama ukoliko se u dogledno vrijeme dogodi da powerlifting bude uvršten na popis olimpijskih sportova.


- Po svoj procjeni to bi se moglo dogoditi 2020., 2024. godine. IPF radi sve da do toga dođe. To mi je krajnji cilj. Kad bih otišao na neke Olimpijske igre, nakon što bih se vratio, ostavio bih se powerliftinga – otvoreno priznaje, a sreća njegova što, kako nam kaže, powerlifting ne poznaje gornju granicu godina bavljenja sportom već u prvom redu odlučuje sportaš sam kad je dosta da se utezi ostave sa strane. 

 

 

Goran Šimić je prvi powerlifter u Šibeniku, prvi natjecatelj i osvajač medalja. Njegovo ime upisano je pored nekoliko ostvarenih rekorda na nacionalnom nivou, a osim toga, vlasnik je i prvog powerlifting i fitness kluba u Šibeniku koji djeluje u prostorijama dvorane Tehničke škole.


Vlasnik je licence fitness trenera, a nada se dogodine na sedmodnevnom tečaju doći i do licence za powerlifter trenera. U međuvremenu, trenira zajedno s nekolicinom šibenskih mladića koje je 'povukao' sa sobom, a da u tome nije bilo greške pokazalo se na natjecanjima s kojih se Šimićevi dečki nisu vratili bez medalja oko vrata.


- Samo dva mjeseca nakon što je klub osnovan, a oni počeli trenirati, otišli su na natjecanja i svi su ostvarili rezultate. Stvorila se ekipa. Ovo je egoističan sport. Kad se nađe dobra ekipa kojoj nije problem kad netko do kolega diže više od njega, već ga pokuša 'uhvatiti'. A kad se takvi skupe i kad nema ljubomore, svi će postizati dobre rezultate. To je stalno prisutno međusobno natjecanje, pa kad netko digne više od tebe, ti si cijeli lud i jednostavno moraš dignuti više od njega – otkriva Šimić, priznajući i to da moraš biti malo luckasti da bi svaki dan davao sve od sebe da s poda digneš 250 kilograma.


Ipak, ovi dečki, ali i cura (naime, u Šimićevom klubu ima i žena) nisu razbijači, nisu delikventi. To su momci koji su se pronašli u sportu kao što je powerlifting i sve njegove discipline, a s kojim se mogu baviti svi koji to žele, vole i imaju volje. Talent je u drugom planu, kaže Šimić.


- Bitan je rad i trening. Dečki koji su sad kod mene kad su došli iz teretana nisu imali neke rezultate, ali nakon samo dva mjeseca treninga otišli su na natjecanje i postigli rezultate. Za mene osobno, najveća je onda mentalna dobit. Fizička svakako jer se osjećaš dobro, snažno, ali mentalna dobit je najveća. Kad zacrtaš cilj, neku težinu i uspiješ ju dignuti nakon mjesec dana treniranja. Onaj osjećaj kad nakon toga podignuto spustiš na zemlju. Sve se svodi na tih deset sekundi nakon što spustiš podignuto. To je sve – tvrdi vlasnik niza medalja, rekorda i kluba koji je član HPLS-a jer, kaže, njegova je dužnost prema mladima biti dio Olimpijske obitelji i antidopinga.

 

 

 

Piše: Snježana Klarić

Fotografije: Privatna arhiva

 

Iz kategorije: Sport