"Šibeniku najhrvatskijem od svih hrvatskih gradova, Šibeniku gradu Hrvata" poruke podrške slali su na današnji dan 15. veljače 1938. godine hrvatski domoljubi iz Zagreba.
Povod za iskaze solidarnosti bilo je krvoproliće do kojeg je u Šibeniku došlo 13. veljače 1938. godine kada je u Šibenik došao ozloglašeni srbijanski političar Dimitrije Ljotić, otac srpskog fašizma, antisemitizma i tzv. svetosavskog nacionalizma.
Ljotić je u Šibeniku sazvao zbor svojih pristaša. Zbor se održavao u Težačkoj čitaonici, ali se ispred nje okupilo nekoliko stotina Šibenčana koji su prosvjedovali protiv njega i njegove politike negiranja Hrvata, Hrvatske i hrvatske nacije. Šibenčani su vikali:
-Doli Ljotić! Doli fašizam! - a kada se iz nekog razloga ugasila javna rasvjeta, nekolicina Šibenčana počela je bacati kamenje na Težačku čitaonicu.
Na Poljanu je stizalo sve više ogorčenih Šibenčana. Masi su se pridružili i nogometaš Radničkog športskog nogometnog kluba "Šibenik" zajedno sa svim gostima koji su došli na njihov ples u hotel "Krka".
Intervenirali su gradski redari, ali nisu uspjeli rastjerati ogorčenu masu. Naprotiv izazvali su još veći revolt pa su prosvjednici nasrnuli i na njih. Uto su na Poljanu stigli i žandari, ali se Šibenčani odbili razići. Žandari su nato ispalili tri plotuna opomene u zrak, ali je to samo pojačalo bijes Šibenčana kojih je dolazilo sve više i više. Nakon trećeg plotuna prosvjednicu su kamenjem napali žandare koji su povlačeći se s Poljane žandari nasumice pucali u masu.
U tom okršaju poginuo je Dragutin Belamarić, sedamnaestogodišnji stolar iz Mandaline, teško su ranjeni težak Petar Duilo s Miljevaca i Josip Bura, automehaničar iz Šibenika, a lakše je rane zadobio Linard Šaranović, težak iz Šibenika.
Među redarima ranjeni su Jovan Rajčević, Jovan Livaković, a imena sedmorice žandara koji su zbog rana od kamenja smješteni u bolnicu nisu objavljivana.
Krvoproliće u Šibeniku imalo je snažan odjek u Zagrebu gdje su novine pisale:
Krv je potekla u Šibeniku, hrvatskom gradu i gradu Hrvata u kojeg je Dimitrije Ljotić došao negirati postojanje hrvatske nacije i hrvatskog pitanja. Boljeg mjesta od Šibenika koji je od davnina grad radikalnog hrvatstva, grada koji visoko nosi zastavu hrvatske narodne svijesti, nije mogao naći. Doći u Šibenik i govoriti da Hrvati nisu narod, da ne postoji hrvatsko pitanje, to je opaka provokacije zbog koje je tlo tog hrvatskog grada oplakano hrvatskom krvlju. Mogao je Ljotić znati da njegova doktrina negacije Hrvata i Hrvatske možda i može negdje po Hrvatskoj proći, ali ne i u Šibeniku gdje nema ni mrve zemlje na kojoj bi moglo proklijati sjeme njegove fašističke doktrine. Uostalom u Šibeniku najhrvatskijem od svih hrvatskih gradova, leđa mu okrenuše i Srbi, a on se i dalje grozi da mu se bez obzira na sve u ime slobode mora dopustiti da govori ono što hoće onima koji ga slušati.
