Na današnji dan 22. svibnja 1942. godine, fašisti su na stratištu na Šubićevcu strijeljali Radu Končara i još 25 antifašista. Bili su to: Feđa Borožan, Ignacijo Brajević, Božo Dumanić, Jozo Dumanić, Paško Dumanić, Milivoj Jelaska, Života Katunalić, Dušan Kažimir, Ivo Kovačić, Jozo Kuzmić, Vojko Matošić, Stjepan Polić, Ante Poljičak, Božo Puljas, Nikola Purišić, Ante Radica, Jozo Ružić, Josip Siriščević, Petar Siriščević, Vicko Siriščević, Nikola Trebotić, Ante Vrdoljak, Karlo Vušković, Duje Žegarac i Nikola Žitko.
U šibenskom zatvoru je do kapitulacije Italije 1943. godine bilo zatvoreno više od 6300 ljudi iz Dalmacije, Fašisti su na smrt osudili 200 osoba od kojih su 43 bile strijeljane na stratištu na Šubićevcu.
Osim Rade Končara i njegovih suboraca, talijanski su fašisti na Šubćevcu smaknuli Lazu Kresovića, Stanka Kresovića, Stanka Spasina, Stevana Lazinicu, Jovana Mandić, Milana Stevanova, Miloša Matijevića, Mijalicu Jovina, Stevana Mijalića, Luku Miškovića, Antu Belamarića, Matu Bujasa, Dragomira Junakovića, Ivicu Lasića, Antu Šantića Petrov, Blaža Višića i Duška Vrljevića.
Rade Končar je nakon što su Sile osovine 1941. godine okupirale tadašnju Jugoslaviju bio jedan od glavnih organizatora ustanka i borbe protiv okupatora. Nakon rada na terenu u unutrašnjosti zemlje prebačen je u Split gdje organizira pokret otpora protiv talijanske vojske i osobno sudjelovao u oružanim akcijama. Talijani su ga ranili i uhvatili 17. studenoga 1941. godine. Bio je zatvoren i zvjerski mučen gotovo sedam mjeseci. Fašistima ništa nije otkrio pa ni vlastiti identitet, ali su fašisti ipak uz pomoć ustaša saznali njegovo ime i funkciju. Nakon toga bio je prebačen u šibenski zatvor gdje ga je Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio na smrt. Upitan nakon izricanja presude hoće li tražiti pomilovanje, odgovorio je: -Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama.
Rade Končar je zbog hrabrosti i mučeničke smrti još tijekom Drugog svjetskog rata postao jednom od najvećih antifašističkih ikona, a njegovo ime je i danas sinonim herojske borbe za slobodu.
Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Šibenika danas će u 11 sati polaganjem vijenaca i buketa ponosa u Spomen parku na Šubićevcu obilježiti godišnjicu strijeljanja Rade Končara i antifašista.
Tko je bio Rade Končar?
Rade Končar rođen je 6. kolovoza 1911. godine u seljačkoj, obitelji Štake i Gece Končara, u Končarevom Kraju, Korenica, Hrvatska.
Osnovnu školu je završio 1922. u susjednom selu Babin Potok, a zatim je učio bravarski zanat u Leskovcu. Majstorski ispit je položio 1925. godine. Kao kalfa, u Leskovcu je radio do 23. lipnja 1926. godine, kad prelazi u Beograd, gdje je dobio posao u Direkciji tramvaja i osvjetljenja grada Beograda. Kao radnički povjerenik koji se isticao u borbi za radnička prava 23. veljače 1931. godine je dobio otkaz. Bio je vrstan sportaš, a uz rad je završio Višu zanatsku majstorsku školu.
Od početka lipnja 1932. godine služi vojni rok u 22. sarajevskom topničkom puku,ali je već krajem kolovoza otpušten iz vojske zbog bolesti. Vratio se u Beograd gdje je ponovo nakon dvomjesečnog čekanja dobio posao Elektrocentrali.
U proljeće 1933. godine, kad je osnovana podružnica metalaca URS-a u Elektrocentrali, izabran je za sekretara podružnice. Nešto kasnije, u srpnju 1933. godine, primljen je u članstvo KPJ. Deset mjeseci kasnije, kad je drugi put pozvan na odsluženje vojnog roka, u beogradskoj partijskoj organizaciji je došlo do provale. Policija je tada otkrila i ilegalno revolucionarno djelovanje Rada Končara. Žandari su ga dovela, vezanog u Beograd 10. kolovoza 1934. godine. Na saslušanju, u Beogradu iako je bio neljudski mučen ništa nije priznao. Osuđen je na godinu dana robije. Iz srijemsko-mitrovičke robijašnice otpušten je 8. kolovoza 1935. godine i odmah po direktivi KPJ odlazi u Zagreb gdje se uključuje u ilegalnu partijsku aktivnost. Zaposlenje je dobio tek 23. veljače 1936. godine.
U Zagrebu je bio sindikalni i partijski rukovodilac. Bio je jedan od najautoritativnijih sindikalnih organizatora, vođa tarifnih i štrajkaških akcija. Poslije velikog štrajka zagrebačkih bravara, u kolovozu 1936. godine, izabran je za člana Mjesnog komiteta Komunističke partije. ali je već uhapšen 16. prosinca 1936. godine.
Grupi optuženih, među kojima je i Končar, suđeno je, poslije višemjesečnog mučenja, pred Sudom za zaštitu države, krajem rujna 1937. godine. Zahvaljujući Končarovom držanju u istrazi, svi optuženi su porekli izjave pred policijom i na Sudu se držali kao Končar. Svi su oslobođeni.
Vrativši se u Zagreb, ponovo je u Mjesnom komitetu Partije i u rukovodstvu sindikata metalaca Posebno je značajnu ulogu imao na IX kongresu Saveza metalskih radnika Jugoslavije, u travnju 1938. godine. Početkom 1940. godine, Rade Končar prelazi u ilegalnost. U ožujku te godine organizirao je partijsko savjetovanje KPH, kad je formirano i novo rukovodstvo KP Hrvatske. U tom rukovodstvu Rade je prvi čovjek. Organizirao je i Prvu konferenciju KPH kolovozu 1940. godine, kad je izabran za političkog sekretara CK KPH. Bio je jedan od Titovih najbližih suradnika u pripremama Pete zemaljske konferencije KPH. U ljeto 1940. godine kooptiran je, i na Petoj zemaljskoj ponovo izabran, za člana Politbiroa CK KPJ.
Od veljače do 8. travnja 1941. godine, po odluci Politbiroa CK KPJ, rukovodi Pokrajinskim komitetom KPJ za Srbiju. U Zagreb se vraća 8. travnja, da bi već 13. travnja po zadatku Josipa Broza Tita radio na mobilizaciji radništva. Obišao je gotovo sve krajeve Hrvatske, organizirajući operativna partijska rukovodstva, koja su, zapravo, bili štabovi narodnooslobodilačkog ustanka. Bio je neposredni organizator i rukovodilac udarnih grupa, koje su izvodile diverzije u Zagrebu.
Od početka kolovoza djeluje iz Splita, gdje je, posle više organiziranih bombaških akcija, bio uhapšen. Svi pokušaji da ga drugovi spasu bili su uzaludni. Talijanskoj policiji je pisala da je Končar "agitator i najsposobniji komunist, sposoban da vodi i organizira svaki revolucionarni pokret", da je "član komunističkog centralnog rukovodstva, vođa i jugoslavenskog, i posebno hrvatskog komunističkog pokreta", da je "organizator atentata i sabotaža, veoma vješt voditelj masa", a pri tome "najinteligentniji, najlukaviji i najbistriji komunist Jugoslavije, koji je i pored višekratnih hapšenja redovno uspijevao pobjeći policiji".
Končar je iz splitskog zatvora odveden u Šibenik, i tu je osuđen na smrt. Strijeljan je s grupom dalmatinskih komunista 22. svibnja 1942. godine.
