Jutros oko 10 sretoh pjesnika Dinka Škevina. Krenuo je polako s Baldekina na tržnicu:
-Dobro jutro Dinko! Kasniš, ako si krenuo po inspiraciju.
-A jel bilo štogod na bancima?
-Bilo je inspiracije, svježe, jedre, milina jedna, ali je sve planulo u trenu.
-A što ću sada?
-Ništa. Ima ravanela, kapulice, salate, a ima bome i osmjeha.
-Osmjeha kažeš? Iden požurit pa ću ubrati neki! Baš lipo što si mi to reka.
Nije Dinko morao žuriti. Ako na šibenskoj pijaci nečega ima, ima osmjeha i to onih pravih, lijepih i optimističnih koji brišu strah i tjeskobu i ulijevaju nadu. Baš onakvih kakvi svakome sada trebaju barem po jedan, ako ne na licu, a onda u srcu.