Pravo je zadovoljstvo ujutro prošetati peškarijom punom svježe ribe koju ljubazni prodavači nude po povoljnim cijenama. Gušt je vidjeti i kupiti prekrasne svježe srdele taman za gradele po 15 kuna za kilogram ili lijepe još žive škampe za 40 kuna po kilogramu. O lignjama, zubacima, brancinima, oradama, ugorima, strunima, školjkama, tunjevini i svem ostalom blagu i bogatstvu mora da se i ne govori. Sve je čisto, uredno, peškarija miriše na more, a vedri prodavači ljubazno i znalački pomažu kupcima da izaberu i za svoj novac dobiju ono najbolje što si mogu priuštiti. Recimo svršeno svježu oradu od oko 70 dekagrama po cijeni od 60 kuna za kilogram ili izvrsnu tunjevinu po istoj cijeni... Šampjeri i škrpine su skuplji, ali ne trže se za više od 100 kuna po kilogramu. Skupo? Dobro, ima struna po 15 i 20 kuna, mola za friganje po 25 kuna, gavuna onih lijepih crnih po 10 do 30 kuna.
A gdje je ta peškarija s obilnom ponudom svježe ribe i plodova mora po duši i novčaniku ugodnim cijenama? Naravno, u Zagrebu. Nije to nikakvo otkriće. Već se odavno zna da je u Zagrebu morska riba svježija i jeftinija nego u Šibeniku, da je ponuda bolja, a da su ribarnice uredne i izvrsno opremljene. To nije vijest. Vijest bi bila kada bi se otkrilo zašto je morska riba bolja, kvalitetnija, svježija i jeftinija nekoliko stotina kilometara od mora nego u Šibeniku, ali i drugim gradovima i mjestima uz more, tik do luka u koje pristaju ribarski brodovi?
