ONI SU JAČI OD PREPREKA / Kako je Udruga "Aurora" uspjela pokazati ono što se mnogima činilo nemogućima - da osobe s invaliditetom mogu biti sportaši

Bez  Udruge za osobe s invaliditetom "Aurora" teško da bi djeca i mladi s invaliditetom konačno dobili priliku baviti se i sportskim aktivnostima. Toga su svjesni i njihovi roditelji koji su osnovali tu udrugu  jer znaju da zajedno mogu napraviti puno više za svoju djecu i njihove potrebe nego djelujući pojedinačno, sami za sebe. Imali su sreći i što su za predsjednicu te udruge izabrali Marijanu Rajić, sposobnu i poduzetnu ženu, majku 18 - godišnje Nike  koja je u tu udrugu ušla upravo zbog svoje kćerke,  100 postotnog invalida, ali u njoj jednako tretira svu djeci u mlade i govoreći o njima stalno koristi izraz "naša djeca" trudeći se na sve načine da  im olakša život i omogući ispunjenje  svih njihovih potreba pa tako i oni za bavljenje  sportom.  Za nju, kao ni za većinu članove te udruge nema prepreka koje  neće pokušati svladati. Pokazala je to i kada je  sa svojom kćeri u kolicima sudjelovala 2018. godine na utrci u Zadru "Wings for Life". Razgovarali smo s njom o tomu što su i kako do sada uspjeli napraviti i što planiraj dalje. 

 

 

Udruga Aurora nastala je 2013. godine, slobodno možemo  reći, kao spontana reakcija nas nekoliko roditelja koji smo se gotovo svakodnevno viđali u čekaonici fizikalne terapije Opće bolnice Šibenik.  Sam naziv simboličan je i predstavlja najsjajniju zvijezdu u sazviježđu - zvijezdu vodilju, a to nam u konačnici i jeste krajnji cilj:  potpuna podrška i pomoć osobama s invaliditetom.  Udruga pomaže svojim članovima  u svim segmentima života, od dodatnih terapija do uključivanja u život zajednice, osamostaljivanja djece i mladih  te prati  promjene propisa i zauzima se  za dograđivanje socijalne politike u korist osoba s invaliditetom. Šibenik je malen grad u kojem u vrijeme osnivanja udruge nisu bile dostupne niti uobičajene terapije koje u velikim gradovima postoje desetljećima.  Hrvatska nije velika zemlja, a time  nije  ni velika udaljenost gradova s dostupnim terapijama no svakodnevni odlasci u druge gradove iziskuju puno veći angažman,a tim i bespotrebno gubljenje vremena. Osnivanjem udruge i „guranjem“ rehabilitacijskih programa puno je organizacijski olakšalo nama roditeljima,a djeci omogućilo veću dostupnost terapija i svakako širu uslugu čime se ranije i bolje mogu  sprječavati stanja koja se javljaju  propuštanjem  rane terapije.

 

Morate prvo u glavi zamisliti jedno, nas nije okupio zajednički hobi, pa da nas recimo sve zanima vrtlarenje. Nas roditelje, raznih zanimanja, hobija i interesa  okupila je želja i potreba da svojoj djeci omogućimo život dostojan čovjeka. U početku je glavni cilj bio okupljanje nas roditelja, da jedni drugima budemo izvor informacija, podrška i pomoć. Da se međusobno informiramo o prikupljenim informacijama o uslugama koje bi bile korisne našoj djeci,a za koje ne znaju niti naši liječnici. S obzirom na to da su našoj djeci svakodnevno bile potrebne razne vježbe, bazirali smo se na edukacije i traženje volontera koje bi bar povremeno mogli raditi s našom djecom

 

 

Na to je  teško odgovoriti s obzirom na to da  svi naši članovi imaju različite poteškoće, a samim time su im različite i mogućnosti. Ne postoji zlatni štapić, komuniciramo s ostalim udrugama, dio smo županijskog saveza osoba s invaliditetom, odlazimo na seminare, ogledne sportove i pokušavamo prezentacijom raznih sportova pobuditi interes naših članova. Zahvalni smo na volonterskom radu niza pojedinaca koji su svoje znanje i stručnost ulagali u našu djecu. No takve terapije nikako nisu mogle biti dugog vijeka zbog obaveza volontera,a i prostora u kojem udruga djeluje. Znači nimalo lak zadatak nije bilo organizirati vrijeme i rad s našom djecom koja su još uvijek u redovnom školstvu sa slobodnim vremenom volontera. No udruga je nastojala i nastojat će i dalje surađivati sa svim osobama, udrugama…koje imaju volje i znanja da nakon ove pandemije budu pomoć i podrška našoj djeci i mladima.

 

 

Stalni kontakt s ljudima, posebice mladima,  koji se nakon obrazovanja u većim gradovima vraćaju u svoju rodnu sredinu urodio je plodom. Mladi trener karatea,  inače profesor kineziologije Luka Čupić koji je imao iskustva u radu s djecom i mladima s poteškoćama  je zajedno sa kolegom Josipom Kneževićem ponudio volonterski rad u podučavanju naše djece karateu. U početku smo mi roditelji, pa i djeca koja su vam vrlo pronicljiva i radoznala i nema onoga što o nečem već ne znaju,  bili skeptični da će oni u kolicima moći naučiti elemente te drevne istočnjačke vještine samoobrane. No nakon prvih treninga i upoznavanja s katama, znači borbe sa zamišljenim protivnikom vidjeli smo da je to moguće  te se krenulo i s osnivanjem kluba. Niti jedan trening se nije preskakao, nije bilo obaveza koje bi mogle iste udaljiti od dvorane i trenera. Nakon par mjeseci vježbanja ukazala se prilika za nastup na Otvorenom prvenstvu države u parakarateu. Kao što je poznato Julija Karadakić je osvojila zlatnu medalju,a Antonio Šaršanski  srebrnu te su se isti nadali nastavku redovnih treninga i daljnjim natjecanjima. No došla je pandemija, ostali smo bez dvorane i treninga. Ove jeseni smo očekivali  kad su se klubovi uz pridržavanja epidemioloških mjera vratili treninzima, da ćemo i mi. No to se nije dogodilo do ponovnog prekida svih treninga. Zato čekamo neke bolje dane i povratak na tatami jer parakarate je za većinu njih  pun pogodak.

 

 

Koji su vam još sportovi u planu i kako ih izabirete?

Veliki broj djece pliva  ili se pokušao baviti plivanjem. No, nažalost bazen u Crnici nije terapijski  jer je voda u njemu prehladna i predubok . Budući da je to za sada jedina opcija koja nam se trenutno nudi humanitarnom akcijom smo uspjeli  prikupiti sredstva za postavljanje rampe za ulazak i izlazak čime je ovakav neadekvatan bazen ipak pristupačniji osobama s invaliditetom. Poznato nam je da Centar Šubićevac manjim uzrastima pruža podršku rane intervencije među kojima je i kineziterapija. Konjički Klub Kolan - Farma Happy horse u Dubravi pruža usluge terapijskog jahanja, a dio naših članova odabrao je ovakvu vrstu sporta. Budući da surađujemo s raznim udrugama, preko Svetog Bartolomeja iz Knina smo upoznati sa W slalomom kojeg smo približili našoj djeci. S obzirom na to da za to nisu potrebni veliki ni skupi rekviziti osim ravne površine na koju se mogu postavljati razni elementi koje djeca u kolicima trebaju savladavati isti je vrlo pristupačan i dostupan zbog čega je predsjednica udruge završila edukaciju za trenera W-slaloma. U Šibeniku imamo i  klub košarke u kolicima, atraktivan sport u kojem su, na primjer, skupi rekviziti jer jedna sportska kolica koštaju oko 40-tak tisuća kuna, a tu su i drugi potrebni rekviziti za vježbanje, ali to nije spriječilo uključivanje našeg člana, Antonia Šaršanskog u treninge.  Za neke ozbiljnije aktivnosti i planove svakako nam je odgovarajući prostor za njihovo održavanje. Prostor  naše udruge zadovoljava veličinom i pristupačnošću za održavanje radionica, prezentacija i sličnih aktivnosti no za sport su najvažniji rekviziti i prostor.

 

 

Kada sada sve zbrojite i oduzmete što je najnužnije kako bi  se   djeci s invaliditetom omogućilo bavljenje sportom, ne samo rekreativno nego i da se natječu? 

Kao što sam već navela osiguranje odgovarajućeg  prostora i rekvizita. S obzirom na njihovu tešku pokretljivost nije im prilagođena svaka dvorana,a niti termine u vrijeme bez pandemije nije lako osigurati kad je pritisak velik što je s jedne strane i dobro. Naime smatramo da je sport važan za sve i da je potrebno da bude dostupniji što većem broju ljudi, pa je možda i ovo prilika da ukažemo da nije zgorega razmišljati o mogućnostima gradnje kakvog sportskog centra . Ne želimo da naša djeca budu izvor  neke frustracije da drugima „uzimaju“ termine no njima je sport i više od osvajanja medalja  jer oni bavljenjem sportom olakšavaju sebi život i daju mu kvalitetu kakve nemaju bez njega. Uz jačanje mišića zadržavaju ili povećavaju svoje funkcioniranje, a  o socijalnim učincima da ne govorimo.

 

S  Gradom imamo dobru suradnju. Moramo reći da nas sve više prate i pružaju podršku u svim našim akcijama koje pokrenemo. Kad pogledamo unatrag od osnivanja udruge do danas slobodno mogu reći da je naš rad prepoznat i da se cijeni te da je podrška zaista na zadovoljavajućem nivou. Da, uvijek se može bolje i više no ne zaboravljamo da nismo jedini kojima treba pomoć i podrška i da gradska vlast i Grad moraju voditi računa o svim svojim građanima, a to nije lako. Onaj tko nema u obitelji osobu s invaliditetom  ili se nije susreo s njihovim problemima ne može znati vrednovati „sitnice“ koje njima puno znače. Pandemija nas je dosta unazadila i trebat će vremena dok se svi vratimo na „staro“.