Novinar i pisac, antologičar i kritičar, esejist i publicist, Igor Mandić (1939.) ultimativni je kulturni enfant terrible, beskompromisni polemičar čiji je intelektualni rad pod egidom "minimum kompromisa, maksimum kontroverzi" u proteklih više od šest desetljeća obilježio jugoslavenski i hrvatski javni prostor, nerijetko izazivajući pravu buru u čaši domaće duhovne močvare. Vrhunski erudit u trajnoj potrazi za kreativnom autonomijom i kritičnom mišlju, taj se "polemičar opće prakse", kako sam sebe naziva, stavio u funkciju našeg vlastitog intelektualnog sizifa, neprekidno bacajući rukavicu u lice svima i svemu u upornoj potrazi za "snošljivim" pojedincima nezaglušenima halabukom palanke. Intervju s njim objavio je portal Moderna vremena u kojem objašnjava zbog čega je svadljiv i polemičan,a u odgovoru želi to što je iz Šibenika. Evo dijelova tog intervjua:
Bježeći tako od taštog javnog brbljanja i ispraznog malograđanskog intelektualiziranja, objavio je od 1970. do danas preko 30 knjiga, što književnih i glazbenih kritika, što knjiga feljtona, eseja, polemika i raznih tekstova, pa i tri knjige autobiografskih promišljanja i dnevničkih zapisa. U njima je okupio dio od stotina ili tisuća novinskih tekstova, komentara i kritika koje je objavljivao u raznim medijima, počevši od Vjesnika, gdje je radio od 1966. do 1993. i gdje je 2000. kratko obavljao funkciju glavnog urednika. Pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, surađivao s nekoliko portala, a danas u Jutarnjem listu piše kritičarsku kolumnu. U 82 godine života i preko 60 godina spisateljskoga rada doživio je i proživio nekoliko povijesnih epoha, ostajući kroz sve mijene i "meandriranja kroz kontradiktornosti idejno-političkih prilika, na liniji vlastite savjesti" – vjeran sebi.
Jedan od rijetkih književnih kritičara koji se desetljećima sustavno bavi ocjenom suvremene literarne produkcije, prepoznatljiva polemičkog erosa koji mu je donio titulu majstora svađe, Mandić je već za života postao kulturna legenda i ostaje jedan od zasigurno najvećih živućih intelektualaca na našim prostorima. Ništa manje kritičan i bezobrazno iskren u diskursu, Igor Mandić i u poznim godinama nastavlja svoju borbu s vjetrenjačama i – piše. Stoga za ovaj razgovor i ne treba posebnoga povoda, ali je svakako dobra prilika da se dotaknemo svih onih tema kojima taj izvanredni cinik i provokator uporno nastavlja golicati kulturni ego lokalnoga mainstreama.
***
Gea Vlahović: Ime Igora Mandića gotovo je sinonim za polemiku, da ne kažem provokaciju. Je li deplasirano pitati što nalazite u tolikom polemiziranju, što vas potiče?
Igor Mandić: Što me potiče?! Ljutnja, srdžba! Trebalo je nekoliko hiljada godina da Sloterdijk otkrije da je prva riječ zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga 'srdžba' – meinis, kojom u akuzativu počinje Ilijada: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj. Srdžba je prva riječ zapadnoeuropske civilizacije, a ne "u početku bijaše slovo" – to dolazi kasnije. Ja sam to rado prihvatio. A i rođen sam ljutit, tako mi je rekla i jedna moja tetka, mamina sestra, da sam rođen prgav. Valjda je to genetski, iako moji otac i majka nisu bili nikakve svadljive osobe, nego potpuno i privatno i društveno neproblematični ljudi. Ali kao što znamo, geni preskaču i, ako postoji gen za srdžbu, ja ga imam. Dakako, trebalo mi je dugo vremena da u svome pisanju nađem smislenost izražavanja toga gnjeva, te srdžbe, jer se time – neću poricati negativnu konotaciju svoje taštine – nekim dijelom hoću praviti pametniji od drugih!
Ali što hoću reći i imam li svaki put nešto reći da to opravdava ljutnju koja se izražava direktno ili indirektno? Pa… imam i boljih i slabijih kavgi, neću poreći da ih ima i kilavih i nespretnih, ali ima ih i žestokih, dobrih i dugotrajnih, koje su čak ispunile stotine i stotine stranica raznih knjiga, i mojih i mojih sugovornika. Da ne kažem suparnika – meni nitko nije suparnik jer sam toliko tolerantan da nikoga ne uvažavam. Ali riječ suparnik je prevelika za naš spisateljski kokošinjac.
Zašto ste toliko ljuti?
Takav sam rođen! Dalmatinac, Šibenčanin!
Onda ni ne očekujete neki povratni odgovor niti vas on zanima ako ste ionako pametniji od svih ostalih?
Kažem, možda mislim da je to tako, ali nije rečeno da je samo to. Ali nisam ja iznad drugih! Ja samo pokušavam pronaći ono što do tada nije mišljeno o nekom problemu, stvari, činjenici, knjizi, događaju, ljudima, idejama. Treba pronaći neku caku za koju se uhvatite, makar da su prije vas stotine ljudi razglabale o istoj temi a vi ne razumijete o čemu su oni govorili. Sad ću opet reći nešto jako tašto: koliko je vremena trebalo da se ja zaletim pa da kažem da je Hrvatska propali projekt? I to nakon što se od 1990. naovamo na ovaj ili onaj način razmatra moralno-politički i društveni smisao secesije Hrvatske kao republike iz socijalističke zajednica naroda i narodnosti Jugoslavije. Nakon što se 20 ili 30 godina o tome razgovara, vrlo je malo ljudi uspjelo izbaciti nešto kao slogan koji potresa. Kad sam ja to napisao negdje 2013., možda i nešto ranije, to je to, kad pronađeš osovinu svoje srdžbe nakon što si prošao sve bogaze, džungle prethodnih polemika, rasprava i studija pa da to nekako sažmeš u neku jednostavnu aforističnu činjenicu.
Daleko od toga da imam snagu jednoga Nietzschea, kojega obožavam! A to me pak istovremeno povezuje s mojim drugim idolom, prvim idolom naše kulture, Miroslavom Krležom, koji je izrastao na lektiri Nietzschea i Schopenhauera. Na Nietzscheu sam odrastao od najmlađih godina, jer je moj otac u Šibeniku u svojoj knjižari imao već prve prijevode Nietzschea koji su izlazili u Beogradu a kako je on te knjige, umjesto da uzaludno stoje u knjižari, donosio doma, pa su stajale ispod moga uzglavlja na divanu na kojem sam spavao, kao blesavi mali balavac znao sam posezati za najčudnijim i najstrašnijim knjigama, koje vas u stvari u mladoj dobi mogu i upropastiti. Mene su dosta upropastile! Ali i strahovito pomogle da se ta srdžba oblikuje. Dakle, da to postavimo kao neki skelet te moje srdžbe – Nietzsche, jer neću poreći da je ničeanizam dosta ukorijenjen u mojem načinu razmišljanja – i Krleža.
Eto, nije prošlo dugo i već ste spomenuli Krležu, što me podsjetilo na vašu priču o tome kako ste odlazili k njemu 1978., čudeći se da je jedna takva veličina spremna odvojiti svoje vrijeme za vas. Tako sam se pomalo i ja osjećala dolazeći danas k vama. Prema Krleži imate ambivalentan odnos – strastveni krležijanac u svojoj knjizi "Zbogom, dragi Krleža", obračunavate se s Krležom, odnosno, mitom o Krleži. Krleži zamjerate, možda pomalo i ironično, što nije "govorio istinu", političku istinu.
Ambivalentni odnos – da, ali kao prema nekome tko ti je jako blizak! Vi ste, kao i mnogi drugi, propustili primijetiti da sam nakon te knjige napisao jedan tekst, izgovoren na jednom simpoziju na Brijunima 7. srpnja 2017., na Krležin 114. rođendan, gdje sam objasnio svoj povratak Krleži formulacijom da on pripada među moja tri oca. Imam tri muška roditelja: najprije svojeg biološkog oca Emila, zatim intelektualno-duhovnoga Krležu, pa onda Josipa Broza, kao oca kolektiva u koji sam se ucijepio. Zanimljivo je da su sva trojica rođena jedan za drugim; Broz 1892., Krleža 1893., a moj otac 1894., i da su bili čak povezani nekim koincidencijama koje, naravno, ništa ne dokazuju, ali ih ja uzimam kao jednu vrstu intelektualne razbibrige, zajebancije. Na primjer, sva trojica su bila u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski soldati, takozvani jednogodišnji dobrovoljci, i kretali sa svojim pohodnim satnijama iz Zagreba, od Crkve svetog Blaža. I zanimljivo je da su sva trojica bila – gdje? Na Galicijskom frontu! Taj Galicijski front je za Krležu sudbinsko poprište, njegov armagedon iz mladih godina. Broz je tu doživio preobrazbu od običnog socijaldemokrata u boljševika, a kako je bio ranjen i zarobljen i kako se upisao u Komunističku partiju Sovjetskog Saveza, od tada je praktički preokrenuo svoj život kao kabanicu naopako. Krleža se preko svoje majke i njezinih gospodskih veza u visokim krugovima kraljevine uspio izvući s fronte i vratiti u Zagreb.
A moj otac, moj otac je bio simulant! Zarazio se trahomom, što je bolest očiju koja je bila jako popularna među svima koji su htjeli izbjeći daljnje ratovanje na tada najstrašnijoj fronti u Galiciji. Proglasili su ga nesposobnim i tako se izvukao. Cijeli je život patio zbog toga, slabio mu je vid, ali je bar ostao živ; nije poginuo kao milijuni drugih. Dakle, "Zbogom, dragi Krleža" nije bio oproštaj od Krleže. Čini mi se da nitko nije do kraja shvatio podnaslov – 'polemike o mentalitetu postkrležijanske epohe', što je epoha jednog socijalizma na umoru. Meni Krleža, kojega sam nazvao Bogom s Gvozda, nije ništa bitno sakrio o zločinima staljinizma zato jer sam ja puno prije bio upućen u tu problematiku, od prvih spisa sovjetskih robijaša, disidenata, emigranata, što je sve kulminiralo u saznanjima takozvane francuske nove ljevice. Prema tome, sve ono što sam rekao da je Krleža sakrio, ja sam već znao. Meni je bilo važno da on kaže ono što sam ja znao!
Cijeli intervju pročitajte na Moderna vremena
