Šibenčanin sam. Rođen sam u Šibeniku 1957. godine. U Šibeniku sam proveo djetinjstvo, tu sam se školovao, oženio, dobio djecu, ostvario svoj radni vijek i došao u mirovinu. Po odsluženju vojnog roka, a služio sam u Zadru i na Visu, otišao sam na brod. Pošao sam navigati. Brzo sam uvidio da je to težak posao i da zbog njega jako trpi obitelj. Plovio sam nekoliko godina, a onda sam zbog obitelji od koje mi je bilo teško biti razdvojen, odlučio ne ploviti više. Ukazala se prilika pa sam se javio na natječaj za službu u Oružanim snagama bivše Jugoslavije. Budući da sam završio Školu rezervnih oficira artiljerije u Zadru, primili su me. Postao sam mlađi oficir odnosno podoficir, potpisao ugovor na tri godine i dobio radno mjesto na otoku Žirju. Na Žirje sam došao 16. travnja 1981. godine i... ostao zauvijek, počinje svoju životnu priču Željko Baltić, legendarni zapovjednik bitnicr na Žirju koji je ušao u povijest zbog načina na koji ju je predao hrvatskoj strani i izašao iz tadanje JNA u časopisu Volim Šibenik i nastavlkja. "Tu mi je skoro cijeli moj radni vijek prošao. Sudbina. Da me je diglo u vojsku negdje drugdje, a ne u Zadar i ne upravo u Školu rezervnih oficira artiljerije moj bi život bio drukčiji. Nakon tečaja u ŠRO u Zadru koji je trajao osam mjeseci, dobio sam čin vodnika-stažiste, postao sam stažo kako se tada govorilo, i dobio prekomandu na otok Vis, na topničku bitnicu Stupište gdje sam odrađivao klasične stvari koje su u to vrijeme po pravilu službe u JNA odrađivali vodnici stažisti, znači obučavao sam ročnike, učio ih kako se rukuje naoružanjem, podučavao sam ih o taktici, učio vojničkim dužnostima i vještinama. Među ostalim dužnostima imao sam i obilazak još jedne isturene jedinice koja se zvala Barjaci. Na putu do nje morao sam proći kroz Komižu. I normalno, po onoj narodnoj da se malim mjestima uvijek rađaju velike ljubavi, i meni u se Komiži dogodila ljubav. Upoznao sam Katicu. Prelijepa je bila. Kada sam odslužio vojni rok vratio sam se kući u Šibenik, a ona je ostala u Komiži, ali ne zadugo. Ostali smo u vezi i ubrzo se vjenčali u Šibeniku" , iskreno će Baltić koji i danas kao umirovljenik živi na Žirju.
Dakle prst sudbine, a to je bilo služenje vojnog roka u Zadru u ŠRO artiljerije, vas je preko mora i oceana doveo na Žirje. Kakav je bio vaš susret sa Žirjem i Žirjanima?
Nije mi bilo teško snaći se na Žirju iako je to udaljen, izoliran otok. Tada, 1981. godine na Žirju nije bilo ničega, a ni danas nema baš puno. Imao sam 24 godine. Bio sam u naponu životne snage. Na otoku su živjeli uglavnom stariji, ali dobri ljudi. Zaista dobri ljudi. Moj dolazak na otok bio je za njih događaj. Dobro su me prihvatili i nisam imao problema uklopiti se u tu malu zajednicu. Bilo je neke pozitivne kemije među nama iako sam većini tadašnjih Žirjana po godinama mogao biti unuk. Bilo je na otoku i nekoliko mlađih ljudi. Živjeli smo složno, mirno da tako kažem sporo kako život inače teče na otocima. Žirjani su stalno nešto radili, uređivali su putove, trudili se poboljšati život, a tu je bila vojska koja im je pomagala, priskakala, kako se kaže, dala ruku kada zatreba. Žirje je postalo moj otok i ja sam se nakon nekoliko godina službe osjećao i smatrao Žirjaninom.
Vremena su se međutim mijenjala. Krajem osamdesetih godina Jugoslavija se počela raspadati. Slutilo se da bi moglo doći do rata. Kakva je situacija bila na Žirju, jeste li bili zabrinuti?
Svaki normalan čovjek u to je vrijeme morao biti zabrinut. Situacija u bivšoj Jugoslaviji je eskalirala, pogoršavala se iz dana u dan. Svega toga bio sam svjestan. I Žirjani su bili zabrinuti. Vidjelo se da su sve nepovjerljiviji prema vojnicima na otoku. Ja sam još uvijek bio dobro prihvaćen i nisam imao problema, ali napetost je rasla. Znao sam što se događa. Vidio sam te ljude oko sebe, vidio sam što se događa u Šibeniku, pratio sam vijesti, a imao sam saznanja i što se događa u dijelu Oružanih snaga odnosno JNA. Već 1990. godine postajalo mi je jasno da to što se događa ne vodi dobru, da se rađa zlo i da ću morati birati stranu. Ako je 1990. godine još i bilo nekih dvojbi, u proljeće 1991. godine mjesta za dvojbe više nije bilo. Bilo mi je jasno da tu gdje sam više ne mogu ostati i da se događaju stvari s kojima se ne slažem. Znao sam i gdje mi je mjesto, ali sam bio svjestan da tamo gdje želim biti i gdje osjećam da pripadam, ne mogu lako doći. I sad... bilo je pitanje mene kao čovjeka kako da ja to napravim jer sam vidio da to što se događa neće dobro završiti. Moje su se slutnje obistinile na Uskrs 1991. godine. Hrvatski redarstvenici upali su u zasjedu na Plitvicama, poginuo je Josip Jović. Tada sam definitivno odlučio da nešto moram napraviti. Srećom, imao sam dragog prijatelja Žirjanina Gorana Grguričina koji je bio pomoćnik načelnika šibenske Policijske uprave. Znao sam da mu mogu reći što sam naumio. I jednom zgodom u travnju 1991. godine prišao sam mu i zamolio ga da popričamo. Iznio sam mu svoja razmišljanja o situaciji, kazao sam mu što mi se ne sviđa i priopćio da želim otići iz JNA i, ako postoji mogućnost, prijeđem u policiju. Goran mi toga trenutka nije mogao konkretno odgovoriti. Nisam imao dojam da su ga moji stavovi i odluke iznenadili. Rekao mi je da će vidjeti da se mora konzultirati s nadležnima. Nakon dugog vremena, možda jedno mjesec dana, vratio se na Žirje i kazao da je razgovarao s nadležnim rukovoditeljem, znači s načelnikom Policijske uprave, Nikolom Vukošićem, da je moj prelazak u hrvatsku policiju moguć, ali da još nije vrijeme. Tada je bilo nekih problema na Šolti, pa je postojala bojazan da nam Žirje izmakne. Goran mi je priopćio da će moj problem biti riješen, ali da moram ostati tu gdje sam da se situacija održi kako treba.
Ostali ste na Žirju u velikoj neizvjesnosti, da tako kažemo ni na nebu ni na zemlji. Što se nakon toga događalo?
Radio sam svoj posao i čekao. Uglavnom našao sam se u teškoj i neizvjesnoj situaciji. Još sam bio u JNA, a više nisam bio u JNA. Nisam mogao znati što se događa i kakva me sudbina čeka... Bilo je i ljudi koji nisu prihvaćali da još uvijek nosim tu JNA odoru. Njima nije bilo jasno kako meni nije jasno da sam u odori neprijatelja. A kako im reći ja nisam taj, ja sam na vašoj strani, ja ću napraviti to i to? Kako im reći? S druge strane ja sam još pripadao JNA i radio sam sve što sam do tada radio. Moja komanda, odnosno zapovjedna jedinica bila je u Rogoznici. Bila je to 118. obalska artiljerijska grupa i ja sam s njima komunicirao putem telefona i radio-telefonijom. Putem vojnih razgovornika šifrirano sam im podnosio izvješća o situaciju na Žirju i akvatoriju pod nadzorom žirjanske baterije. Prijavljivao sam redovno stanje. Slao sam uobičajene obavijesti. Uglavnom nije bilo ništa problematično i napeto. Od svojih nadređenih nisam dobivao nikakve zapovijedi ili naređenja da učinim nešto što ne bi trebalo činiti. Vjerovali su mi i ništa nisu sumnjali. Da ništa nisu znali shvatio sam pred sam napad na Šibenik u rujnu 1991. godine kada sam razgovarao s admiralom Đurom Pojerom. On me je nazvao kratko se zanimao za situaciju i rekao mi da pazim na ljude. Kazao je:
-Desit će se zlo. Vodite računa o toj djeci.
Negdje polovinom lipnja došli su na Žirje policajci Damir Juričev i Vedran Milošević koje je načelnik Policijske uprave Nikola Vukošić poslao da sa mnom obave razgovor i kažu mi da trebam i zašto trebam ostati na Žirju te da ću biti primljen u hrvatsku policiju. Milošević je inače žirajski zet, jako dobar čovjek, što nam je olakšalo komunikaciju jer smo mogli razgovarati u punom međusobnom povjerenju. Njihova je zadaća bila i da se informiraju kakva je situacija na Žirju, ima li problema, što je s oružjem, topovima i streljivom, kakvo je stanje među vojnicima kako se ponašaju i razmišljaju . Izvijestio sam ih da je sve OK, da nema problema, da je stanje redovno, da su topovi ispravni, da za moje odluke nitko ne zna i da ću ja sve što sam odlučio i rekao ispoštovati i da neću dozvoliti dolazak bilo koga i bilo čega što bi moglo ugroziti dogovor, dakle prelazak žirjanske obalne topničke baterije u ruke šibenskih branitelja. Nekoliko dana kasnije došli su na Žirje policajci Jadran Huljev i Ivica Franić koje je Nikola Vukošić poslao da mi budu pri ruci i da ne bi slučajno, ne daj Bože, netko nešto napravio i ugrozio puno veći ulog od mog osobnog prelaska u hrvatsku policiju, a to je preuzimanje topničke bitnice i njeno stavljanje u funkciju obrane Šibenika i Hrvatske. Moglo se desiti da netko dođe, da netko iz JNA intervenira s namjerom da se stanje promijeni, da se oružje onesposobi ili eventualno odnese sa Žirja, ali to nije dolazilo u obzir, to ja to ne bih dozvolio. Međutim, te mjere odlično organizirane mjere predostrožnosti gotovo da su bile nepotrebne jer se nije desilo ništa što bi ugrozilo plan. Mi smo jako dobro odradili taj dio našeg plana prema oružanim snagama bivše Jugoslavije. Ne samo da nije bilo intervencija pa ni naredbi s ciljem promjene stanja, nego oni ni u jednom trenutku nisu ni osjetili da mi nešto mutimo i da su Žirje već izgubili. Da budem iskren imali smo i nešto ratne sreće jer vojnici koji su bježali sa Žirja kao i iz drugih vojarni JNA, mogli su znati da nešto nije u redu, ali o tomu nisu ništa govorili pa na nas nije pao ni tračak sumnje čak u ni organima bezbednosti Jugoslavije i oružanih snaga bivše Jugoslavije.
Više pročitajte na Volim Šibenik
