Vanja Bošnjak profesorica violončela u Glazbenoj školi “Ivana Lukačića” u Šibeniku u kojoj radi već 30 godina i uskoro odlazi u mirovinu osvojila je sa svojim učenicima do sada čak 90 nagrada na različitim natjecanjima, ali to nije prvenstveni razlog zbog kojeg je predložena za ovogodišnju Šibensku grandecu. To je u prvom redu njezin odnos prema učenicima i to što s njima vježba i izvan nastave, često dolazeći i njima doma – jednostavno im je potpuno posvećena. To se i vrlo brzo zaključuje u razgovoru s njom jer kada govori o svojim učenicima ne spominje nikad taj pojam već ih zove svojom djecom pa je teško razlikovati govori li zaista o svoje troje djece ili o svojim učenicima. Pomalo u šali, pomalo istinito kaže kako su joj i njezina vlastita djeca znala zamjerati da više radi s učenicima nego s njima.
Vanja Bošnjak je sa svojim suprugom, također profesorom glazbe u Šibenik došla kao neophodni kadar. Prije toga su 11 godina bili članovi orkestra HNK u Splitu.
“Bilo je to 1991. godine. Glazbenoj školi u Šibeniku trebao je profesor violončela. Jedan moj prijatelj me je nagovarao da se javim na kraju sam pristala i to konačno na nagovor tadašnjeg ravnatelja Božidara Grbe. Suprug i ja preselili smo se s dvoje djece u stan na Šubićevcu koji smo dobili na korištenje i to točno dan prije napada na Šibenik u rujnu tako da je naš život u Šibeniku počeo u skloništu”, prisjeća se Vanja. Tada im je obećan kadrovski stan koji ni do dana, 30 godina nisu dobili pa ona, nakon suprugove smrti, s najmlađim sinom živi i dalje u tom jednosobnom “privremenom stanu” za koji se ne zna niti čije je vlasništvo.
Da joj je to, a ne rad s djecom bilo primarno sigurno bi u tim svim godinama uspjela trajno riješiti stambeno pitanje, ali njezina su glavna preokupacija prioritet bili njezini učenici.
Vanja je sama počela učiti svirati violončelo relativno kasno , tek su sedmom razredu osnovne škole. Prije toga je učila svirati klavir kod časna, ali nije bila dovoljni disciplinirana pa je odustala. Završila je Glazbenu akademiju u Zagrebu i to paralelno uz posao koji je tada imala kao članica orkestra splitskog kazališta.
“Čelo je specifičan instrument. On proizvodi tonove koji su najbliži ljudskom glasu I zbog toga dopire ravno do srca. Međutim, s druge strane već po svojoj glomaznosti nije baš privlačan djeci dok su manja, posebno njihovim roditeljima koji se stalno pitaju pa kako će oni tako mali nositi toliki instrument. No mi ih imamo različitih veličina i prilagođeni su dobi djeteta. Djeca je I kada to nije njihov prvi izbor brzo zaljube u čelo”, ističe Vanja Bošnjak.
Priznaje da nije mislila da će veći dio svog radnog vijeka provesti u nastavi, u pedagoškom radu. Kada je došla u tu priliku dala je od sebe najviše što je mogla. Nije se zaustavila samo na redovnoj nastavi već se I ona, ali zajedno sa svojim učenicima obrazovala na brojnim ljetnim I zimskim tečajevima koji su i za djecu bili posebno izazovno iskustvo i prilika da upoznaju svoje vršnjake iz drugih zemalja.
“Učili smo na tim tečajevima oni i ja istodobno i uživali smo u tim druženjima. Meni nije cilj da rezultate s djecom postižem kroz neki dril nego da ih motiviram i inspiriram da oni traže više i da se trude postići uspjeh. Mi ne vježbamo i ne trudimo se prvenstveno zbog nagrada već da potičemo djecu da stalno napreduju. U tom svemu važnu ulogu imaju njihovi roditelji. Imala sam zaista priliku raditi s divnim roditeljima, ali i s nekim koji baš i nisu bili takvi”, iskreno će Vanja. 
Vanja Bošnjak imala je punu darovitih i vrijednih učenika, ali posebno mjesto zauzima Nina Lucija Perina koja je nakon trećeg razreda srednje škole upisala Glazbenu akademiju u Zagrebu, u klasi prof. Monike Leskovar i jedna je od najuspješnijih studentica. Tu su I Tedi Trkulja, potom sadašnji srednjoškolac Lovre Tunuković, pa nadarena osmoškolka Ante Čvorak koja je dobila donaciju iz Zaklade Marina Čilića pa će joj roditelji kupiti skupi instrument, potom Katarina Mileta...
Lista pred nama registar u kojem je svih 90 nagrada koje su postigli njezini učenici, cijeli njezin radni vijek je u tom jednom registru. Najgrađivanija je profesorica šibenske glazbene škole. Vjerujeda će, dok ove godine ne ode u mirovinu, to biti i okruglih 100 nagrada. No one su samo najuočljiviji dio njezinog uspješnog rada s djecom. Ponosna je na to što su oni pozivani da sviraju na mnogim manifestacijama u Šibeniku od otvaranja izložbi, promocijama knjiga, postavljanju spomen – ploča, na Danima turske kulture, manifestaciji Light is Life. Nastupali su i na MDF -u, a prisjeća s ei da je tadašnja nadarena učenica Bruna Bilać u ime MDF -a nastupila na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Napravili su glazbeno – plesnu predstavu sa šibenskom plesnom udrugom Sjene i njezinom voditeljicom Zoranom Mihelčić. Sudjelovali su i na koncertima s Pjevačkim zborom “Kolo” te sa Šibenskom narodnom glazbom. Kratko rečeno, prihvaćeni su i priznati u lokalnoj zajednici i nisu usredotočeni samo na nastavu natjecanja. Profesorica Bošnjak je kao čelistica nastupala sa svojim kolegama Marcijušom, Vučićem te profesoricom njemačkog i engleskog jezika Marijanom Cvitanović, a u posebno lijepom sjećanju joj je ostala suradnja s jednim Austrijancem, zaljubljenikom u violinu s kojim je održala koncerte u Šibeniku i u Salzburgu. Prikupili humanitarnu pomoć ia djecu poginulih hrvatskih branitelja u Šibeniku, a on je dovezao humanitarnu pomoć za šibensku bolnicu. Unatoč svim tim nagradama i angažmanima profesorica Bošnjak nije osobno dobila nikakva priznanja u Šibeniku. Zapravo ne baš nikakvo jer posebnom čašću smatra to što je pokojna prof. Jela Brešan dok je vodila projekt “Šibenik metropola mladih” jednu večer posvetila njoj i njenim učenicima.
Vrlo kasno je dobila priliku steći status profesora mentora. Dobila ga je prije dvije i pol godine zajedno skolegicama Gordanom Pavić i Ružom Raguž Cukrov. Kada od u mirovinu , naravno da neće do kraja mirovati. Posvetit će se svojim unučićima, za sada ih ima četvero, a nastavit će privatno raditi s nekim od sadašnjih učenika.
Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za Šibensku grandecu skromno dogovara: “ Ne volim se eksponirati. Za mene je rad u učinioci s mojim učenicima. I mislim da su mi dovoljni rezultati tog rada.Ja i uoči njihovih natjecanja imam tremu. Svjesna sam toga da u Šibeniku ima puno žena koje su napravile I rade više od mene za zajednicu. No na kraju me nagovorila kolegica Pavić koja je također bila kandidatkinja na jednom od prijašnjih izbora i kaže da joj je to bilo divno iskustvo”, objasnila je prof. Bošnjak koja ističe da nije rođena u Šibeniku, ali je u njemu provela najveći dio svog života,a Šibenčani su njezin najmlađi sin i dvoje unučadi.
