Head 07
Datum objave: 13. Rujan 2022

ŠIBENSKI BRANITELJI TVRDE: General Ademi ne govori istinu o zauzimanju vojarni Zečevo i Kruščica 17. rujna 1991., a sebi pripisuje i plan poznat pod imenom „Akcija Robert”

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Ponovno su se oglasili šibenski branitelji koji osporavaju navode o rujanskoj bitci za Šibenik u Domovinskom ratu iznio general Rahim Ademi u svojoj knjizi – ratnom dnevniku „Samo Istina”. U novoj objavi šibenskih branitelja okupljeni oko Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata "Jastrebovi", Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko - kninske županije i Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, ogranak Rogoznica, koji se, kako navode, ne mire s neistinama, krivotvorinama i proizvoljnim ocjenama koje je o Šibeniku u Domovinskom ratu i bitci za Šibenik iznosi general Rahim Ademi, iznosi protuargumente i svjedočenja o planu zauzimanja rogozničkih vojarni JNA Zečevo i kruščica te akciji presijecanja veza i komunikacijskim sustava JNA. Objavu prenosimo u cijelosti:

General Ademi neistinito tvrdi da je on osobno 16. rujna 1991. godine napravio plan osvajanja vojarni Zečevo i Kruščica te da je on zapovjedio da se 17. rujna 1992. presjeku telefonske i druge veze vojarni JNA Zečevo i Kruščica sa komandom 8. VPS-a JNA u Šibeniku. Pršutio je da je plan osvajanja vojarni Zečevo i Krupščica izradilo zapovjedništvo 113. brigade ZNG-a u suradnji s policijom. Sebi pripisuje i onemogućavanje veza između vojarni i komandi JNA što je bio plan izrađen na državnoj razini, poznat pod imenom „Akcija Robert” kojeg je za šibensko područje još 4. kolovoza 1991. godine (42 dana prije akciuje zauzimanja vojarni u Rogoznici) odobrio tadašnji zapovjednik 113. brigade ZNG-a Mate Viduka.-

-----------------

General Rahim Ademi netočno i neistinito prikazuje kako su 17. rujna 1991. godine zauzete vojarne JNA Zečevo i Kruščica u Rogoznici. U uvodu poglavlja „3.1. Osvajanje vojarni Zečevo i Kruščica” svoje knjige „Samo istina” general Ademi naglašava da će pisati isključivo o onome što je on radio: „o planiranju akcije osvajanja vojarni, zapovjedanju, ustrojavanju topničkih postrojbi, obuci postrojbi – topničkoj i PZO, zapovijedanju topničkim postrojbama u tijeku obrane i deblokade Šibenika, topničkoj potpori našim snagama na vodičkom smjeru i skradinskom zaleđu. Dakle, opisat ću samo ono što sam radio, vidio, čuo, rezultate svojih zapovijedi topničkim postrojbama i snagama za osvajanje vojarni, te snagama za evakuaciju vojarni. Te naglašava: „O događajima u kojima nisam sudjelovao ili o postupcima koje nisam vidio – neću pisati”.

U tekstu koji slijedi general Ademi tvrdi:

1. da je on osobno 16. rujna 1991. godine napravio plan osvajanja vojarni Zečevo i Kruščica

2. da je on osmislio i naredio da se 17. rujna 1992. presjeku telefonske i druge veze vojarni JNA Zečevo i Kruščica sa komandom 8. VPS-a JNA u Šibeniku.

Obje ove tvrdnje kao i većima ostalih navoda generala Ademija u poglavlju „3.1. Osvajanje vojarni Zečevo i Kruščica” nisu točne i ne odgovaraju istini.

1.

Plan osvajanja vojarni JNA Zečevo i Kruščica kod Rogoznice te pripreme za njihovo zauzimanje, stvarani su i prije prelaska Rahima Ademija iz JNA na hrvatsku stranu i uključivanja u obranu Hrvatske u srpnju 1991. godine.

U cilju prikupljanja podataka o vojarnama Zečevo, Kruščica i Smokvica, nadzora nad vojarnama, kretanjem vojnika i oficira JNA te prihvaćanja vojnika koji bježe iz JNA kao i ustroja mjesnih straža na važnim punktovima, Policijska uprava Šibenik je već 15. svibnja 1991. godine u Rogoznici upravo zbog toga ustrojila Policijsku postaju te za njenog zapovjednika postavila policajca Ivicu Fakčevića koji je već imao iskustvo u oružanim sukobima s pobunjenim Srbima i pripadnicima paravojnih postrojbi tzv. SAO Krajine. U suradnji s policijom vojarne JNA su nadzirali mještani Rogoznice, pripadnici mjesne straže naoružane lovačkim oružjem i pripadnici SIS-a 113. brigade ZNG-a. Vojarne JNA u Rogoznici bile su pod nadzorom i stanje u njima praćeno je u suradnji s Policijskom upravom Šibenik od jeseni 1990. godine. U akciju su bili uključeni žitelji Rogoznice, a informacije o stanju u vojarnama sustavno je prikupljao Ljubo Županović, rogoznički poštar (kasnije pripadnik pričuvne policije). On je nadzirao pisma i poštanske pošiljke, znao je brojno stanje u vojarnama i potanko bio upoznat s raspoloženjem vojnika s kojima je komunicirao, davao informacije kako mogu pobjeći iz JNA te ih prihvaćao i otpremao u Šibenik odakle su se vraćali svojim kućama. Konkretni učinak takvog rada bio je bijeg oko 60 vojnika JNA iz vojarne JNA Zečevo. Naime u toj je vojarni bilo 105 vojnika, a kada se predala 17. rujna 1991. godine, u njoj su bila još samo 32 vojnika i oficira.
U Rogoznici je situacija još od 1990. godine bila napeta. Bilo je i dosta incidenata, eksplozija i pucnjave, a ubijen je i jedan civil na kojeg je pucala straža vojarne JNA Kruščica. Bilo je i ozbiljnih provokacija. Jedna od njih bila je postavljanje protutenkovske mine na Jadranskoj magistrali pred dolazak autobusa Split – Šibenik. U nadzor nad vojarnama JNA uključila se i tadašnja MZ Rogoznica. Već tada se radilo na planu zauzimanja Zečeva, Kruščice i Smokvice, a najviše se radilo na obeshrabrivanju oficira JNA za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku i njihovom pridobivanju da prijeđu na hrvatsku stranu, odnosno prihvatu i prebacivanju vojnika dezertera iz JNA. Policijska postaja je u lipnju 1991. godine organizirala grupe Rogozničana koje su danonoćno motrile na vojarne te kontrolirale prolazak svih civila i vozila. Posebno se vodilo računa o punktovima s kojih su nadzirane i motrene vojarne JNA. Policijska postaja u Rogoznici ojačana je ljudstvom i do kraja lipnja imala je u svom sastavu 4 profesionalna i 15 pričuvnih policajaca (a ne samo 2 kao što u knjizi „Samo istina” neistinito tvrdi Rahim Ademi) te uz njih i 23 naoružana civila raspoređena u mjesne straže i ophodnje. Pratila su se i pisma koja primaju vojnici, pa se po njihovim prezimenima znalo koliko je među njima Hrvata, Srba, Makedonaca, Albanaca... Brojio se kruh koji su intendanti iz vojarni nabavljali u Rogoznici, a razgovaralo se i s oficirima koji su dolazili u mjesto, posebno onima koji su u Rogoznici živjeli i bili u Rogoznici oženjeni. Zahvaljujući svemu tomu znalo se kakvo je brojno stanje vojnika u vojarnama, kakvo je njihovo raspoloženje, kakva je situacija u vojarnama, bila su poznata mjesta, raspored i vrijeme smjene straža. O svemu su redovito slana izvješća Policijskoj upravi Šibenik koja je u suradnji sa zapovjedništvom 113. brigade ZNG-a razrađivala plan zauzimanja vojarni. U Policijsku upravu otpremani su i vojnici koji su dezertirali iz rogozničkih vojarni JNA te se zahvaljujući i njima došlo do puno vrijednih podataka i informacija. U trenutku kada je zapovjedništvo 113. brigade ZNG-a izdalo zapovijest da se vojarne zauzmu i poslalo Rahima Ademija da vodi akciju, o Zečevu i Kruščici znalo se sve i nije bilo nikakvih nepoznanica te je zbog toga i akcija njihovog zauzimanja trajala vrlo kratko i bila uspješna, te je izvedena bez žrtava. Plan zauzimanja vojarni JNA Zečevo i Kruščica bio je dakle pripremljen puno ranije, a za njegovo izvršenje čekao se pogodan trenutak. Kada se krenulo u zauzimanje vojarni išlo se po već utvrđenom planu koji je nastao u koordinaciji zapovjedništva 113. brigade ZNG-a i Policijske uprave Šibenik, a po kojem je, uz dotjerivanje terenskih pojedinosti, djelovao i Rahim Ademi upućen od zapovjedništva 113. brigade ZNG-a, a nikako ne na neku njegovu osobnu inicijativu, da izvrši zadatak.

2.
Sve što je navedeno pod brojem 1, vidljivo je i iz plana akcije presijecanja telefonskih linija te onemogućavanja veza vojarni Zečevo i Kruščica s komandom 8 VPO u Šibeniku i svim drugim komandama JNA, koja je provedena 16. rujna 1991. godine po zapovijedi Zapovjedništva obrane srednje i sjeverne Dalmacije, a ne po zapovijedi generala Ademija i ne 17. rujna 1991. godine kako što on neistinito tvrdi u svojoj knjizi „Samo istina”.  Akcija onemogućavanja komunikacija vojarni JNA međusobno i sa svojim komandnim središtima, bila je planirana i organizirana na razini Hrvatske.

Zadaću da akciju na šibenskom području lokalno osmisli i provede dobila je 113. brigada ZNG-a koja je taj posao povjerila svom odjelu Sigurnosno -obavještajne službe (SIS) koji je radio i na razradi mogućnosti i načina zauzimanja vojarni JNA u Šibeniku i zoni djelovanja 113. brigade. Za izvršenje zadatka povjerenog 113. brigadi ZNG-a izravno je Zapovjedništvu obrane za srednju i sjevernu Dalmaciju bio odgovoran pripadnik 113. brigade Marko Validžić. Zapovijed za izvršenje narušavanja sustava veza „crvenog” za područje sjeverne i srednje Dalmacije izdao je 16. rujna 1991. godine Petar Šimac zapovjednik Zapovjedništva obrane srednje i sjeverne Dalmacije te naložio da bude izveden uz maksimalnu pomoć i suradnju s policijom.

Znak za početak akcije bila je riječ „Robert” po kojoj je cijela akcija dobila ime i danas je znana kao Akcija Robert. Plan presijecanja veza vojarni u Rogoznici (priložen u privitku) 4. kolovoza 1991. godine, dakle 42 dana prije nego što je 16. rujna 1991. godine izdana zapovijed za operaciju „Robert”, odobrio je Mate Viduka tadašnji zapovjednik 113. brigade ZNG-a, izradio ga je Ivan Vrbat, a osmislio ga je Marko Validžić s ekipom vezista 113. brigade ZNG-a. Vojarne JNA u Rogoznici, Zečevo, Kruščica i Smokvica izbačene su iz sustava veza JNA 16. rujna 1991. godine, popodne, nekoliko sati prije izbijanja tenkova na Šibenski most i pravce prema Vodicama. Akciju presijecanja telefonskih i drugih veza vojarni JNA na području Rogoznice s komandom 8. VPO u Šibeniku i svim drugim komandama JNA, 16. rujna izveli su pripadnici SIS-a 113. brigade ZNG-a Joško Gović, Miljenko Jurković-Periša, Ivan Vrbat i Mladen Crljen, a 17. rujna 1991. godine, policajac Ivan Babić i hrvatski branitelj Nebojša Perajić, presjekli su veze između vojarni Zečevo i Kruščica na raskrižju puta za Zečevo i Jadranske magistrale. Time je onemogućena pretpostavljena mogućnost da Zečevo u trenutku kada se krene u njihovo zauzimanje, aktivira bojne zrakoplove JNA koji su upravo za obranu Zečeva u slučaju napada hrvatskih branitelja, bili u bojnoj pripravnosti na aerodromu u Zemuniku. Informaciju o tomu dao je tadašnjeg oficira JNA Dragan Šikanja, koji je imenovan za prvog zapovjednika baterije na Zečevu nakon zauzimanja vojarne. Kome je i kada Rahim Ademi izdao zapovijed za presijecanje veza nikome od sudionika akcije zauzimanja rogozničkih vojarni nije poznato

Zbog svega navedenog, a do sada smo samo u dijelu knjige generala Ademija „Samo istina” koji govori o obrani Šibenika u rujnu 1991. godine razotkrili više od 30 netočnih navoda, neistina, proizvoljnih ocjena i krivih prikaza događaja, ponovno apeliramo i upozoravamo: knjiga generala Rahima Ademija „Samo istina” nije i ne smije biti izvor i temelj za pisanje činjenične povijesti obrane Šibenika u rujnu 1991. godine te naposljetku ni Domovinskog rata.

SVJEDOČENJE

Ivica Fakčević, zapovjednik Policijske postaje PU Šibenik u Rogoznici:
-
16. rujna 1991. godine navečer od strane načelnika PU Nikole Vukošića koji mi je bio nadređen, upućen u Primošten da se pridružim dogovoru s Rahimom Ademijem i ostalima o akciji zauzimanja rogozničkih vojarni koja je trebala biti izvedena sutradan 17. rujna 1991. godine. Prema planu Rahima Ademija ja sam sa svojim policajcima trebao onesposobiti stražu, upasti u vojarnu Zečevo i likvidirati zapovjednika ili ga zarobiti što mi se činilo suludim jer mi nitko nije objasnio kako da to izvedem. Vojska se povukla u vojarnu i više nije izlazila čak ni po hranu i kruh koju su inače dovozili iz Kruščice. Tijekom noći sa 16. na 17. rujna i 17. rujna ujutro Policijska postaja Rogoznica operativnim radom na terenu došla je do određenih saznanja o supruzi zapovjednika vojarne JNA Zečevo Oroščića te je s njom uspostavila kontakt posredstvom jedne žene iz Rogoznice. Plan je bio putem njegove supruge doći do zapovjednika vojarne Oroščića i pokušati ga nagovoriti na predaju ili ga zarobiti.Takav plan smo predočili Rahimu Ademiju koji se s njim složio i dao nam dva sata da ga provedemo. S tim planom se prethodno složio i odobrio ga, načelnik PU Šibenik Nikola Vukošić. Krenuli smo u akciju po tom planu koji je proizašao iz operativnog rada i prikupljenih informacija o stanju u vojarnama. Dakle to nije bilo nikakvog plan Rahima Ademija nego se radilo isključivo po operativnom planu Policijske postaje Rogoznica. Ademi nije ništa znao o onomu što smo napravili sve dok ga nismo zvali i pokazali mu zarobljenog zapovjednika vojarne JNA Kruščica, Oroščića.
Oroščića smo zarobili nakon što je on u tijeku pregovora o predaji koji su vođeni ispred vojarne Zečevo, od Tasić zapovjednika vojarne Kruščica putem njihovih veza obavješten da se dešavaju čudni pokreti civila te ga pitao da bi li mogao doći u Kruščicu. Oroščić se kolebao. Ponudili smo mu da ide nekim vozilom iz vojarne uz našu pratnju, ali je on to odbio. Na to smo mu ponudili da ga ja i Ljubo Županović prevezemo službenim policijskim autom što je na naše iznenađenje prihvatio. Povezli smo ga prema Kruščici i putom zarobili, a u međuvremenu su policajac Ivica Babić, i hrvatski branitelj Nebojša Perajić presjekli telefonske žice odmah na izlazu iz Zečeva uz cestu prema magistrali. Dakle, Ademi tvrdi da je tog jutra 17. rujna naredio da se prekinu telefonske žice, ali nije rekao kome je zapovjedio. Policajcu Babiću sigurno ne jer on nije primao zapovjedi od njega, a Perajiću još manje jer s njim uopće nije imao komunikaciju. Štoviše sam u svojoj knjizi navodi da nije znao gdje je Perajić, te ga je gotovo optužio za dezerterstvo. Dakle presijecanje je izvršeno isključivo nakon naših saznanja i poduzetih aktivnosti i nema nikakve veze s Rahimom Ademijem.

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3