Umrla je rano jutros, nakon duge i teške bolesti, u 70 - godini Vanja Dadić, dugogodišnja vrsna djelatnica Turističke zajednice Šibensko – kninske županije, šibenska ikona stila i svojevrsna influenserica na društvenim mrežama. Vanja je gotovo do posljednje dana života bila aktivna građanka Šibenika i nije se libila javno kritizirati sve ono što se, po njezinom, mišljenju, loše radilo u njezinom gradu. Bila je i hrvatska braniteljica, a u turizmu je provela 42 godine predstavljajući turističku ponudu Županije na brojnim sjamovima u inozemstvu i ugoščujući brojne strane novinare. Turizam joj je bio u krvi. Prije tri godine proglašena je Šibenskom ikonom stila, u sklopu projekta izbora Šibenske grandece.
U povodu njezine smrti donosimo teks to njoj koji je prije nekoliko godina objavljen u časopisu Volim Šibenik.
Nakon četrdeset dvije godine rada u šibenskom turizmu željela posvetiti novom poslu sigurno bi bila jednako uspješna kao influenserica na društvenim mrežama kao što je to bila kao turistička vodič i turistička prezenterica. Zahvaljujući svojim lucidnim britkim komentarima i hrabrom seciranju aktualne društvene i političke stvarnosti stekla je zavidan broj sljedbenika. Njene opservacije o otužnim šibenskim i hrvatskim (ne)prilikama spadaju među bolje političko štivo u Hrvatskoj pa bi bez problema mogla biti profesionalna komentatorica u bilo kojem mediju. Jednako meritorna mogla bi biti i kao modna komentatorica jer je uvijek odjevena sa stilom koji otkriva modno osviještenu osobu profinjena ukusa koja dobro poznaje modne stilove i trendove.
Gotovo cijeli život, radila je u turizmu i to na izazovnim, ali i vrlo osjetljivim poslovima prezentacije šibenskog i hrvatskog turizma na sajmovima širom Europe. Nakon četrdeset dvije predstavljanja Šibenika i šibenske turističke regije, uvijek poticajno i u najboljem svjetlu, otišla je u mirovinu. Za sav trud i rad nitko joj nije rekao hvala. Ipak svojim gradom kojeg neizmjerno voli kroči ponosno jer je svjesna da je kroz sve te godine bila njegova dobra i brižna veleposlanica kako i priliči pravoj, fetivoj Šibenčanki.
-Majka mi je Dolačanka, iz obitelji Guberina. Dida s majčine strane mi je Linardo Guberina, zvani Čovo. Moj otac …… Dadić je porijeklom iz Zablaća. U Zablaću je njegov otac, a moj dida imao dućan mješovite robe. Kao dijete nisam baš često išla u Zablaće jer iz Šibenika, u to vrijeme, do tamo nije bilo lako ni doći. Moj otac je bio najmlađi od njegove djece. Dida ga je, želeći da bude školovan do čega je jako držao upisao u gimnaziju, ali on nije bio baš dobar učenik i redovan na nastavi pa ga je poslao u Beograd da uči za krojača, ali ga ni to nije zanimalo. Na kraju završio je kao pomorac. Nakon Drugog svjetskog rata školovao se na vojnoj akademiji u Kronštatu, u Rusiji i u našim Divuljama, ali brzo je napustio ratnu mornaricu i otišao navigavati. Otac mi je bio vrlo širokih i modernih pogleda na svijet pa je sestru i mene odgajao u slobodnom duhu, ali nam je mama bila stroga.
Jeste li i kao djevojka bili slobodoumni, vražji, kako Šibenčani kažu? Kakva je bila Vaša mladost?
Uvijek sam bila dinamična osoba i nikad nisam sebe vidjela na nekom statičnom poslu, recimo u knjigovodstvu iako sam završila Ekonomsku školu. Od djetinjstva sam voljela strane jezike. Čak sam izmišljala i neki svoj jezik. Znala sam da ću raditi nešto što ima veze s komunikacijom s ljudima. Nisam bila baš neki dobar đak niti me je škola previše privlačila. Voljela sam izlaziti, ali mama, koja je zapravo bila stalno s nama jer je tata plovio, bila je vrlo stroga prema sestri i meni. Morale smo rano dolaziti kući, a kod nje su vrijedila i neka teško razumljiva pravila. Njen princip je bio, da ako smo recimo ljeti išle na kupanje na Jadriju nismo taj isti dan smjele uvečer izaći vani i obrnuto. Svašta smo ižinjavale kako bi joj doskočile i izborile se da prošećemo đir po Poljani.
Bili ste očito nemirnog duha kada ste odmah nakon srednje škole otišli raditi u London. U to vrijeme mladi baš nisu odlazili raditi u inozemstvo. Što vas je vuklo vani?
Ljeto nakon srednje škole radila sam sezonski u Solarisu kao krupje, na američkom ruletu. Roditelji, a posebno mama, to baš nisu prihvaćali. Trebalo se za to izboriti jer u ono vrijeme čuti da cura radi u casinu bilo nešto pre strašno. Meni je to bilo OK jer sam imala sreću što sam zahvaljujući dvjema maminim sestrama koje su živjele u Italiji od malih nogu imala veze sa zapadom pa nisam imala takvih skrupula. Nakon "Solarisa" radila sam u casinu u Cavtatu, a onda sam se otisnula u Englesku, u Plymouth gdje sam imala prijatelje. Odmah sam našla posao u jednoj trgovini. Tamo ti je ako si vrijedan, komunikativan i uslužan lako i kao strancu naći posao u uslužnim djelatnostima. Ne gledaju kakvu školu imaš nego te uzmu na probni rad pa te ako vrijediš zaposle. Ja sam se tamo dobro snašla. Voljela sam puno pričati, bila sam okretna i imala sam dobar odnos s kupcima i u toj trgovini i kasnije u dućanu u kojem sam prodavala kozmetika. Ipak nisam tamo ostala iako mi je bilo dobro. Ugrizla me nostalgija. Čeznula sam za svojim domom, za svojim Šibenikom. Krenula sam kući, ali je slučaj je htio da do Šibenika nisam došla. Na povratku sam se zaustavila kod rodice u Monfaconeu, u Italiji. Ona je imala restoran i zaposlila me je kao konobaricu. Tamo sam ostala dvije godine. Lijepo sam zarađivala, a i profitirala sam jer sam naučila talijanski jezik što će se ubrzo pokazati presudnim za moj život i karijeru.
Znači, kada ste se vratili u Šibenik imali ste, za to vrijeme dragocjene predispozicije za rad u turizmu, dobro ste znali dva svjetska jezika?
Upravo tako. Po povratku u Šibenik, bilo je to 1978. godine, počela sam raditi u agenciji "Dalmacijaturist" u kojoj sam dobila posao operativnog referenta, ali ubrzo sam počela raditi i kao turistički vodič. Za taj poziv tada nije bilo nikakve škole pa sam učila sam uglavnom sama tragajući za znanjem po raspoloživoj literaturi. Tu sam naviku zadržala i kasnije kada sam položila sve moguće ispite za turističkog vodiča. Uvijek sam se iznova pripremala za vođenje turista i stalno obogaćivala svoje znanje o Šibeniku, Krki, Kornatima… našoj rivijeri i zavičaju.
Kako je to tada izgledalo? Šibenik u to vrijeme nije baš bio okrenut turizmu.
Šibenik je tada prije svega bio industrijski grad. To se jako naglašavalo i potenciralo. Turizam još nije doživljavan kao neka ozbiljna grana gospodarstva. Malo tko je tada bio svjestan uporabne vrijednosti naše povijesne i prirodne baštine, bogatstva koje nam je stajalo ispred nosa. Vodili smo turiste na Kornate, Krku, Zlarin, Krapanj ili u Primošten. Tada su ta mjesta bila još gotovo nedirnuta, turistički neeksploatirana. Pričali smo turistima priče koje smo znali, ali smo i učili od njih gledajući što ih zanima. Primjerice pravo otkriće bilo je kada smo vidjeli da je turistima koje smo odveli na otok Krapanj jako zanimljivo krapanjsko groblje i da ih zanimaju njima neobična prezimena na nadgrobnim spomenicima. Tako smo naučili da su i groblja turistička atrakcija, da ona puno govore o povijesti u kulturi jednog naroda i da ih turisti vole vidjeti. Posebna priča bili su izleti na koje se išlo autobusima, koji kod nas u to vrijeme nisu imali klima uređaje. Turisti su umirali od vrućine. Molili su nas da upalimo klimu, a nama je bilo neugodno priznati da autobus uopće nema klimu pa smo im lagali da se kod nas klima ne pali ručno nego je aktivira posebni senzor koja reagira na vanjske uvjete. Jadni ljudi bi pitali zašto se nije upalila kada je tako pakleno vruće, a mi bi se izvlačili i opet im nešto muljali. Jednom je u grupi bio neki inženjer koji se jako zainteresirao za našu "inovaciju" , ali kada smo mu rekli da je senzor pored vozačevih nogu nije više inzistirao na tehničkim detaljima.
Kako ste dospjeli u tadašnji Turistički savez Općine Šibenik sljednik kojeg je današnja Turistička zajednica Šibensko - kninske županije u kojoj ste dočekali mirovinu?
Prilično jednostavno. Trebao im je netko tko dobro govori strane jezike. Meni je ta turistička struktura bila nepoznanica. Nisam imala pojma ni što se ni kako se tu radi, ali sam se brzo ušaltala. Između ostaloga odmah su me zadužili za vođenje stranih novinara jer nitko drugi nije tako dobro znao strane jezike da bi mogao biti vodič turističkim novinarima. Prvi radni zadatak kojeg sam dobila u Turističkom savezu Općine Šibenik bila je takozvana obrada tržišta. Nisam imala pojma o čemu je riječ i kako se to radi, ali zvučalo mi je kao nešto vrlo ozbiljno i jako važno. Pokazalo se da se tada tržište obrađivalo tako da smo mi bili gosti turističkih saveza u kontinentalnim krajevima tadašnje Jugoslavije, a oni su na naše prezentacije pozivali svoje novinare kojima smo prezentirali našu turističku ponudu. Prvi puta sam trebala na jednoj takvoj "obradi tržišta" predstaviti Šibenik u Novom Sadu. Do tada to nikad nisam radila pa sam se ustrtarila. Nisam mogla govoriti od straha i treme. Srećom na stolu je bila neka rakija. Popila sam bićerin i tako mi se razvezao jezik da su mi kolege iz Splita i Zadra zadivljeno govorili kao su imali dojam da to radim već najmanje trideset godina. Shvatila sam da ta obrada tržišta i nije tako teška pa sam nastavila „obrađivati tržište“ najprije u Jugoslaviji, a kasnije u neovisnoj Hrvatskoj i u inozemstvu.
Bili ste godinama zaduženi za strane novinare. To baš i nije jednostavno jer su novinari zahtjevna publika, a mora se paziti što će im se reći. Pretpostavljam ta je to bilo posebno osjetljivo u Jugoslaviji u kojoj su na strane novinare nije gledalo baš blagonaklono, a režim je njima vidio uglavnom špijune?
Da strane novinare se u Jugoslaviji smatralo špijunima. Nadzirala ih je UDBA koja je morala imati sve pod svojim nadzorom. Morali su točno znati tko i zašto dolazi, a posebno gdje će biti smješteni kako bi u njihove sobe mogli staviti prislušne aparate. Ako to nisu uspjeli napraviti prije nego što su novinari došli morali smo izmišljati svašta da ih privolimo da se premjeste u druge sobe. Mi tada nismo znali o čemu se radi i sasvim nesvjesno smo u tome sudjelovali. To sam otkrila tek kasnije kad to više nije bilo bitno i kada se o svemu počelo pričati kao o nekakvoj anegdoti.
Što je tada zanimalo strane novinare?
Mi smo oduvijek turistima bili zanimljivi zbog naših prirodnih ljepota, mora i baštine. Prije demokratskih promjena bili smo im, osim toga, zanimljivi i kao socijalistička zemlja koja je iza željezne komunističke zavjese, a slobodnija je od ostalih. Novinare su se i tada zanimale prije svega naše prirodne ljepote, gastronomija, nacionalni parkovi, kanal svetog Ante, tvrđave... Tragali su za zanimljivostima, a uvijek je palilo pitanje znaju li je li Šibenika grad na moru ili grad na ušću rijeke Krke?
Nakon svih tih iskustava kako bi trebalo definirati dobrog turističkog vodiča? Što krasi dobrog vodiča?
Mora biti obrazovan i šarmantan, ali to nije dovoljno. Vodič mora imati feeling za to koje informacije zanimaju turiste i kako ih prezentirati. To ne smije biti svedeno na iznošenje šturih podataka. Bit je u zanimljivim detaljima i pričama. Treba se dobro pripremiti, proučiti grupu, procijeniti što bi ih moglo zanimati pa onda osmisliti njihov boravak i onda sve izvesti tako da se oduševe i zadovoljno pričaju o onome što su doživjeli. Nije to lak posao, ali je lijep i nije dosadan jer je uvijek nov i drukčiji.
Imate li neka loša iskustva u vođenju novinara?
Rad s novinarima je zahtjevan i težak jer s njima nije dovoljno biti samo na terenu nego ih treba pratiti i animirati tijekom cijelog njihovog boravka pa i navečer. Moraš s njima sjesti na večeru i zabavljati ih, pričati s njima o puno stvari. No nekih problema nije bilo. Rijetko bi se dogodilo nešto što nije bilo dobro. Novinare zanima svašta. Postavljaju i puno političkih pitanja, ali ja sam se iz toga mudro izvlačila. Takvih je pitanja najviše bilo poslije Domovinskog rata. Zanimalo ih je puni toga o odnosima Hrvata i Srba, o srušenim kućama… Da bih to izbjegla, a da ih ne uvrijedim razvila sam vještinu šarmantnih općenitih odgovora smatrajući da nije na meni da im to objašnjavam.
Pretpostavljam da Vam mnogi zavide na tomu što ste stalno putovali, upoznali mnoge zemlje i vidjeli gotovo sve poznate gradove i metropole Europe?
Dok je Hrvatska bila u sklopu Jugoslavije mi iz lokalnih turističkih saveza nismo baš puno išli na sajmove u inozemstvu, ali u kada je Hrvatska postala samostalna i neovisna država utvrđen je drukčiji koncept turističke promidžbe odlasci u inozemstvo na turističke sajmove postali su stalna praksa. To je vrlo zahtjevno i naporno jer u tom svijetu turističkih sajmova vladaju strogi kodeksi ponašanja i brojna pravila koja se moraju poštivati. Zaista sam bila na puno tih sajmova. Ni ne znam im točan broj. Bilo je čak i slučajeva da sam s jednog sajma išla izravno na drugi. Nije to baš nešto bajkovito. Ideš uvijek dan prije. Iza tebe stižu hrpe promidžbenog materijala. To sve treba prenijeti na sajam i posložiti. Na štandu moraš biti stalno prisutan i na usluzi svima koji se zaustave i objašnjavati sve što ih zanima. To je udarnički posao jer bit je u tim osobnim kontaktima. Mislim da se to danas zanemaruje. A što se tiče boravka u različitim gradovima, uglavnom ništa od njih ne vidiš osim prostora u kojima se održava sajam i hotela gdje se u krevet srušiš mrtav umoran bez želje i volje za bilo što, a ponajmanje za upoznavanje grada u kojem je sajam.
Dosta se polemizira o načinu na koji se Hrvatska predstavlja na sajmovima. Kada je riječ o Dalmaciji to je dugo vremena bilo vrlo nemaštovito. Odvela bi se na sajam neka klapa, stavila na štand ribarska mreža, koja suha smokva i bajam i hrpa promidžbenih prospekata…
Da bilo je u tomu lutanja. Godinama se sve svodilo na nas informatore, prospekte i klapu. Zanemarivali smo, recimo, naše kulinarstvo, nismo znali na pravi način prezentirati da imamo zdrav okoliš, zdravu hranu... Mi smo u turističkoj promidžbi taksativni, pomalo dosadni, a ne znamo to što imamo predstaviti na kreativan, dojmljiv način kako to, recimo rade Talijani. Problem je i u tome što se kod nas se i dalje politika previše miješa u turizam i vodi kadrovsku politiku, a sve ovisi o ljudima, znalcima, kreativcima, istinskim stručnjacima. Mi smo u stanju svugdje staviti onog tko je podoban, umjesto onog tko je sposoban bez obzira na cijenu i štetu koju ćemo zbog toga kao zajednica platiti.
Mnogima nije poznato da Vi niste potvrđivali ljubav prema Šibeniku samo kroz promociju njegovih ljepota i baštine nego ste se za njega borili i u Domovinskom ratu?
Bila sam godinu i dva mjeseca pripadnica šibenske Službe protuzračne obrane. Imala sam jednog susjeda, radioamatera, Josipa Plavšića, koji me je pozvao da im se 1991. godine pridružim u obrani Šibenika. Ta je služba bila organizirana po uzoru na službe koje je u Drugom svjetskom ratu imala Velika Britanija. Radili smo u potkopu ispod tvrđave svetog Ivana i bili smo uspješni iako nismo imali gotovo nikakva sredstva za rad zahvaljujući inženjeru Daliboru Šikić koji je doslovno stvarao čuda od ničega. On je bio od kartona i žica napravio radio pomoću kojeg smo pratili neprijateljeve zrakoplove. Radili smo na najprimitivniji način. Umjesto kompjutora imali smo planšetu od pleksiglasa koji je bio podijeljen na kvadrate s kodovima. Primali smo informacije s terena i bilježili smjerove naleta neprijateljevih zrakoplova te o tome obavještavali našu protuzračnu obranu kako bih ih spremno dočekala. Od sudjelovanja u Domovinskom ratu nemam nikakve povlastice osim duplog radnog staž za tih 14 mjeseci. Izuzetno sam ponosna na to vrijeme i svoje sudjelovanje u obrani Šibenik i naše domovine, a i na drage prijatelje koje sam tada stekla, a s kojima sam i danas u odličnim odnosima.
Kazali ste da niste baš bili pred turistima pričljivi kada je riječ o političkim temama i da ste to uglavnom mudro izbjegavali, ali zato danas prednjačite svojim vrlo kritičnim komentarima na društvenim mrežama. Ne bi li Vam bilo jednostavnije da se, budući da ste u mirovini, odmaknete od tih teških tema i da, kao većina, na društveni mrežama objavljujete što ste obukli, jeli i s kim ste popili kavu i slične benigne stvari?
Prva radna iskustva stekla sam na zapadu i tamo sam naučila je važno što znaš i koliko si sposoban, a ne stranačka pripadnost. Ja živim aktivno u ovom našem društvu i nitko me ne može uvjeriti da je lopovluk dobar. Nitko me ne može prisiliti da pred tima zatvorim oči i uši jer znam da takve stvari uvijek dolaze i vladajuće stranke. Bilo koje. Na koncu, sudjelovala sam u Domovinskom ratu i borila se upravo zbog toga da nam bude bolje. Sada se nastavljam boriti se jer jednostavno ne mogu prihvatiti toliku indolenciju prema bezakonju u društvu. Malo mi je lakše kad komentiram jer imam osjećaj da sam se protiv toga pobunila. Kad turistima želite pokazati ljepotu svoje zemlje mudro je izbjeći politiku, ali u stvarnom životu nije mudro šutjeti o toj najvećoj bolest našeg društva zbog koje nazadujemo i nemamo prosperiteta.
