Nejednaki razvoj Hrvatske, osim u podacima o BDP-u, vidljiv je i u razlikama u plaćama. Tako je prosječna plaća u Zagrebu koja iznosi 1 200 eura za 230 eura veća nego prosječna plaća u Šibensko – kninskoj županiji, a za oko 300 eura veća od prosječnih plaća u slavonskim županijama. Šibensko – kninska i Zadarska županija su po prosječnoj plaći od 970 eura najlošije u Dalmaciji, a Dubrovačko – neretvanska županija im je pobjegla samo za 3 eura. Prosječna plaća u Splitsko – dalmatinskoj županiji je 988 eura dok je državni prosjek 1 046 eura.
Zagreb je, istina, uvijek imao najviše plaće, što se može tumačiti dinamičnim tržištem rada zbog velike koncentracije stanovništva, ali i velikim brojem kompanija kojima su tu središta poslovnih operacija.
Posljednjih godina, općenito, došlo je do znatnog rasta plaća – koji je doduše, prošle godine dijelom poništen snažnom, dvoznamenkastom inflacijom. Do rasta plaća došlo je, prije svega, zbog velike potražnje za radnom snagom, na što je, osim rasta gospodarstva, utjecaj imalo i iseljavanja. Otvaraju se novi poslovi, dio radno sposobnog stanovništva je iselio, stvoren je manjak radne snage i poslodavci su prisiljeni – ako žele privući radnike – ponuditi veće plaće, piše Telegram.hr.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske plaće su još niže.Prosječna plaća u Vukovarsko-srijemskoj županiji krajem prošle godine iznosila je oko 920 eura. Zanimljiv podatak je da i neke kontinentalne županije koje su na glasu kao razvijenije, ne prelaze čak ni iznos od 1000 eura prosječne plaće.
Tako je u Međimurskoj županiji prosječna plaća u prosincu bila 968 eura, a u Varaždinskoj županiji 971 euro. Na relativno niske plaće, usprkos snažnijoj ekonomskoj aktivnosti, vjerojatno utječe i struktura industrije. Poznato je da su u tekstilnoj industriji, koje ima dosta na tim područjima, vrlo niske plaće, koje onda vode i do nižeg prosjeka.
S obzirom na slabu ekonomsku aktivnost, ne čudi da su najniže plaće u tri slavonske županije. Tako je, recimo, u Virovitičko-podravskoj županiji prosječna plaća tek 905 eura. U Požeško-slavonskoj je 15 eura viša, i iznosi oko 920 eura, dok je u Brodsko-posavskoj 915 eura.
Očito je da postoje prilično velike razlike u prosječnim plaćama, pogotovo ako usporedimo Grad Zagreb i slabije razvijene krajeve zemlje. Zagreb ima oko 300 eura veću prosječnu plaću od tri ranije navedene slavonske županije. No, podići plaće na nekom području moguće je jedino kroz snažniju ekonomsku aktivnost. Čak ni promjene u oporezivanju plaća tu ne bi pomogle, s obzirom na to da su najniže plaće i tako oslobođene poreza ili vrlo malo oporezovane.
Takva razlika u primanjima stvara ozbiljne probleme ne samo za Slavoniju, nego i za ostatak zemlje. Ljudi će se pojačano iseljavati iz dijela zemlje u kojem plaće nisu dovoljne da zadovolje osnovne životne potrebe. Siromašna područja ubrzano će se prazniti, a nedostatak radne snage i ljudi u najboljim godinama, koji imaju potencijala pokrenuti lokalno gospodarstvo, postajat će sve izraženiji hendikep takozvanih pasivnih krajeva. Što je duže prisutan taj problem, to je manje nade da će ga se moći riješiti.
Ako se taj trend ne preokrene, Hrvatska će se uskoro naći u situaciji da velika većina njezinih građana živi u Zagrebu i na nekoliko najbogatijih područja uz obalu Jadrana. U velikim dijelovima zemlje većinu populacije činit će stariji ljudi koji trebaju više zdravstvene skrbi i drugih specifičnih usluga, što će biti ozbiljan izazov za lokalnu infrastrukturu, tim prije što neće biti radnika da servisiraju njihove potrebe.
Kada se broj ljudi u praznim krajevima smanjuje, troškovi održavanja infrastrukture i usluga ostaju isti ili čak rastu. Tko će plaćati prirez iz kojeg se mnogi takvi troškovi financiraju? Naposljetku, nisu zanemarivi ni sigurnosni problemi koje donosi depopulacija. Ispraznit će se uglavnom krajevi na istoku zemlje.
Na stranu neugodna recentna iskustva zbog problema koji su dolazili iz tog smjera, ali velika nenaseljena područja uz granice uvijek predstavljaju rizik, budući da ih je teže kontrolirati bez oslanjanja na lokalnu infrastrukturu i informacije koje snage sigurnosti mogu dobiti samo od lokalnog stanovništva. Nikome u Hrvatskoj nije u interesu da se pogranična područja pretvore u nenaseljenu divljinu, piše Marko Repecki an portalu Telegram.hr.
