Maja Šintić, pedagoginja i sociologinja, jedna je od najsvestranijih i najprisutnijih aktivistica u Šibeniku, a njezin se aktivizam protezao ili se još uvijek proteže od zaštite napuštenih životinja, promoviranja volontiranja, borbe za ženska prava i protiv nasilja nad ženama do organiziranja Festivala alternativne ljevice i projekta „Ženski rad dobar hlad” koji dvije godine provodi s kiparicom Tijanom Mihailović i etnologinjom Sandrom Barešin Iz mraka ormara, škrinja i s tavana šibenskih obitelji na svjetlo dana izvukle su tabletiće i kukičane stolnjake, danas zaboravljene, a nekada nezaobilazne ukrase svakog domaćinstva. Volontiranje je obilježilo njezine srednjoškolske i studentske dane, a onda ga je nastavila kroz šibensku udrugu mladih Š.U.M. , ali i Klub mladih Šibenik, udrugu Arduru, Savjet mladih Šibenik. Organizatorica je niza prosvjeda za prava žena i antiratnih prosvjeda u Šibeniku, uključujući ženski Noćni marš, provedbe kampanja Dosta! i #prekinimosutnju. Od prošle godine je predsjednica udruge Fališ koja organizira festival alternative i ljevice Fališ u Šibeniku od 2012. godine. Predsjednica je Povjerenstva za ravnopravnost spolova Šibensko-kninske županije i supruga i majka dvaju dječaka, Maka i Nevena. Maja često na svom Facebook profilu komentira i kritizira različite probleme iulokalnoj zajedici i na državnoj razini. Zaimalo su nas njezina iskustva vezana za ženski aktivizam u Šibeniku i uključenost žena u razvoj civilnog društva.
Jedna si od od najangažiranijih žena u Šibeniku i aktivna si na različitim poljima od stručnog pedagoškog rada preko politike i civilnog društva. Kako ti to uspijeva uz dvoje male djece, supruga i obiteljski život?
-Mislim da nisam jedna od rijetkih, a vidim i sve više angažiranih žena na razno raznim poljima u gradu. Vidim puno žena poduzetnica, žena koja uspješno vode gradske kulturne ustanove, iznimnih kulturnih radnica, žena koje uspješno vode i rade u iznimno važnim organizacijama civilnog društva, žena koje svojim stručnim, profesionalnim radom i angažmanom u slobodno vrijeme itekako doprinose boljitku Šibenika i boljem životu u gradu i izvan njega. Zato ne mislim da je moj angažman nešto izvanredno ili posebno. Moj vječni „problem“ je što teško mirujem, a još teže ne reagiram u situacijama kada to smatram korisnim ili potrebnim, na opću korist, barem si to volim tepati, pa čak i na vlastitu štetu. Balansiranje poslovnih, privatnih i društveno-korisnih angažmana mogu zahvaliti upravo podršci obitelji, konkretnije, majci i partneru koji je to u punom smislu te riječi. Ponekad ih balansiramo bolje, nekad lošije, ali trudimo se da se u obitelji prepoznaju i poštuju potrebe svih članova/ica te da teret kućanskog, obiteljskog, emocionalnog ili drugog rada nikada ne opterećuje samo jednu stranu. Često i otvoreno komuniciramo, ali uvijek se podržavamo, čak i kada se međusobno u potpunosti ne slažemo. To ne znači da sam uvijek uspješna, da imam idealno organiziran život, da su moj poslovni i privatni život uvijek uravnoteženi, dapače, znam biti zatrpana poslom, znam osjetiti opterećenje, ali znam prepoznati kada trebam uzeti odmor i toga se niti sramim niti to smatram neuspjehom. Vjerujem da je takav život većine u svijetu u kojem nas udara kapitalizam i sve što donosi, vječno preživljavanje, odrađivanje višestrukih poslova, idealizirane slike obitelji, žena, roditeljstva u medijima i na društvenim mrežama i tako dalje, da ne nabrajam.
Što te motivira i pokreće?
-Dok sam bila puno mlađa, dijete praktički, rekla bih da je moja nit vodilja bila „misli globalno, djeluj lokalno“, vrlo naivno. Puno mi je značio i moj početni angažman u srednjoškolskim danima na nekim lokalnim i školskim projektima, pa Šibenska udruga mladih Š.U.M. i studij sociologije i pedagogije gdje sam, na neki način, socijalizirala i internalizirala ideje aktivnog građanstva, feminizma, direktne akcije, promjena „odozdo“ i slično. Ta su me iskustva osnažila i naučila da „šutnja nije zlato“ i da možemo promijeniti naše okruženje i sudjelovati u društvenom životu grada. Od tada pa sve do sada – tako živim. Vjerujem da ljudi mogu i trebaju zamišljati i donositi promjene, da mogu i trebaju sudjelovati u društvenoj zajednici u kojoj žive, ali i šire. Taj posao, koji smatram i privilegijom, ali i odgovornošću, moguće je odrađivati na razne načine, na ulici organizacijom direktnih akcija, radom u civilnom sektoru, političkim radom, ali i djelovanjem unutar kvarta, grupa vršnjaka, prijatelja, obitelji ili sukreirajući takvu kulturu u radnim organizacijama u kojima radimo i provodimo vrijeme. Vjerujući da svijet, država, grad, kvart, obitelj, odnos s partnerom može biti uključiv, pravedan, socijalan u smislu ostvarivanja društvene dobrobiti i ublažavanja ili dokidanja razlika i zaštitu marginaliziranih, stalno imam potrebu i želju aktivno doprinositi tim ciljevima koliko mogu (u okviru svojih mogućnosti). Uz to, vjerujem da imamo odgovornost prema budućim generacijama ne ostavljati svijet, naša društva i planet lošijima nego što su bili za nas, a čini mi se da trenutno u tom smjeru idemo. Dok uništavamo ostatke socijalne države, mladima postavljamo staklene stropove i nemoguće obrazovne, zdravstvene i socijalne mogućnosti, dok izbjegavamo odgovornost i brigu za okoliš ili generiramo i posredno podržavamo nove sukobe na lokalnoj ili globalnoj razini čini mi se da kolektivno ne odrađujemo elementarne stvari. To treba mijenjati, koliko god beznačajnom se činila bilo koja od pojedinačnih akcija, bilo da se radi o mirnim okupljanjima pred moliteljima ili prosvjedom protiv genocida nad stanovništvom u Gazi. Vegetarijanka sam preko 20 godina, pažljivo biram proizvode koje kupujem i želim da nisu testirani na životinjama, da su lokalni ili nacionalni proizvodi, trudim se izbjegavati stvaranje otpada, a otpad razdvajamo, djecu odgajamo u slobodi uz jasne osobne granice te se trudimo da jednog dana budu uključeni i odgovorni ljudi, ali i da mare za svijet, društvo i pojedince s kojima žive, bez predrasuda i da baš uvijek zastupaju mir.
Smatraš li da zbog tvog angažmana pati tvoja obitelj, pogotovo odnos s djecom?
-Smatram da je odavno prošlo vrijeme u kojem s predrasudama gledamo na žene koje ne rade ili rade previše, ili gdje unaprijed mislimo da žene koje ne rade, već preuzimaju brigu o djeci i kućanstvu ne rade ništa ili da zaposlene žene s više vidljivog angažmana zanemaruju djecu. To smo, nadam se, nadišli. Nikad nitko nije pitao muškarce koji uspješno rade svoj posao zanemaruju li time svoj odnos s djecom, pa je vrijeme da to pitanje prestanemo postavljati ženama. Prvenstveno zato što žene koje rade u kućanstvu i na odgoju djece taj posao obavljaju bez da se on uopće priznaje kao rad, a svatko tko je ikad odgajao dijete i vodio kućanstvo zna kako se radi o izuzetnom poslu i odgovornosti. Kako sam već spominjala, balansiranje privatnog i poslovnog života u kapitalizmu u kojem živimo nije nimalo lagan zadatak i vjerujem da opterećuje većinu populacije. Pritom, podrška partnera/ice, obitelji, ali i mehanizmi dostupne skrbi za djecu su od izuzetne važnosti, kako za zadovoljstvo roditelja, jer bez zadovoljnih roditelja nema zadovoljne djece, tako i za samu djecu, izjednačavanje šansi djece u društvu i njihov skladan i uravnotežen razvoj. Moj rad, bez svih oblika podrške koju imam, ne bi bio moguć da te podrške nema. Niti bih radila, niti bih s tim rješenjem bila zadovoljna. Smatram kako je univerzalna dostupnost ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, njegovanje i zastupanje pravedne raspodjele kućanskih poslova i obiteljske podrške (uže i šire obitelji), besplatno i dostupno osnovno i srednje obrazovanje, različite usluge u zajednici i izniman trud organizacija civilnog društva na unaprjeđenju tih usluga ono što većinu žena nekako drži iznad površine i omogućava im da žongliraju između raznih uloga, poslova i obaveza. Moja je privilegija da imam sve od navedenog, ali nadam se kako će jednog dana to biti uobičajeni standard za sve obitelji u svim njihovim formama i osnovna zadaća države da to omogući. Odgajam dva dječaka i vjerujem da će jednog dana oni njegovati svijet u kojem se rad žene ne dovodi u neku negativnu korelaciju s njenom ulogom u odgoju njihove djece, ako se za njih odluče.
Kako kao majka, zaposlena žena i aktivistkinja ocjenjuješ položaj žene u Šibeniku. Ima li prostora da se žena ostvari u svemu što želi?
-Ovisi o kome govorimo. Nažalost, svjesni smo da u Šibeniku nedostaje stanova za cjelogodišnji najam po normalnoj cijeni, svjesni smo da sve usluge poskupljuju, svjesni smo da nedostaje obrazovnih mogućnosti (u smislu većeg izbora obrazovnih programa na srednjoškolskoj ili visokoškolskoj razini), svjesni smo da zaostaje prosječna plaća za drugim županijama/gradovima, da ne postoji dovoljan broj mjesta za svu djecu u gradskim vrtićima, a da su i privatni vrtići često nedostupni zbog uvjeta za sufinanciranje i ekonomske cijene i tako dalje. Ako dodamo da imamo rast jednoroditeljskih obitelji, da je produljen radni vijek, da, među ostalim, i zbog toga izostaje podrška šire obitelji, da se visokoturistificirana zajednica okreće slabije plaćenim poslovima u uslugama i skrbi, možemo nagađati da postoji puno više prostora unutar kojega bi se žene, koje i dalje tradicionalno više podnose teret brige za kućanstvo, djecu i starije, mogle ostvariti. Dodatan otežavajući faktor je definitivno velika razlika u razvijenosti u odnosu grada i zaleđa, što dodatno otežava ženama koje ne žive direktno u gradu ili primorskim naseljima koja imaju bolju infrastrukturu, a da ne spominjemo žene koje su preživjele nasilje, žene strane radnice i niz drugih faktora koji mogu doprinijeti njihovoj diskriminaciji. Smatram kako trenutni prostor žene da se u Šibeniku ostvari uvelike ovisi o tome ima li krov nad glavom ili podršku obitelji, ako barem ne dobro plaćen posao, da to ovako pojednostavim.
Što bi trebalo mijenjati i unaprjeđivati?
-Svakako bi osnovno trebalo raditi na univerzalnoj dostupnosti besplatnog ili barem jako priuštivog ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja djece, ali i na priuštivom i dostupnom stanovanju. To su osnovne ljudske potrebe. Smatram kako lokalna samouprava može osmisliti cijeli niz rodno osjetljivih mjera za umanjivanje onih društvenih okolnosti koje proizvode diskriminaciju ili stakleni strop ženama, uključujući kreiranje rodno osjetljivog proračuna, poticanje i olakšavanje ženskog samozapošljavanja, poduzetništva, kvalitetnu i dostupnu brigu za stare i nemoćne (još jedan tradicionalno ženski posao), ali i generalno mjere kojima se olakšavaju tereti na plaćama radnika i radnica koji u ovim uvjetima sve teže preživljavaju.
Koliko su, prema tvom mišljenu, žene djelotvorno prisutne u društvenom i političkom životu Šibenik i što su prepreke i izazovi da ih bude više?
-Kao što sam već i rekla, vidim sve više prisutnih, snažnih žena u društvenom životu grada i smatram kako je to tek početak. Politička prisutnost je u puno lošijem stanju, a to pokazuju i kandidacijske liste političkih stranaka na kojima se žene teško probijaju, a nije nepoznato niti to da stranke plaćaju kazne za njihovu nedovoljnu prisutnost. Vidimo i kako je u sastavu gradskog vijeća znatno manja prisutnost žena nego bi trebala biti (4 su žene, od 21 člana), ali i da se i one žene koje budu izabrane često ubrzo zamijene muškim kolegama. To je izigravanje procedura koje zaštićuju brojnost žena u predstavničkim tijelima pa je zapravo smiješno kada čujem kako su ženske kvote nepotrebne, a onda većina stranaka svoje predstavnice zamijeni u vijeću muškarcima. Kvote su itekako potrebne, kao i općenito podizanje svijesti o važnosti političkog rada u lokalnoj sredini kao i važnosti ženske perspektive i iskustva u svim predstavničkim tijelima. Nažalost, ispada da se ta svijest mora i dalje mijenjati zaštitom kvote, kaznama za prekršitelje, ali i kaznama za one koje naknadno izigravaju antidiskriminacijske mjere. Žene imaju puno toga za reći i puno načina za doprinijeti lokalnoj sredini, a nadam se kako će se više žena ohrabrivati i ulaziti aktivno u politički rad u zajednicama na svim razinama i u svim oblicima.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti
