Roko Kursar (39), podrijetlom sa Srime kraj Vodica, prošao je put od života na socijalnoj pomoći do jedne od ključnih političkih funkcija u trećem najvećem gradu Švedske – Malmöu. Nekadašnji hrvatski vojnik i povjesničar danas je zamjenik gradonačelnika te otvoreno govori o svom neobičnom životnom putu između Dalmacije i Skandinavije, piše Index
Roko Kursar (39), ponosni sin Dalmacije, nekadašnji hrvatski vojnik, unuk političkog emigranta i povjesničar danas je dogradonačelnik trećeg po veličini švedskog grada Malmöa i liberalni političar. Za Index otkriva svoj zanimljiv životni put i iskustva iz obje domovine.
Rođeni ste u Malmöu, ali ste živjeli i u Hrvatskoj, čak i odslužili Hrvatsku vojsku, da biste na kraju ipak odabrali Švedsku?
U Švedsku je prvo došla moja majka zajedno s mojom bakom i mojim djedom Nevenkom Brljevićem, koji je pobjegao iz Jugoslavije kao hrvatski politički emigrant. Prethodno je tri godine bio zatvoren na Golom otoku. Inače, moja obitelj s očeve strane potječe iz Srime kod Vodica i bila je partizanski orijentirana tijekom okupacije fašističke Italije u Drugom svjetskom ratu.
U Hrvatsku sam se prvi put preselio u proljeće 1991. godine. Sjećam se da smo se u rujnu, za vrijeme bitke za Šibenik, dok su tenkovi Ratka Mladića bili nadomak šibenskog mosta, mama, sestra i ja s ostalom djecom i ženama iz Vodica sklonili na otok Prvić. Ubrzo smo se ja i mama vratili u Švedsku, dok je moj otac kao dragovoljac ostao u Hrvatskoj s mojom sestrom.
Drugi dolazak u Hrvatsku uslijedio je 2000. godine. Namjeravao sam završiti osmi razred osnovne škole u Šibeniku, ali to nije baš dobro prošlo, pa sam se ponovno vratio u Malmö. Onda mi je nakon završene gimnazije, kao dvostrukom državljaninu, stigao poziv u Hrvatsku vojsku.
Gdje ste služili vojni rok?
U Lori u Splitu. Bilo je to jako dobro iskustvo, vojska mi je pomogla da sazrem i očvrsnem. Odlučio sam ostati u Hrvatskoj i studirati u Zadru, ali nisam bio previše fokusiran na studij. Možda je problem bio u tome što sam predobro živio.
Od Švedske sam dobivao studentsku potporu od 300 eura, dom je koštao 400 kuna, a obroci u menzi tri kune. Baš se lijepo živjelo. Kako nisam položio godinu, ostao sam bez financijske potpore i 2008. se vratio u Malmö.
Što Vas je čekalo u Švedskoj?
Morao sam se uozbiljiti i pronaći posao. Javio sam se na 60-ak oglasa, ali bez uspjeha. Neko vrijeme živio sam na socijalnoj pomoći. Bio sam frustriran i nezadovoljan, što me nagnalo da se politički angažiram.
Kao imigrantsko dijete, naravno, otišao sam prvo u Socijaldemokrate, ali ubrzo mi je stigla pozivnica za neko stranačko predavanje o marksizmu. A ako sam u nešto bio siguran, onda je to da nisam marksist.
Zaključio sam da sam socijalni liberal i tako završio u današnjim Liberalima, stranci centra i desnog centra. Ubrzo sam konačno pronašao posao u zračnoj luci u Kopenhagenu. Tamo sam radio četiri godine, ali sam u međuvremenu ponovno počeo studirati u Švedskoj i završio povijest.
Oglas
Kad danas dolazite u Hrvatsku, imate li osjećaj da dolazite doma?
Da, oduvijek sam osjećao snažnu povezanost s Hrvatskom. Dolazim najmanje jednom godišnje i to na nekoliko tjedana. Posljednji put bio sam u Hrvatskoj za Uskrs. I suprugu sam upoznao u Hrvatskoj.
Držite li i dalje do svog dalmatinskog nasljeđa?
Naravno, moja obitelj u Srimi i dalje radi svoje maslinovo ulje i vino, koje onda obavezno nosim sa sobom u Švedsku. Za Badnjak se kod nas u Malmöu redovito priprema bakalar, a zimi sarma. Često su na stolu pašta-fažol ili dalmatinski pršut.
U postocima, koliko je Vaše nasljeđe švedsko, a koliko hrvatsko?
Teško pitanje. Ovisi o kojoj dimenziji govorimo. Nastojim se držati neke hrvatske kulturalne tradicije, to mi je jako važno zbog obiteljske povijesti. Možda bi se moglo reći da sam osobno i privatno više Hrvat, a javno i politički više Šveđanin.
Cijeli intervju pročitajte ovdje.
