Nikolina Dodig, 21- godišnja Šibenčanka sudjelovala je na «Auto stop utrci» od Zagreba do Istanbula što je preko Facebooka nedavno organizirao zagrebački apsolvent na ekonomiji Tomislav Perko koji je jednostavno oglasio – idem stopati do Istanbula, tko će sa mnom!? – Privukla me njegova ideja i moram priznati da je mi je to bila najbolja odluka u životu – kaže nam studentica četvrte godine zagrebačkog ekonomskog fakulteta Nina koja je u tursku metropolu putovala ukupno 17 dana, uz po dan, dva boravka u Beogradu, Skopju, Sofiji, Xanthi i jasno, Istanbulu te je uspjela potrošiti svega 125 eura od čega, kako ponosno kaže, gotovo 60 posto na zafrkanciju i zabavu jer osim što nisu plaćali put, snalažljivi mladi ljudi snašli su se i za hranu, piće te smještaj.- Krenuli smo iz Zagreba početkom listopada na Dan neovisnosti, a plan je bio da putujemo u kombinaciju muško-žensko. Bilo nas je ukupno 16, među nama i papiga te jedan pas – veselo nam priča Nina koja je do kraja puta promijenila 25 različitih automobila i upoznala oko 150 ljudi. Od njih 16, petorica mladih avanturista još se nisu vratili doma. Njihova zabava po Balkanu nastavlja se do daljnjega.
- Jovana, u Beogradu sam!Put je zamišljen kao kombinacija auto stopanja i korištenja takozvanog «
Couch surfinga», svojevrsnoga sustava razmjene putnika namjernika koji preko interneta nude besplatan smještaj po cijelome svijetu i tako se upoznaju i druže, bilo da dolaze u goste ili primaju mlade kod sebe, objašnjava Nina koja već neko vrijeme koristi privilegiju besplatnog boravka bilo gdje u svijetu. Unaprijed je tako ugovorila preko «coucha» boravak u Beogradu gdje su prve večeri sudionici utrke u jednoj pivnici organizirali «Couch surfing meeting». – Nazvala sam prijateljicu i rekla joj, «Jovana, u Beogradu sam, nađimo se» i doznala da ima svirku u jednome klubu. Ona svira bubnjeve i sve nas je stavila na popis za koncert i velikodušno nas uvela na svoju svirku. Bili smo umorni, onako svi nikakvi ali svejedno smo imali energije za zabavu. Zanimljivo da nas je u Beograd dovezao tip koji se pohvalio da je sudjelovao u ratu na srpskoj strani gdje je neko vrijeme bio tjelohranitelj Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Rekao mi je: «rat je sada iza nas i treba zaboraviti ta neugodna događanja».[caption id="attachment_3561" align="aligncenter" width="500" caption="Napuštamo Beograd, idemo za Skopje"]
[/caption]U Beogradu smo bili dva dana i krenuli za Skopje gdje nas je dio puta vozio Turčin iz iste prijevozničke tvrtke kao kolega mu koji je prihvatio dvoje stopera iz naše ekipe pa smo međusobno razgovarali toki vokijem. Većina vozača davali su nam hranu i piće i sjajno smo se zabavljali s njima. U Skopju je nas 19 spavalo kod nekog tipa u dvosobnom stanu gdje smo spavali po podu, a tamo smo ostali bez papige. Našli smo jadnicu mrtvu kad smo se vratili doma. Kako je pravilo utrke bilo da je pobjednik automatski onaj tko na putu umre, bude silovan ili ostane bez bubrega, jadna papiga proglašena je za pobjednika – smije se Nina, još uvijek pod dojmom puta, puna anegdota i uzbuđenja. Iako su u utrci sudjelovali mladi iz čitave Hrvatske, pa čak i dvoje Amerikanaca te jedna Nizozemka, svi odomaći osim dvojice Zagrepčana došli su iz jadranskih županija. Poklopilo se da «hitch partner» koji je s Ninom stopao od Skopja do Soluna bude njezin «zemljak», 23 – godišnji Igor Seder iz Tribunja, apsolvent šibenske Visoke škole za turizam.[caption id="attachment_3562" align="aligncenter" width="500" caption="Centar Soluna: Poruke mira, tolerancije i ljubavi"]
[/caption]- Čim smo u Skopju podigli palac na cesti, za tri sekunde stao nam je auto i odvezao nas direktno u Solun pa smo tu dionicu puta uvjerljivo pobijedili. Tamo smo se smjestili u jedno selo na petnaestak kilometara od Soluna, a poslije nas je primila mlada Poljakinja koja studira u sklopu razmjene studenata. Odvela nas je u grčku studentsku menzu gdje smo utvrdili da naše hrvatske i nisu tako loše jer ovdje je izbor hrane sveden na jedva dvije vrste. No, za tamošnje studente potpuno je besplatna što je nama zagrebačkim studentima bilo nevjerojatno. U samome centru Soluna organizirali smo projekt «Love carpet». Nabavili smo hrpu šarenih kreda i na jednom velikom trgu ispisivali poruke ljubavi, tolerancije i mira. Te večeri, dok smo se zabavljali počela je kiša pa smo se sklonili ispod neke zgrade iz koje su počeli izlaziti uređeni ljudi u toaletama. Ispostavilo se da je riječ o Srbima koji su imali tu svoju predstavu o grčkom bogu Dionisu pa smo se malo družili s njima. Intervjuirala nas je neka srpska televizija – prepričava dogodovštine studentica iz Šibenika.[caption id="attachment_3563" align="aligncenter" width="500" caption="Veseli stoperi poziraju prije puta za Solun"]
[/caption]Iduća dva dana boravila je u gradiću veličine Šibenika Xanthiju na sjeveroistoku Grčke gdje je na tulumu upoznavala grčki mentalitet pa kaže da su slični nama, druželjubivi, opušteni i zabavni, a jedino su možda malo hladniji od Hrvata. U Istanbul se naša stoperica uputila bez ugovorenog smještaja koji je odlučila potražiti samo dan i pol prije puta. – Sreća mi se nasmiješila jer smo preko «Couch surfinga» pronašli stan u strogom centru grada i sjajno se proveli. Iako Turci uglavnom engleski jezik ne znaju, učinit će sve da se što bolje osjećaš u njihovoj zemlji i sve će ti dati. Uštopali smo primjerice jednog policajca koji nam je dao kontakt i rekao da ga obavezno zovemo trebamo li bilo što, ili nedajbože budemo u Turskoj imali problema. Zaista su me se dojmili Turci.
"Para jok, para jok"[caption id="attachment_3564" align="alignleft" width="282" caption="U ruksak stane sve što stoperica treba"]
[/caption]Nakon punih 17 dana na cesti i po metropolama jugoistočne Europe došlo je vrijeme za povratak u Zagreb gdje se Nina vračala s još jednom curom i dečkom. U Sofiji su zaustavili kombi s hladnjačom u kojem je bilo slobodno samo jedno sjedalo pa su cure sjele jedna drugoj u krilo dok je dečko završio otraga među kobasicama koje su na rastanku dobili od vozača na poklon. – Stalno smo im govorili «para jok, para jok» što na turskom znači da smo bez prebijene pare pa su nam dali jesti. A anegdota na tursko – bugarskoj granici još je smješnija. Prešli smo je u «švercerskom autobusu» čiji je šofer za vrijeme pretresa sakrio od carinika jedan kofer, a onda ga brzinski vratio kad su nas pretresli. Čim smo ušli u bus, on je s vrećicom prošetao među sjedalima i od putnika uzimao kutije cigareta koje je ranije spretno razdijelio kako bi izbjegao carinu – priča Nina dogodovštine s ceste. Na putu u Sofiju vozač ih je čuo kako pričaju da nemaju osigurani smještaj. Ispostavilo se da je osnivač bugarske ProCredit banke pa im je velikodušno ponudio noćenje u jednom prostranom i lijepome stanu. Inače, put od Istanbula i Sofije bio je na cjelokupnom putovanju najveći komad puta koji su prešli odjednom. Tih 580 kilometara vozili su se skoro čitavi dan. U Beogradu su na povratku spavali kod istog domaćina kao na dolasku, a onda su se u jednoj vožnji u komadu iz glavnoga grada bivše države vratili u Zagreb za svega nekoliko sati. –
Putovanje za pamćenje- Bilo je to putovanje za pamćenje i mada obožavam putovati i zaista sam svugdje bila, ovo je otkačeno putovanje definitivno bilo posebno. I više sam nego zadovoljna iako se mama prilično naljutila kad je shvatila da sam putovala auto stopom i smještaj improvizirala preko «Couch surfinga». No, isplatilo se, definitivno se isplatilo – kaže Nina koja već smišlja novi plan za iduće putovanje. Želimo joj sretan put i jedva čekamo čuti njezine nove doživljaje.[caption id="attachment_3565" align="aligncenter" width="500" caption="Nek je i u hladnjači, samo da je besplatno"]
[/caption]
