Antu Reljanovića iz Otavica zovu i kralj pršuta, kako zbog iznimno kvalitetnog i ukusnog pršuta koji proizvodi tako i zbog toga što je jedan od najgorljivijih zaštitnika tradicije proizvodnje pršuta u drniškom kraju koja se ne održava. Taj umirovljeni satnika i veterana Domovinskog rata iz 113. (šibenska) i 142. brigade (drniške), pripadnika diverzantskog voda s 1500 dana provedenih u borbenome sektoru, teški invalid Domovinskog rata, višestruko ranjavan ima pršutanu na svojoj djedovini u Otavicama, selu koje je najpoznatije po tome što je u njemu odrastao svjetski poznati kipar Ivan Meštrović u njoj njeguje i proizvodi vrhunske pršute, ali i pečenice, obrazine i tradicionalni drniški šokol. Još je, kako kaže dok je bio u ratu, znao da se kada god on završi neće umiroviti u pravom smislu te riječi i da će se baviti sušenjem pršuta. „Jednom prilikom smo bili na južnom bojištu, kod Dubrovnika u nekom okruženju i razgovarali o tome što ćemo raditi nakon rata. Cili dan smo čekali da se možemo izvući i pitali smo jedan drugog što ć raditi nakon rata. Ja sam rekao da ću vjerojatno biti vojnik, a ako ne uspijem da ću kao i moji preci sušiti pršute. I prije rata smo moj pokojni otac i ja sušili pršute i to je ostalo u meni kao i poseban osjećaj za tradiciju”, priča Ante. Uspio je u tome što radi jer je njegov pršut nadaleko poznat po posebnoj slatkoći i teksturi zbog koje se topi u ustima, ali nezadovoljan je zbog toga što nije uspio u svojoj misiji zaštite drniškog pršuta. „Pokrenuo sam u suradnji s tadašnjom direktoricom Turističke zajednice Grada Drniša Anom Lokas Festival pršuta u Drnišu. Vodio sam gradonačelnika i načelnike da vide kako to drugi rade. Osnovali smo zaista dobar festival pršuta, ali za njega danas nema interesa u Gradu Drnišu i na razini hrvatske vlade pa se ugasio. To mi nije jasno jer bez gastronomije ne može se ništa ozbiljno u turizmu događati”, žali se Ante koji je imao viziju brendirati Drniš kao grad pršuta, ali umjesto toga na sceni je uglavnom jeftina pršutarska konfekcije napravljena od uvoznog zamrznutog repromaterijala. U želji da brendira taj tradicionalno pripremljen i odnjegovan drniški pršutu ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda pršutom od 22,5 kilograma, demonstrirao je rezanje drniškog pršuta i u Bruxellesu , u Europskom parlamentu... Reljanović proizvodi pršute isključivo od lokalnih svinja, dugo ih suši i nikad ih ne presoljava. Prije je imao i vlastiti uzgoj svinja. Tražio je da se i to zaštiti i zbog tradicije i sačuvanja izvornosti drniškog pršuta i zbog otvaranja radnih mjesta, ali ni to nije zaživjelo. „Trebalo je propisati da svaki pršutar mora godišnje proizvesti 1 000 pršuta, ali isključivo od svinja uzgojenih na području Drniša i to ne bi bio problem. Na taj bismo način dobili pravu sirovinu i zaposlili naše ljude”, ali nije bilo potpore za to. Ante je međutim nastavio raditi upravo na takav tradicionalni način u svojoj pršutani u Otavicama u kojoj u higijenski uvjeti kao u bolnici. Osim pršuta pravi i pečenicu, obrazinu i drniški šokol. Plasira ih vrlo lako , uglavnom vrhunskim restoranima ili na kućnom pragu jer je u Otavicama uredio i kušaonicu pršuta u kojoj sve odiše tradicijom i podnebljem u kojem živi, a u njoj ugošćuje i poznate chefove. Zahvaljujući njegovim uputama i inicijativi nastao je posebni japanski nož za rezanje pršuta Bura, koji distribuira i suproizvodi ljubljanski Oster Rob, a proširio se po cijeloj Europi. Ante ima sreću i što s njima rade njegova dva sina i što će, nada se, nastaviti tu obiteljsku tradiciju.
