Postoje ljudi koje svakodnevno srećemo, pružaju nam neke usluge, znamo ih možda i po imenu, popričamo s njima, ali o njima ne znamo ništa više od tog posla koji obavljaju. Među njih spadaju i vozači gradskih autobusa koje oni koji se redovno njima voze stalno susreću, pozdrave ih po imenu, možda kod ulaza u autobus razmijene s njima i nekoliko riječi, ali tko su oni, gdje žive, što ade u slobodno vrijeme? Popričali smo s dvojicom od njih Josipom Ercegom i Paškom Lugovićem. Josip Erceg ima 44 godine živu u Gaćelezima s roditeljima i braćom i neoženjen je. Radio je kao vozač najprije u Agrokoru, pa u Autotransportu, potom na međunarodnim linijama, a kada je „Gradski parking” preuzeo gradski prijevoz javio se na natječaj za posao.„ Tu sam od prvog dana. Prije potpisivanja ugovora ljudi koji vode tvrtku predstavili su mi ovaj projekt, meni se to svidjelo i nisam požalio do danas”, kaže Josip Paško je bio hrvatski branitelj, a nakon Oluje je skinuo uniformu i zaposlio se kao vozač u tadašnjem „Autotransportu” „U Autotransportu sam proveo nešto manje od 28 godina. Nije bilo lako. Kad su krenule nove gradske linije došao sam u „Gradski parking” jer sam tu vidio perspektivu. Moja stara firma se bazira na prijevozu učenika, a ja nisam za to. na prijevozu učenika, a ja nisam za to. Vozio sam gradske linije i to sam htio nastavit. Ovdje mi je dobro. Vozimo bolje autobuse imamo bolje uvjete za rad i zadovoljan sam”, priča Paško. Ističu kako među vozačima nema privilegiranih, svi voze na svim gradskim linijama, ali posao je dobro organiziran i nije toliko naporan. I jedna i drugi priznaju da je posao vozača gradskih autobusa zahtjevan i stresan. Puno ljudi dnevno prođe kroz njih. „Nije lako raditi s ljudima. Neki nekad imaju loš dan pa su mrzovoljni, ali ja svakog dočekam s osmijehom i pozdravim ga. Većina ljudi je ipak ljubazna i pozitivna i to i meni uljepša dan. Nemamo puno komunikacije s njima jer je između nas i fizička barijera, a niti ne smijemo razgovarati vožnji jer moramo biti koncentrirani na promet”, objašnjava Josip. Paško kaže da pomogne svakome kome može, barem osmijehom. „Nije lako s ljudima, ali kad god mogu pomognem im, popričam s njima. Malo je bilo ljude u početku teško naučiti da je ulaz samo na prva, a izlaz na zadnja vrata. Tražili su da im svugdje stajemo, što se prije radilo, ali mi to ne smijemo. Nekad zna biti i velika gužva i galama, pogotovo kad đaci idu u školu ili se vraćaju iz nje u autobusu, ali sve to izdržimo”, dodaje Paško. Slobodno vrijeme Josip se bavi sportom i svojim maslinikom. Paško, koji živ u Bilicama, ima vlastitu obitelj, a od posla se odmara također radeći u masliniku i općenito boravkom u prirodi, a posebna strast mu je berba šparoga.