Tužno je i dirljivo bilo danas na šibenskoj pijaci, na banku na kojem smo stalno viđali jednu od najstarijih šibenskih kumpravendi Maricu Malenicu. Umjesto nje tu je stajala osmrtnica kao obavijest o njezinom smrti, upaljena svijeća i cvijeće. Marica je, nakon kratke bolesti umrla u 88. godini života, a do jučer je prodavala svoje povrće na pijaci i tu gotovo 55 godina. Bila je blaga, draga, ali i zafrkantica i imala je puno svojih stalnih kupaca. Svakog jutra bi već u pet sati bila na pijaci, po kišu, suncu, ledu... Kad bi popodne došla kući odlazila bi sa suprugom u polje i onda sutradan sve iz početka. „Bijednica sam bila otkako sam iz matere ispala pa sam morala raditi od malih nogu. Ja sam iz Danila Birnja i tamo sam se i udala. Tamo imamo i svoju zemlju i svoju kuću. Sve smo to napravili moj muž i ja, a sada to propada jer on je umro, a ja ne mogu puno raditi sama. Dica imaju svoj posao. Njive nam sada propadaju, a muž i ja smo znali dnevno Hrvatskoj vojsci prodavati 500 kili zelja. Nesritna sam kad to vidim. Srce me boli. Prije sam na pijaci svašta prodavala i od toga se dalo lipo živit. Imala sam puno prasaca, jaja, tuka. Prodavala sam prije po 500 jaja dnevno. A sada nam ništa od toga ne daju prodavati, samo zelenje“, ispričala nam je prije nekoliko godina Marica koja na licu, unatoč teškom radu, do smrti nije imala niti jednu boru. Marica je svoj staž kumpravende počela najprije na Starom pazaru, a prisjeća se da je prvo što je u Šibeniku prodavala bile oskoruše. Kad se 1967. otvorila šibenska glavna tržnica ona je među prvima zakupila banak i tu je ostala do kraja. Rijetki su bili dani kada nije dolazila na pijacu, svoje je proizvode na pijaci prodavala i u ratu, pod granatama. Posljednjih godina nije dolazila na pijacu svaki dan, ali je na njoj bila vrlo često. Dolazila je autobusom, ne više od pet nego od oko 8 sati. Prodavala je svega pomalo - nekoliko kilograma zelja, salate, koji kilogram kupusa, mrkvice, ali pijaca je bila njezin život. Adio Marice i neka ti je laka zemlja!