Datum objave: 21. Veljača 2017

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Joško Čelar, najstariji živući šibenski novinar

Diana Ferić
Diana Ferić

Joško Čelar, doajen šibenskog i hrvatskog novinarstva, prvu je reportažu objavio u "Šibenskom listu" 1962. godine, a snima i piše i danas, s jednakim žarom i ljubavlju kao i tada. Više po radu nego po dugovječnosti svoje karijere, Joško već odavno ima mjesto u plejadi uglednih Šibenčana, a još više u plejadi šibenskih i hrvatskih novinara. Šibenčani ga češće zovu Čelar, nego Joško, što je logično jer je pod svojim tekstovima potpisivan kao J. Čelar pa mu je prezime postalo ime kojim ga oslovljavaju. U Šibeniku ga svi poznaju, ali njegov novinarski rad izmiče im u daljinama godina koje su prohujale, pa malo tko ima potpuni uvid u sve ono što je Joško Čelar radio i postigao u svojoj novinarskoj karijeri. U našoj fotogaleriji pronaći ćete i niz povijesnih fotografija poznatih ljudi koje je snimio kao fotoreporter.

 

 Čelari i Jurasi

Joško Čelar je jedno od četvero djece Josipa Čelara i Ljubice Čelar porijeklom iz stare šibenske obitelji Juras. Njegova dva brata Tonko i Boris umrla su od dječjih bolesti kad su bili vrlo mali pa su Josip i Ljubica podizali, odgajali i školovali Joška i njegovu deset godina mlađu sestru Blanku.
Obitelj Čelar doselila je u Šibenik u 18. stoljeću kao katolička obitelj iz Bosne, kao i obitelj Juras iz koje je porijeklom Joškova majka. Čelari i Jurasi od dolaska u Šibenik do danas žive na istom mjestu. Današnja kuća obitelji Čelar, prije 120 godina dograđena je na prizemlju izvorne kuće u koju se po dolasku u Šibenik naselila obitelj Juras. Tu su bile tri kuće, a u onoj u kojoj živi Joško Čelar, živio je Joškov djed po majci Marko Juras, šibenski težak, vinogradar, poznati pjevač u „Kolu“ i gorljivi pripadnik Seljačke zaštite koja je kasnije prerasla u Hrvatsku seljačku stranku.
Djeda s očeve strane, šibenskog trgovca Vicka Čelara, Joško nikada nije upoznao, jer je on umro vrlo mlad. Vicko je živio u dijelu kuće Grubišić Perutin u kojoj je imao i malu trgovinu.

 

 Beogradske godine obitelji Čelar

Joškov otac Josip bio je vješti, visokokvalificirani mehaničar, a majka Ljubica domaćica, ali i poznata šibenska šalturica koja je sve do svoje smrti 1985. godine kreirala i šivala odjeću za mnoge Šibenčanke. Bila je neobično darovita i s pravom bi je mogli nazvati modnom kreatoricom. Njene kreacije bile su nadaleko poznate i cijenjene.
Joško Čelar se rodio u Šibeniku, ali je 1932. godine prije prvog rođendana, s nepunih sedam mjeseci, preselio s roditeljima u Beograd, tada glavni grad Kraljevine Jugoslavije. U Beogradu su već živjeli Stipe i Marijan, braća Joškovog oca, dok je njegov treći brat Vinko živio u Zagrebu.
Joškovi stričevi povukli su Joškovog oca u Beograd gdje su radili pa je i on tamo našao zaposlenje. Budući da je bio vrstan automehaničar i da je odlično govorio strane jezike, dobio je posao najprije u Francuskom, a zatim u Talijanskom veleposlanstvu. Bio je šef voznog parka tih veleposlanstava. Osobno je vozio poznatog talijanskog veleposlanika u Kraljevini Jugoslaviji Maria Indellia koji je 1941. godine postao Veleposlanik Italije u Japanu. U automobilu talijanskog veleposlanstva marke „Lancia“, jednom je zgodom vozio i kneza namjesnika Kraljevine Jugoslavje Pavla. Joško danas u svojoj konobi čuva vodenu pumpu i propelere ventilatora s tog automobila.
Dok su živjeli u Beogradu, do izražaja je došao i krojački dar njegove majke. Kod nje su se oblačile mnoge poznate ličnosti iz visokih društvenih krugova Kraljevine Jugoslavije,a stalne su joj mušterije bile supruge ministara u kraljevskoj vladi te supruge stranih veleposlanika u Beogradu, posebice Italije i Francuske, u čijim su veleposlanstvima stanovali. To je za nju bilo posebno veliko priznanje jer su te zemlje, tada kao i danas, bile modne sile koje diktiraju globalne modne trendove.

 

Povratak u Šibenik

Joško je s roditeljima u Beogradu živio do 1939. godine kada su se vratili u Šibenik i naselili na majčinoj starini, u kući u kojoj Joško i danas živi. Tako je Joško kao sedmogodišnjak u osnovnu školu krenuo u rodnom Šibeniku. Njegovi roditelji nisu imali namjeru trajno ostati u Beogradu, ali su se u Šibenik vratili prije nego što su planirali zbog toga što Hrvatima u Srbiji i Beogradu nije bilo lako živjeti nakon ubojstva kralja Aleksandra 1934. godine u Marseillesu. Na njih se tamo gledalo prijekim okom i s velikim podozrenjem, a situacija se dodatno pogoršavala kako je u Europi rasla ratna psihoza.
Po povratku u Šibenik Joškov se otac zaposlio u Tvornici aluminija Ivana Ivanovića na Lozovcu. Industrijalac Ivanović jako je cijenio Joškovog oca, tako da je njegova supruga bila krsna kuma Joškovoj sestri Blanki.
Pri kraju Drugog svjetskog rata Joškov otac bio je na Visu gdje je radio na održavanju savezničkih bombardera koji su odigrali presudnu ulogu u pobjedi nad nacističkom Njemačkom, ali su Joškovu obitelj nakon rata, kada je Šibenik došao pod vlast komunista u socijalističkoj Jugoslaviji, zbog povezanosti s obitelji industrijalca Ivanovića neko vrijeme podrugljivo nazivali „radničkom aristokracijom“.

 Djetinjstvo u ratnom Šibeniku

Joško je u osnovnu školu krenuo uoči Drugog svjetskog rata. Išao je na nastavu u kuću Julovića sve do oslobođenja Šibenika 1944. godine, s tim da su svi đaci izgubili jednu godinu jer im nije bio priznat razred kojeg su pohađali dok je Šibenik bio pod upravom Nezavisne države Hrvatske i okupacijom vojske nacističke Njemačke. U to vrijeme ići u školu nije bilo ni lako ni bezopasno. Dok je Šibenik bio pod talijanskom okupacijom Talijani su pokušavali na sve načine odnaroditi Šibenčane i iskorijeniti hrvatski jezik, a kada su u Šibenik došli Nijemci već su počela teška bombardiranja grada i luke.
-Nismo mi djeca tada shvaćali opasnost. Bombardiranja su bila teška. Sklanjali smo se u konobu jer boljeg skloništa nismo imali. Ta smo bombardiranja doživljavali u velikome strahu, ali i kao neku igru. Trčali smo gradom i gledali ruševine. Prije dolaska Nijemaca, talijanska okupacija Šibenika bila je, barem kada je o djeci riječ, da tako kažem sretnija tragedija. U Šarinoj pekari bila je stacionirana pozadinska postrojba talijanske vojske. U toj postrojbi bilo je normalnih, običnih ljudi koji su često djeci dijelili hranu, mi smo to zvali manjažu. Za mnoge obitelji to je bila dragocjena pomoć jer su živjele u oskudici. Mi smo ratne nedaće podnosili nešto lakše jer je majka šivala, a imala je i nekoliko djevojaka, skularica, koje su kod nje učile šivati i krojiti. Kada je bilo jako opasno, sklanjali smo se na Tromilju kod obitelji Gulin nasuprot današnjeg „Atriuma“.

 

Juniorski prvak Hrvatske u plivanju i bacanju koplja

U Gimnaziju je Joško krenuo poslije rata. Maturirao je 1952. godine. S njim su u gimnaziju išli Špiro Guberina, Joško Vukov, stariji brat Vice Vukova i mnogi drugi Šibenčani koji su se nakon gimnazije raspršili po svijetu. Unatoč tome što se živjelo u teškim vremenima, kaže Joško, mnogi su završili visoke škole, imali zavidne karijere i dobro prošli u životu.
U gimnaziji se Joško bavio sportom. Bio je odličan plivač i atletičar. S plivačkom ekipom bio je juniorski prvak Hrvatske u štafeti 4 x 50 metara. Intenzivno su trenirali kod veslačkog kluba „Krka“ koji je tada bio klub vodenih sportova te po uvalama u kanalu sv. Ante i na Jadriji. Išla mu je i atletika pa je jedne godine bio juniorski prvak Hrvatske u bacanju koplja. Atletika je tada bila jako popularna, a natjecanja su se održavala na stadionu na Šubićevcu.
-Bavljenje sportom jako mi je koristilo u životu, no iako sam volio sport, nikada nisam imao želju biti sportski novinar. Nisam se laćao pera pisati o sportu. Objavio sam tek nekoliko manjih članaka kada sam morao zamijeniti kolege. Neke događaje, neke utakmice pogledam, ali u svemu tome ima previše novca, trgovine, kapitala, a nema gušta. Raduju me, naravno, uspjesi hrvatskih sportaša, ali za sport nisam vezan. Bio sam sportaš, volim se baviti sportom i podržavam sportaše, ali ne volim biti pasivni gledatelj i ne snalazim se u ulozi navijača, tako da ni u svojoj novinarskoj biografiji pod stavkom sport, nemam što upisati.

 

Leteći student

-Nakon gimnazije želio sam upisati tehnički fakultet jer su me zanimali motori, makine, tehnika... To sam naslijedio od oca koji je razumio motore kao da su živa bića. I meni se to sviđalo pa sam želio studirati strojarstvo ili arhitekturu, a upisao sam... pravo i to u Zagrebu. Kada sam upisao pravo bilo nas je na prvoj godini 900 brucoša, ali je malo tko izdržao do kraja. Dugo sam studirao. Takav je bio splet okolnosti. Nisam bio klasični student, jer nisam živio po studentskim domovima ili podstanarskim sobama u Zagrebu gdje sam studirao, nego u Šibeniku. U Zagreb sam odlazio povremeno, neke sam ispite po nekoliko dana pripremao čak i u hotelu „Esplanada“. Moglo se tada i to priuštiti. Bio sam, kako se tada govorilo, leteći student. Čak ni u vojsku nisam išao normalno nego tek s 29 godina. Bio sam jedan od najstarijih vojnika. Išao sam tek kada su mi zaprijetili da će me zatvoriti ako nastavim izbjegavati odsluženje vojnog roka. Vojsku sam služio u Bileći i u Beogradu na Banjici, gdje sam svake večeri mogao ići u kino, kazalište ili operu.

 

 Neočekivani ulazak u svijet fotografije

Kada se sa studija u Zagrebu vratio u Šibenik, Joško je preko oca koji je radio u Luci Šibenik, dobio u tom poduzeću honorarni posao pravnog referenta, a u to se vrijeme počeo baviti i fotografijom koja je u njegov život ušla slučajno. Jednom zgodom, pri kraju studija, Joško je upoznao djevojku iz Nizozemske. Zvala se Rins Rast. Radila je u Luxemburgu u tadašnjoj Uniji za ugljen i čelik. Kada je krajem pedesetih godina nekim povodom došla u Šibenik, poklonila mu je za rođendan fotoaparat marke „Agfa“ s negativima 6x6 centimetara. O fotografiji, kao nečemu čime bi se mogao baviti čak i kao hobijem, on do tada nije razmišljao, ali ga je, nakon što je dobio aparat, snažno zaokupila.

Prva novinska reportaža

Puno je snimao i već je 1962. godine u „Šibenskom listu“ objavio svoju prvu foto reportažu. Suradnja s novinama počela je kada ga je tadašnja tajnica redakcije „Šibenskog lista“, supruga Tomislava Tome Relje, brata redatelja Mate Relje, vidjevši njegove slike rekla:
-Mogao bi ti, Joško, te svoje slike i objaviti.
Bilo mu je, kako sam kaže, malo čudno da bi nekoga mogle zanimati njegove amaterske fotografije, ali je ipak neke svoje slike zalijepio na karton i potpisao ispod njih male legende i odnio ih uredniku „Šibenskog lista“ Nikoli Begi.
-Begi se to svidjelo pa je moju fotoreportažu, koju sam nazvao „Govor mora uz hridine“, objavio. Tako sam dospio u novine. Sa „Šibenskim listom“ i nekim drugim novinama nastavio sam pomalo surađivati. S vremenom je to postajalo sve ozbiljnije i u jednom se trenutku pretvorilo u stalnu suradnju, a nedugo zatim egzistenciju i konačno trajno životno opredjeljenje. Prvo novinarsko iskustvo dobio sam u „Šibenskom listu“. U tim sam novinama radio tri godine, od 1964. do 1967. godine kada ih je ondašnji Socijalistički savez ukinuo zbog, navodno, financijskih razloga, a bit će da je u pitanju bilo nešto drugo.

 

Nitko ne bira svoje životne puteve, oni biraju njega

Zanimanje za fotografiju skrenulo je Joškov život na kolosijek o kojem nikada nije razmišljao i odvelo ga daleko od prava, njegovog glavnog zanimanja. Umjesto u sudnici, završio je u novinskoj redakciji kao foto reporter i novinar iako je, dok je radio u Luci Šibenik, bio dosta uspješan pravnik.
-I danas volim pravo kao znanost. Pravo mi je dalo znanje, kulturu, poglede, saznanja o životu, ulilo mi je sigurnost, ali mene je osvojila dinamika i kreativnost novinarskog poziva. Tako sam definitivno završio u novinarstvu gdje je moja karijera trajala punih 50 godina, a mirno i potiho traje još uvijek. Čovjek nikad ne zna kakav ga put čeka. Čini mi se da nitko sam ne bira svoje životne putove, nego da oni biraju njega. Moj put su, recimo, odredili darovani fotoaparat i poticajan prijedlog jedne dobronamjerne gospođe da svoje fotografije objavim u šibenskim novinama, a ne moje želje, snovi i volja.

 

Tamo gdje novinari rijetko zalaze

„Šibenski list“ je šezdesetih godina 20. stoljeća bio dobra novina. Iako je izlazio na skromnih dvanaest stranica, Šibenčani su ga obavezno kupovali i čitali uz „Slobodnu Dalmaciju“. Na žalost, 1967. bio je ugašen političkom odlukom, a ponovno je pokrenut tek nakon jedanaest godina. Nakon gašenja „Šibenskog lista“ Joško se nastavio pomalo baviti novinarstvom i fotografijom, a onda su ga u rujnu 1969. godine, znajući za njegov rad, pozvali u „Slobodnu Dalmaciju“.
-U „Slobodnu Dalmaciju“ pozvao me je Bruno Tomić, njen tadašnji urednik. Odmah sam prihvatio poziv. Novinarstvo mi se sviđalo i nisam želio propustiti priliku. Volio sam taj dinamični i kreativni rad, sviđali su mi se rad na terenu, stalni kontakt s ljudima, otkrivanje prirode, posebno rijeke Krke u koju sam neizlječivo zaljubljen. Kao novinara potaknuo me je i usmjerio, stari iskusni novinar „Slobodne“ Josip Šparac koji mi je rekao, hajde Joško s tim svojim fotoaparatom zađi u ona mjesta u koja novinari rijetko zalaze ili u mjesta u kojima još nisu bili. Otvorio mi je vrata u cijeli jedan nevjerojatni svijet. Tako je nastala rubrika „Tamo gdje novinari rijetko zalaze“ u kojoj sam godinama objavljivao svoje fotografije i reportaže.

 

Sve što mi je trebalo naučio sam sam

Tijekom 50 godina novinarske karijere, Joško je na bezbroj mjesta, svjedočeći o malim, beznačajnim, velikim, dramatičnim, svečanim i tko zna kakvim ne događajima, zgodama i nezgodama.
-Kada se sada osvrnem unazad vidim, shvaćam, da sam zapravo oduvijek volio pisati. Imao sam nekog dara, ali nisam to prepoznavao kao mogući poziv, karijeru, egzistenciju. Fotografija koja mi se dogodila i neki urođeni dar za pisanjem, spojili su se u jednom trenutku i odredili moj život. Sve što je trebalo naučiti, naučio sam sam. Sve vještine koje su novinaru potrebne stjecao sam kroz praksu. Takva su vremena i okolnosti bile. No, za sve to imao sam dobru podlogu. Imao sam sigurnost, znanje i širinu. Puno sam čitao, a poznavao sam ljude s kojima i od kojih sam puno toga naučio.

 

Bez Šibenika ne bih bio to što jesam

Iako mu je novinarstvo otvaralo mnoga vrata i nudilo mnoge mogućnosti. Joško je, ipak, ostao u svom rodnom Šibeniku. Često je iz Šibenika odlazio, puno je putovao, ali se uvijek vraćao u Šibenik da bi u njemu i ostao.
-Da, ostao sam u Šibeniku. Bilo je prilika za otići negdje drugdje, ali nisam otišao. Ja volim svoj Šibenik, ali nisam svjesno ostao doživotno vezan za njega kao čovjek i novinar. Volio sam svijet, volio sam putovati, otkrivati, ali nekako sam se uvijek vraćao svom šibenskom domu. Nije mi žao zbog toga. Naprotiv. Bio sam i ostao sam dio Šibenika, kao što je Šibenik bio i ostao dio mene. Bez njega ne bih bio to što jesam, a kakav bi on bio bez mene, to ne znam, to ne mogu znati... Nadam se, ponekad skromno vjerujem, da sam ostavio barem malo traga u njemu i barem mrvu pridonio da bude baš ovakav kakvog volimo i kakvim se ponosimo.

 

Kada bacim pogled unazad...

Raspon Joškove novinarske karijere ogroman je i seže od vremena nekakvog poleta idealiziranog socijalizma šezdesetih godina, preko tragičnog hrvatskog proljeća sedamdesetih godina, do raspada Jugoslavije, osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata devedesetih godina.
-Moja je karijera zaista duga i imam veliko životno iskustvo. Kada bacim pogled unazad na sve, svu tu rijeku vremena kroz koju sam plivao, vidim da sam se puno puta zatekao na nekim mjestima i svjedočio nekim događajima koji tada i nisu izgledali tako važni, a iz današnje perspektive se ukazuju čak i kao povijesni. Tako sam dospio u ulogu kroničara, svjedoka ili, bolje rečeno, evidentičara svih tih zbivanja i postao suputnik mnogih povijesnih šibenskih ličnosti. Kada bih mogao još jednom krenuti ispočetka i kada sudbina ne bi uplitala svoje nepredvidive prste u izbor životnog puta, opet bih izabrao isto. Opet bih to bio ja, Joško Čelar u svom Šibeniku.


 

Iz kategorije: Volim Šibenik