Datum objave: 12. Ožujak 2019

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Dr.sc. Anka Aleksić, šefica Odjela neurologije OB Šibenik

Diana Ferić
Diana Ferić

Šibenska opća bolnica prva je u Hrvatskoj u liječenju moždanog udara, jednog od vodećih "ubojica" današnjice, i to ne samo u konkurenciji lokalnih općih bolnica nego i klinika. Mnogima je ta vijest, koja je objavljena krajem prošle godine, zazvučala gotovo nevjerojatno, ali ne i onima koji godinama prate rad njenog Odjela za neurologiju. Taj odjel već trinaest godina vodi dr.sc. Anka Aleksić koja je još 2008. godine inicirala osnivanje jedinice za liječenje moždanog udara, prve u Dalmaciji, osposobljene za učinkovite intervencije u prva tri za život pacijenta nakon moždane kapi. Na tom odjelu sve vrijeme prate suvremene načine dijagnosticiranja i liječenja moždanog udara, pa ni po osposobljenosti liječnika i medicinskog osoblja ne zaostaju za velikim centrima. Šefica tog uspješnog odjela Anka Aleksić, liječnica je koja je u svojoj karijeri prošla sve, od seoskih ambulanta na drniškom području, kninske bolnice na čelu koje je bila u bremenitom razdoblju neposredno nakon Domovinskog rata i oslobađanja Knina pa do vođenja šibenskog Odjela za neurologiju. Istodobno je gradila i znanstvenu karijeru tako da je danas i predavačica na Medicinskom fakultetu u Splitu i svoje znanje prenosi mladima. U razgovoru je tiha i, za današnje vrijeme, neobično staložena i mirna, ali istodobno izravna u odgovorima na sva pa i ona osjetljiva pitanja.

 

Znam da će ovo zvučati protokolarno i očekivano, ali moram Vas na početku pitati jeste li iznenađeni ovakvim rezultatom koji je proizašao iz stručne analize Agencije za kvalitetu u zdravstvu?
Naravno da sam iznenađena, prvenstveno zato što smo ispali bolji od klinika. Bila je to kontrola koju je provela Agencija za kvalitetu u koju su bile uključene sve bolnice, i opće bolnice i klinike u Hrvatskoj, u našem slučaju, one koje liječe neurološka oboljenja odnosno pacijente s moždanim udarom. Bile su uključene bolnice koje liječe najmanje 60 pacijenata godišnje, a mi imamo puno više od toga. Ne znam kako bih protumačila to što smo prošišali klinike. Treba naglasiti da su u toj kontroli u liječenju nekih drugih oboljenja isto tako iskočile i bolnice u Vukovaru, Dubrovniku... Očito je prošlo je vrijeme kad su klinike najbolje radile. Ne znam je li to zbog toga što su opće bolnice sve bolje i bolje ili nešto drugo.

 

Uspjeh je rezultat reda, rada i discipline

Vi ste već dugo na čelu ovog odjela. Što vas je dovelo na vrh?
Mi sigurno nismo najbolje, ali smo dobro opremljeni. Nedostaje nam magnetska rezonanca i magnetska angiografija koje su nam vrlo važne. No imamo ugovor s poliklinikom Affidea pa koristimo njihove usluge. Ja sam zadovoljna opremom koju imamo, ali bit ću još zadovoljnija kada dobijemo svoju magnetsku rezonancu. Na prvo mjesto smo izbili možda zbog toga što imamo dobru organizaciju i optimalno je provodimo. Evidentiramo sve što se i kako radi. Kod nas vlada red, rad i disciplina.

 

Pretpostavljam da to baš i nije bilo lako postići jer znamo da se hrvatsko društvo baš ne može pohvaliti takvim vrijednostima i takvim odnosom prema poslu? Očito ste uspjeli stvoriti dobar tim.
Točno tako. Kada sam ja došla na ovaj odjel prije trinaest godina prioritet je bilo njegovo renoviranje, pa nabava opreme, a tek onda smo došli do ljudi. Rad s ljudima je najteži, ali ako vi koji ste šef imate radne navike i poštujete sve što je dogovoreno onda vas slijede i ljudi s kojima radite. Vi morate u tomu biti prvi i nema kršenje pravila. Slažem se da u Hrvatskoj red, rad i disciplina, općenito gledajući, nisu na visokoj razini i mislim da smo dijelom i zbog toga u velikim problemima, ali može se. Nije teško ni neizvedivo.

Ovo je i priznanje osobno Vama jer potvrđuje da dobro vodite svoj odjel i da je to što tražite od vaših kolega opravdano!
Bez lažne skromnosti tako sam i ja doživjela ovo priznanje. Ja sam na ovom odjelu trinaest godina i uvijek radim na isti način. Svoja pravila rada nisam mijenjala. Prenijela sam ih na ovaj odjel svojim kolegama s kojima sam jako zadovoljna jer smo zaista složni i djelujemo kao tim. Oni su prepoznali tu organizaciju rada koju sam uvela. Nekima možda nekada nije bilo pravo, ali su je slijedili i to se pokazalo ispravnim. Znalo mi se događati u ovoj bolnici da me kolege s drugih odjela gledaju čudno, kao što ona to hoće i ona bi htjela samo da se radi, ali to nije točno. Nisam ja čudna osoba već osoba koja želi raditi svoj posao kako treba i po pravilima struke.

 

Dobar temelj za razvoj medicinskog turizma

 

 

Moždani udar je jedan od najčešćih uzroka smrti i invalidnosti. Činjenica da se on u Hrvatskoj najuspješnije liječi upravu u Šibeniku je nešto što bi trebalo koristiti i u promociji šibenske bolnice i Šibenika kao turističkog grada. Turistima ta informacija sigurno ulijeva povjerenja i vrlo je bitna kod izbora destinacije. Ima li naznaka da je to prepoznato?
Opće je poznato da je moždani udar treći po učestalosti uzrok smrti i prvi uzrok invalidnosti. Rijetko koja osoba koja doživi moždani udar prođe bez nekog stupnja invalidnosti. Ovo priznanje da smo prvi u liječenju moždanog udara bi se jako dobro moglo iskoristiti u marketinškom, turističkom smislu jer je to turistima jako bitno. Nije im svejedno kakva je medicinska skrb na području koje žele posjetiti. Mi na jednak način, pokazalo se do sada u niz primjera, prihvaćamo i naše bolesnike i turiste. S tom bi se informacijom moglo ići u razvoj medicinskog turizma na našem području. Nadam se da će to naši turistički djelatnici prepoznati.

 

Moramo se podsjetiti da ste vi i bez ovog priznanja i prije njega pokazali da radite kvalitetno, recimo na primjeru liječenja bivšeg ministra zdravstva u vladi Republike Slovenije Boruta Miklavčića koji je, boraveći na šibenskom području kao turist, doživio moždani udar. Javno vas je pohvalio zbog načina na koji ste ga liječili, a da u početku niste ni znali o kome je riječ.
Mi smo mu u 48 sati uspostavili dijagnozu. Preživio je moždani udar, ali na jednom vrlo neobičnom i osjetljivom području i mi smo to prepoznali. Osim njega na ovom odjelu su ležale i neke druge VIP osobe, i svi su otišli vrlo zadovoljni. Znam da možda ima naših pacijenata koji ne budu do kraja zadovoljni jer takav je život, ali mislim da u većini slučajeva ispunimo sve što je u našoj moći i da pacijenti to prepoznaju. Meni je jako važno da se na našem odjelu postavi prava dijagnoza i da se ona potvrdi kada ti pacijenti dođu u svoje sredine i u svoje bolnice, da se pokaže da je sve bilo točno sa stručne strane.

 

 

Vi ste se odavno zalagali za to da Šibenik postane jakim centrom za liječenje moždanog udara, pa ste prije desetak godina predlagali osnivanje jedinice za liječenje moždanog udara.
Prije dvanaest godina renovirali smo Odjel za neurologiju i tada je bio predviđen prostor za jedinicu za liječenje moždanog udara. On je godinu dana stajao prazan jer ja sam inzistirala da bude kvalitetno opremljen. U to vrijeme glavna metoda za liječenje moždanog udara bila je aktiliza i mi smo se odmah po otvaranju te jedinice uključili u primjenu te metode koja je danas uvriježena. Ona je sastavni dio rada o kojem niti ne razmišljamo. No pokazalo se da ta metoda nije tako uspješna. Očekivali smo od nje puno više. Nakon toga je došla nova metoda, trombektomija koja se prije nekoliko godina počela primjenjivati kod nas na klinikama. To je, pojednostavljeno rečeno, mehaničko vađenje tromba koji začepi krvnu žilu u mozgu. Ona se počela najprije koristiti samo na Rebru i u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, a prije godinu dana je profesor Marko Radoš, interventni neuroradiolog s Rebra, pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja, za tu metodu obučio neurologe u Splitu. Šest mjesecu su neurolozi i neuroradiolozi educirali kolege u Splitu. Naravno da smo mi iskoristili priliku da se prišlepamo Splitu, odnosno da ono što rade oni radimo i mi kako bi se i na našim pacijentima primjenjivala ta metoda. Profesor Radoš je bio u siječnju prošle godine kod nas i održao nam predavanje, a bili su uključeni ljudi iz cijelog zdravstvenog sustava u Šibeniku. Trebalo je malo više upornosti, ali je to krenulo. Uspjeli smo u tome da naši pacijenti koji dožive moždani udar u roku od šest sati za prednju cirkulaciju, ali i čak 24 sata za stražnju cirkulaciju, kada ispunjavaju stručne kriterije za tu metode, budu prebačeni u Split. Dakle, liječe se na isti način na koji su se prije nekoliko godina liječili samo pacijenti u Zagrebu.

 

U Šibensko - kninskoj županiji broj stanovnika se smanjuje, a učestalost moždanih udara raste

 

Kakvi su podatci za Šibensko - kninsku županiju kada je riječ o moždanom udaru?
U zadnjem broju našeg stručnog časopisa Medikus objavljen je moj rad koji sadržava analizu od 1996. do 2015. godine. Vidi se da raste broj pacijenata s moždanim udarom i to s 308 osoba u 1996. godini na 430 u 2015. godini. To je značajan porast posebno kada se uzme u obzir da se smanjuje broj stanovnika naše županije. To bi se, uglavnom, moglo objasniti time što raste životna dob stanovnika. Analizirala sam i starost oboljelih od moždanog udara i došla do podatka da se životni vijek u zadnjih 20 godina produžio za tri godine. Britanski kraljevski koledž koji se bavi izučavanjem moždanog udara predviđa da će broj pacijenata oboljelih od moždanog udara rasti.

Je li starost jedini faktor koji povećava rizik i je to samo jedna od faktora?
Ni u kom slučaju to nije ni jedini ni presudni presudan faktor. Zna se da su to i visoki tlak, šećerna bolest, pušenje, prekomjerna težina, fizička neaktivnost i na kraju stres. A sve je to u porastu kod našeg stanovništva tako da se stalno povećava rizik od moždanog udara. Moždani udar se može spriječiti i to je važno, ali moramo sami raditi na prevenciji, mijenjanjem životnih navika i brigom o našem zdravlju. Više učinka daje prevencija nego liječenje.

 

Kninska bolnica je lijepa i funkcionalna, ali na žalost još uvijek nije iskorištena

 

Prije nego ste došli na čelu Odjela neurologije u Šibeniku bili ste ravnateljica Opće bolnice Knin i to u vrlo bremenitim vremenima i uvjetima. Kako danas gledate na to razdoblje?
Radila sam u kninskoj bolnici od 1998. do 2005. godine. Bez obzira na to što su to bile poratne, teške godine s kaotičnom situacijom i u samoj bolnici rado ih se sjećam. Možda sam bila mlađa pa sam imala više nade i bila sam entuzijastičnija, ali točno je da su to bila turbulentna vremena za tu bolnicu. Unatoč tome sjećam ih se s radošću jer volim tu bolnicu. Pratim je od kada se gradila jer ja sam porijeklom iz Drniša i da nije bilo rata možda bi i danas u njoj radila. To je lijepa bolnica, funkcionalna, ali na žalost još uvijek neiskorištena.

 

Poznato je da je u toj bolnici bilo i puno problema, nije bilo kadrova, dovoljno novca, ljudi nisu primali plaću...
Točno. U to vrijeme moji kolege i ja nismo devet mjeseci dobili plaću. Zato sam za prvi cilj postavila to da taj novac dobijemo i to sam uspjela. Bilo je problema i s liječnicima pa se pojavila opasnost da bi bolnica mogla biti zatvorena. 2002. godine je u njoj radilo samo 17 liječnika. Da ju se spasi išlo se u integraciju sa šibenskom bolnicom. Poslije su se okolnosti promijenile pa su se bolnice ponovno razdvojile. Kako je stanje sada ne znam jer tu bolnicu ne pratim otkako sam otišla.

 

Svi moramo imati jednako pravo na zdravstvenu zaštitu

 

Spominjete spajanje, pa razdvajanje šibenske i kninske bolnice. To su neki procesi koji se od vremena do vremena pojavljuju pa netko i sada spominje spajanje tih dvaju bolnica. Vi ste okusili i jednu i drugu varijantu. Koja je po Vašem mišljenju bolja za obje bolnice?
To je teška tema koja zahtjeva ozbiljnu analizu i ozbiljan pristup, a čini mi se da je se svakog puta samo površno dotaknemo. Znamo da su obje bolnice u vlasništvu Županije i on će u jednom trenutku morati donijeti odluku što napraviti. I jedna i druga varijanta imaju dobre i loše strane, ali u tomu se moraju sagledati interesi i jedne i druge bolnice, ljudi koji u njima rade, kao i stanovnika koji žive na tom području jer svi moramo imati jednako pravo na zdravstvenu zaštitu. To je prvo o čemu se mora voditi računa, ali mora se voditi i računa o financijskim uvjetima. Teško je na tako malom prostoru imati dvije bolnice. O tomu bi se trebalo u prvom redu izjasniti Ministarstvo zdravstva i odrediti koja razina zdravstvene zaštite mora biti u Kninu, a koja u Šibeniku. Bolnica u Kninu je prekrasna no nije dovoljno iskorištena, ali nemam dovoljno informacija da bi o tomu mogla detaljno govoriti.

 

Sjećam se da se, kada ste Vi bili ravnateljica pojavila mogućnost ulaganja inozemnog kapitala u tu bolnicu. Što je bilo s tim?
Bila ona veteranska bolnica, kako se zove danas ili ne uvijek se mora razmišljati o tomu kako će se ta bolnica financirati. Ja sam tako razmišljala prije šesnaest godina kada sam je vodila. Ona je još uvijek moderna bolnica i mora imati sadržaje koji će sami sebe financirati. Točno je da je u moje vrijeme postojala ponuda bolnice iz Klagenfurta koja ima privatnu kardiokirurgiju. Željeli su zakupiti dio kninske bolnice. Ekipa iz te bolnice je bila na razgovoru kod nas u Kninu i u Županiji u dva navrata. Na žalost s naše strane ta ideja nije bila prepoznata kao nešto što nam treba. Osobe koje su kod nas o tomu odlučivale nisu bile zainteresirane niti su shvaćale što je zdravstvo i kako ono funkcionira i to je propalo. Za kninsku bolnicu bi to puno značilo.

 

Zašto ste odabrali neurologiju kao specijalizaciju?
Zavoljela sam neurologiju još dok sam studirala. Ja sam dijete starijih roditelja pa imam poseban odnos prema starijim ljudima i njihovim problemima pa je možda i to na mene utjecalo. Kada sam krenula prema neurologiji na tom odjelu su se liječili uglavnom stariji ljudi dok je danas gotovo podjednak omjer starijih i mlađih. Neurologija je, osim toga, prvenstveno dijagnostička grana, a ja sam oduvijek voljela dijagnostiku. Da biste bili dijagnostičar morate puno razmišljati i puno analizirati, a ja sam upravo takva osoba.

 

Odlučila sam živjeti u Šibeniku

 

Vi ste dobar primjer liječnika koji živi u manjoj sredini i radi u općoj bolnici, a postigao je i znanstvena zvanja. Doktorirali ste, bavite se znanošću, objavljujete radove, predajete na Medicinskom fakultetu. Kako Vam je to uspjelo?
Odlučila sam se na život u Šibeniku jer nisam mogla ostati u Zagrebu koji mi ne odgovara ni zbog klime, ni zbog užurbanosti života. Meni je važno da živim tamo gdje ima puno sunca jer jedino tako mogu dobro funkcionirati. Volim snijeg i planine, ali i tamo ima sunca. Volim ja i Skandinaviju jer su to uređene zemlje i meni takav način života odgovara, ali Dalmacija je moj izbor prvenstveno zbog obilja sunca. No danas trendove možete pratiti i iz malih sredina i napredovati. Ja se nisam vratila u Dalmaciju da bih manje radila ili da se ne bih razvijala. Ja sam se u poslu nastavila usavršavati. Završila sam doktorat i primarijat u Zagrebu. Sigurno mi je bilo teže nego kolegama koji rade na klinikama u Zagrebu, ali ako nešto želite i potrudite sigurno ćete uspjeti.

 

Nije nevažno i to da ste i majka troje djece. Ni to vas nije spriječilo u razvoju karijere?
Naravno da nije. Kažu za mene da sam osoba koja zna dobro organizirati stvari pa i svoj život i to mi je puno pomoglo. Sada radim sa studentima u Splitu, na Klinici za neurologiju jer volim raditi s mladima. Treba puno slušati mlade ljude. Točno je da život s godinama donosi iskustvo, ali promjene donose mladi. Tek kada se uspostavi taj spoj mladosti i iskustva društvo ide naprijed. Mladi moraju uvažavati naše iskustvo, a mi njihove ideje. Tu nema nametanja. Dijalog je najvažniji. Mi u neurologiji moramo puno i stalno slušati naše pacijente jer greške u uspostavljanju dijagnoze najčešće nastaju zbog neslušanja. Događaju se kada nas ne zanima što druga osoba želi reći nego čujemo ono što mi želimo čuti. Liječnici znaju reći da pacijenti ne znaju objasniti svoje tegobe, ali to nije točno. Oni govore onako kako znaju, ali mi se moramo u glavi staviti u njegovu situaciju, čuti što nam govore.

 

Viša medicinska škola u Šibeniku

 

 

 

Vi se već godinama zalažete za osnivanje Više medicinske škole u Šibeniku. Što je s tim?

Dugo se već o tomu govori, ali puno nije napravljeno. Sada je to opet aktivirano. Sadašnji dekan Veleučilišta u Šibeniku Ivan Malenica se oko toga jaku trudi. Nadam se da će to sada biti pokrenuto i da neće ostati na ideji. Ja sam od početka za to jako zainteresirana jer to našim medicinskim sestrama treba. One jadne sada putuju na školovanje u druge gradove i snalaze se kako znaju i umiju. Mislim da nema zapreke da i Šibenik dobije takvu školu. Ni kadrovi nisu problem jer uzmimo primjer Zadra. Kada su oni dobili tu višu školu uglavnom su predavači putovali iz Splita. Osim toga Split, Šibenik, Zadar su tako blizu, pogotovo autoputom. Meni nikad nije trebalo duže od sat vremena od šibenske bolnice do splitske bolnice, a toli vam treba od jednog do drugog kraja Zagreba.

 

Teško mi je prihvatiti da se odluke donose po dogovoru, a ne po vlastitoj savjesti

Okušali ste se i u političkom životu. Bili ste u jednom mandatu vijećnica HDZ-a u Županijskoj skupštini. Ostali ste mi u pamćenju po tomu što ste, za razliku od većine vijećnika vladajuće stranke, pokazali da niste spremni glasovati po diktatu, odnosno samo dizati ruku za prijedloge vladajućih. Jeste li još vezani za HDZ i politiku?

Bilo je to kratko razdoblje u mom životu. Vrlo brzo sam shvatila da politika nije za mene i nisam se više angažirala. Ne uklapam se u taj svijet. Meni je bilo teško prihvatiti da se neke odluke donose po dogovoru, a ne po vlastitoj savjesti. U životu sam naučila uvijek misliti svojom glavom i imati svoj stav. To što spominjete je bio jedna banalni primjer. Ali kada o tomu razmišljam i govorim ne vidite da se smijem kao što sam se smijala na pitanju o kninskoj bolnici. Tada je bilo riječi o tomu da nema novca za izradu projektne dokumentaciju za novu šibensku bolnicu. Gospodin Paško Višić je bio predložio da se vijećnici odreknu pola novčane naknade koju smo primali. Ja sam smatrala da je to ispravan prijedlog i digla sam za to ruku, ali nisam se po tome uklopila među svoje kolege iz HDZ-a i to su mi zamjerili. Ja i dalje imam stav o tomu koliko bi i kako trebalo plaćati vijećnike, ali nisam više u politici i to ću zadržati za sebe. Ali zamislite da ja, kao liječnica s jedne strane i kao potencijalni pacijent s druge strane, nisam bila spremna dati niti pola novčane naknade koja mi zapravo niti ne pripada nego nam je pala s neba, za svoju bolnici. Pa tu zaista ne bismo imala o čemu razgovarati.

 

Politika zadire u svaku poru života

Budući da i dalje obavljate odgovorne funkcije mislim da se ipak ne možete potpuno distancirati od politike. Čini li Vam se da se politika i dalje puno petlja u stručne stvar u kojima za nju nema mjesta?
Ja mislim da kod nas politika zadire u svaku poru života i da bez nje malo toga možete napraviti i riješiti. Vjerojatno je to tako svugdje, ali ja mislim da u nekim sferama nema mjesta politici i da bi tu struka trebala imati glavnu riječ. Mislim da političari moraju slušati struku. Inače stvari ne ispadnu dobro. A da je kod nas često suprotno posebno osjećaju mladi ljudi koji zbog toga masovno napuštaju Hrvatsku i zbog toga sam tužna.

 

Prateći Vaše objave na Facebooku zaključujem da, iako ste radoholičarka i predani svom poslu i zvanju, slobodno vrijeme provodite i u prirodi, na putovanjima, čitajući knjige?
Ja jesam radoholičarka i to neću negirati. To je moja karakterna osobina. Ali jako volim putovati, čitati knjige, pogledati dobar film. Imam neke male životne radosti u kojima uživam. Jako volim životinje. Imam svoga mačka i psa. Mislim da svaki čovjek mora imati i hobije i male životne radosti. Posao je posao, iako je meni i moj posao radost. Ja spadam u one sretnike koji rade ono što vole. Zbog toga dolazim i odlazim s posla bez stresa. Ponekad jedino budem umorna, ali to je zdravi umor. Moj posao je moj život, ali isto tako znam da se život ne može sastojati samo od posla. Čovjek mora biti zadovoljan svojim životom jer ako nije onda je podložan velikom stresu. Kao društvo smo svi postali opterećeni materijalnim momentima, a premalo se bavimo čovjekom. Ja pokušavam biti drukčija.

(Razgovor je objavljen u časopisu "Volim Šibenik)
 

Iz kategorije: Volim Šibenik