Sidebar Menu

Datum objave: 20. Lipanj 2020

DVIJE LEGENDE / Šibenski list sjetio se Ante Baranića ( 78) i Joška Čelara (88), šibenskih novinarski legendi, a MDF nije

Diana Ferić
Diana Ferić

Nekako računan da je te davne, pradavne 1066. godine, kada je kralj Petar Krešimir IV. darovao svojoj sestri opatici Čiki neke "particele" u Zadru i okolici, za njezin samostan, pa potpisao s njom o tome ugovor u kojem se prvi put spominje ime Šibenika, da bi o tome, da je tada bilo novina, vijest sigurno donila Slobodna Dalmacija, a da bi sliku sa "svečanog potpisivanja ugovora" svakako potpisali ili Joško Čelar ili Ante Baranić, piše Zdravko Pilić u Šibenskom listu.


Tertium non datur, rekli bi stari Latini, trećega nema, isključeno je da bi ko drugi to moga obaviti osim njih dva.
"Skužajte, šjor kralju, kako van je draže da vas zoven – Pere ili Krešo?" pita bi Ante velikog hrvatskog kralja na isti oni način na koji je vika za Garijen Kasparovin, svjetskin šahovskin kraljen, kada ga je ono sredinom devedesetih slikavao u Makarskoj: "Alo, alo, šjor Gari!" A možda bi od kralja i sestre mu tražija da ugovor potpišu još jedanput, ka šta je tražija od predsjednika hrvatske Vlade Zlatka Mateše da potpiše još jedanput ugovor o TEF-u jer mu prvi put slika nije ostala baš najbolje. Mislite da ga nije posluša? Šibenski su se domaćini smrzli, a premijer se samo nasmija, izvadija kemijsku, namistija se, nasmija se u Nikon i pita Antu: "Jel ovako dobro? Triba li još koji put?" Ali zato nije bilo smišno Mirku Čali, bivšem direktoru "Vinoploda", kada mu je, za šalu i za'ebanciju – a šibenska zna bit itekako za'ebana – uvijek spremni Ante dobacio pred gospodarskim atašeima hrvatskih veleposlanstava: "Mirko, zar nećeš gostima pokazat vinograd?" E, sad, ne bi u tom bilo ništa ni čudno ni maliciozno da baš u tom trenutku nismo prolazili pokraj – laboratorija! A možda bi i meni usput prišaplja: "U ovoj našoj Hrvatskoj vajik nepotizam i sukob interesa. Eto, pa da nije kralj ima darovat zemlju nikom drugom nego baš svojoj sestri?!"
Zato nije bilo nikakve dileme di ćemo slikat dvi novinarske legende, i to za 77. rođendan još jedne legende, vaše i naše Slobodne Dalmacije. Kraljevi su ispod spomenika kralju.

NA PRVOJ CRTI

I Baranić i Čelar stariji su od novine slavljenice – Anti je 78, a Jošku čak 88 godina u životnom kalendaru, a još uvijek su na prvoj fotoreporterskoj crti i u punom pogonu.
– Čuj, čuj, ja san ti stari kadar, još iz onoga sustava, pa čak i prije, rodija san se za vrime rata u talijanske okupacije, pa pantin dobro te okrugle godine i obljetnice – 30 godina rasta i razvoja u socijalizmu, pa 40 godina od zasjedanja u Jajcu, savjetovanja u Stolicama, pa 88 ruža za druga Tita... pa sve nešto računan, da mi neće dat jubilarnu nagradu, u iznosu od 77 kuna! – vickast je ka i uvik Ante, dok iz džepa vadi još jednu relikviju iz onog doba. Knjižica – nije ni od partije, ni od HDZ-a, nego od Sportskih novosti, novinarska iskaznica broj 689. Iz prvog miseca 1974.
Ima li ko stariji?
– Ima, kako nema! Radiša Mladenović! On je desetak godina stariji od mene, bit će godište Joška, ili čak i teke mladji. I još radi, ka i ja, iako je u penziji! Potegnemo sliku i pogledamo utakmicu! Ko još ima iz tog doba? Ima još i Robert Robi Valai, iako mislin da je i on otiša u penziju, ima i Željko Pajvot, on i ja imamo jednu zajedničku crtu, volimo sok od grožđa. Samo, on je iša u proizvođače, ima svoju klet, a ja san još uvik samo potrošač! – navija se Baranić, koji je i danas gotovo pa svakotjedno na stranicama Slobodne Dalmacije, Šibenskog lista i Sportskih novosti. Iza njega je golem fotoreporterski opus, njegovih je slika toliko da ni on sam ne zna gdje su, a golema arhiva još uvijek mu je nesređena i razbacana na sto strana i nekoliko adresa iz vrlo prozaičnog razloga.
– Mislio sam da ću je srediti kad odem u penziju. Jer, dok sam radio, nisam imao vremena za to. A kako sam radio i radim kao fotoreporter cijelo vrijeme otkako sam otišao u penziju, ispalo je da ni u mirovini nemam vremena, a još manje mira. Uvik me neko za nešto zove slikat. A kad me ne zovu, ja odem sam. Prvi mi je posal bija slikavanje rukometnog prvenstva, ne sićam se više je li bilo svjetsko ili europsko, u sportskoj dvorani na Baldekinu, to bi tribalo Mikulu pitat (Ivu Mikuličina, nap.a). Slike bi sla vlakon, nerazvijeni film u Zagreb, a kad je bija MIS, onda san već prašija svojon auton u Split, a razvija san i' kući, u zahodu. A di ćeš drugo? U kužini mi nije dala žena. Sad kad znaju di san slike radija, moji mi urednici iz Slobodne Dalmacije – Ante Verzotti, Stanko Karaman, Vojko Bašić i Matko Biljak – mogu i oprostiti šta san in dikod zna poslat i sra... A šta drugo može nastat u zahodu?!

FILM U ZAHODU

No, kad se šalu metne na stranu, iz tog su Antinog zahoda, koji je kasnije zamijenio laboratorij u dopisništvu SD iza hotela "Jadran", izišle i fotografije, stotine i tisuće, more njih, bez kojih je nezamisliva povijest šibenskog sporta, nogometa, košarke, Dražena Petrovića, nezaboravnih utakmica, slavlja nakon otete titule. No, ne samo sporta, nego i iz svakodnevnog života, Domovinskog rata, poraća, obnove, izbora, politike, svega... Za većinu od njih širi auditorij i ne zna da im je Ante autor, pogotovo što je i sam, tezgareći na sto strana, u svom radu koristio na desetke pseudonima. Skoro kao i međunarodni terorist Ramirez Iljič Carlos – Šakal! Ante Baranić iz "Slobodne" u Vjesniku je bio Joso Trlaja, kako mu se zva pokojni pradida, u Novom listu je bio Karlo Hauer, kako mu se zva drugi dida, za SN se potpisivao kao Joso Baljkas, kako mu je bilo ima pokojnog ujca, koji je bio golman u NK Šibeniku, kada je krenuo Jutarnji list, onda se u njemu potpisivao kao Branka Slavica. Ženskim imenom? Kud ćeš bolje, da urednici ne posumnjaju da radiš za konkurenciju... Ka da se jedanput, u svojoj foto-kapunjeri, onako umoran i mrzovoljan javio na telefon, pa na pitanje noćnog urednika: "Halo, je li to Branka Slavica?" odgovorio: "Ma kakva te, čovče, Branka spopala, u ovu uru. Zar ti je zvučin ka žensko..." A onda bi se, kada bi poklopio slušalicu, sitija: "En ti Boga, pa to san ja! Jadni čovik zove, biće mu triba slika, rotacija čeka, a ja mu, govedo, poklopija slušalicu!"...
Joško Čelar kao novinar je počeo raditi 1962. u Šibenskom listu, kod Jose Bege, a u "Slobodnu" je pak došao 1969. godine, u šibensko je dopisništvo, kod pokojnog Omera Jurete, došao prije negoli je u njega iz Zadra došao Nikica Marinković. Već je i Nikičin sin Jadran, proslavljeni radijski novinar, otišao u penziju, znate onda kad je to bilo. Ja san onda imao, primjerice, tek sedam mjeseci, a Joško, osim što meni daje intervju, još i sad radi, piše, snima. Eto, i na snimanje je reka da će možda zakasnit koju minutu jer ima nešto napisat za urednika, Hrvoja Prnjaka. A u "Slobodnoj" su mu baš tog dana izišle i njegove slike s otvaranja Jadranske magistrale, prije 55 godina. Uostalom, što reći o legendarnom statusu čovjeka kojeg i Mišo Kovač, kad ga sretne, pozdravlja sa: "Di si, legendo! Ti si pisa o mojoj prvoj singlici!" Da (samo) pisa?! Joško je i svira i piva, u školi rezervnih oficira u Bileći, gdje je pred 800 pitomaca nastupao s pjesmom Tonija Dallare "Bambina", gdje je s njim služio i svirao trubu poznati splitski glazbenik Mario Nardelli, kroz njegovu konobu u šibenskom Varošu prošli su i Mišo, i Vice, i Arsen, pisao je prvi ili među prvima i o Škori i o Thompsonu, još dok su nastupali po Miljevcima i bili daleko od današnjeg zvjezdanog statusa. Nikad se Joško nije "denjao" nikakvog novinarskog posla, isto mu je bilo pričati sa šibenskim spadalima, poput Jose Koke, Mirka Bore Ciklona, koji bi ulovija ribu, pa bi je s jedne strane peka, a s druge leša, šibenskog Don Juana Ive Dragičevića Blekija, koji bi u bilom odijelu sidija kod Medulića i čeka svoju šinjoru, Poljakinju, ili s biskupima, zvijezdama poput Orsona Wellesa i predsjednika Tita.
Biskupa Miletu pamtim, Banića, Josipa Arnerića, Srećka Badurinu, Ivasa, pa sad Tomislava Rogića... sa svima njima sam sidija, razgovara za novine, fotografirao ih. Nije ih malo, jel da?
– A kako sam koronu preživio? Dobro, samo što nisam puno ljudi sretao vanka! – smijemo se zajedno njegovom vedrom duhu i dobrom raspoloženju, duboko u devetom desetljeću života. Rizična skupina, kako da ne! Kada ga je prije kojih desetak godina na pješačkom prijelazu bacilo auto, stradalo je prometalo, a ne on! Razbio mu je retrovizor. A Jošku je pukao samo – fotoaparat. I ostala modrica na boku, na koju je nalijepio cerot pa je prošla za kojih tjedan dana. Ne samo da je godinama, nego i kondicijom prešišao druga Tita, kojeg je, rekosmo već, isto pratio kao novinar, kada je 1966. godine bio u posjetu Šibeniku. Reportaže je pravio i u Italiji, javljao se iz Venecije, pa iz Palma de Mallorce, gdje se sreo 1974. s čuvenom Josefinom Baker. S "Atlasom" Marka Baljkasa osam dana na Palmi za 250 DEM.

SUSRET S ORSONOM WELLESOM

– Čega se još sjećam iz novinarskog vijeka? Rata, sjećam se, primjerice, kako smo s Lozovca kao na dlanu gledali kako iz okupiranog zaleđa neprijatelji minobacačima tuku Skradin, a u miru se najviše sjećam Kornata i Krke, koju sam obišao od izvora do ušća, i sada od tog materijala, fotki i tekstova NP Krka pravi posebnu monografiju, koja bi već možda i izašla iz tiska da nije ove krize s koronom, koja je sve to usporila i prolongirala. U ovom je, mom i tvom, našem poslu, najvažnije znat ljude, biti dobar s njima, volit društvo, biti znatiželjan, otvoren, naći se u pravo vrime na pravom mistu, vrtit se tamo di se nešto događa. A tog našeg svita, koji će ti otvorit vrata, dat ruke, ima di im se najmanje nadaš. Eto, znaš kako san ja dopa do Orsona Wellesa? Priko svoje susjede, Oje Kodar, odnosno Olge Palinkaš, igrali smo se ka dica, zajedno u ulici. I on u Primoštenu snima film, velika zvijezda, ja se vrtin okolo i vidin nju, kako izlazi na balkon teracu, ogrnuta u njegov mantil.
"Olga, jesi ti? Ja san, Joško." "Šta ti triba...?" "Aj, molin te, dovedi mi ga samo tren na balkon, bar da ga slikan."
A ona ti ga meni dovede u bar, predstavi me kao starog frenda, i mi u tom hotelu "Zora Slava" učinimo svjetski ekskluziv koji je kasnije završio u "Startu". Danas nema šanse da dođeš do tako neke velike zvijezde, od tih pustih glasnogovornika, PR-ova, tjelohranitelja, i kako se sve ne zovu sve te puste svite, koje samo pišu priopćenja. Orson je počastio pićem cijeli lokal, i velim ja njemu: "Mister Orson, you are very well!", a on meni uzvraća: "Mister Joseph, you a well too!" lupajući me po ramenu. To su male, sitne, a opet velike stvari koje ovaj naš posao čine najlipšim na svitu! Eto, na... Jel ti dosta, jel imaš dovoljno?! – pita Joško, jer ima on još nekog posla.
Da dosta, da dovoljno... A njima dvojici je, njemu i Anti, kad zbrojiš, i 166 godina bilo malo da bi rekli sve šta su imali, i slikali sve šta bi tili. A šta'š, kad je svaki dan nešto novo...

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam