Datum objave: 27. Siječanj 2022

KANDIDATKINJA ZA ŠIBENSKU GRANDECU / Sineva Jurković, promotorica šibenske nematerijalne baštine - govora, običaja i folklora

Diana Ferić
Diana Ferić

Mnoge se Šibenčanke i Šibenčani pozivaju na ljubav prema svom zavičaju i njegovoj baštini, ali kad o tome priča Sineva Jurković, umirovljena diplomirana pravnica i predsjednica šibenske udruge „Šibenske promenade” onda se taj zanos i ljubav zaista iskreno osjećaju u svakoj njezinoj riječi i pokretu i, što je najvažnije, u njezinim djelima i projektima. Upravo je zbog rada na njegovanju i promociji šibenski običaja, šibenskog govora nošnje i plesova zavrijedila kandidaturu za ovogodišnju 6. Šibensku grandecu. Sineva Jurković osvojila je prije godinu dana dvije glavne nagrade za svoju predstavu „Lipo prije 100 godina” na festivalu Hrvatskih dramskih amatera i to za režiju te predstave i za očuvanje baštine što je, kako kaže, posebno obradovalo.

Za tu je predstavu napisala scenarij, režirala je, osmislila kostime i scenografiju, ali , kako napominje, njezin najveći uspjeh je što je uspjela pronaći devetero glumaca koji su, iako potpuni amateri, izvrsno iznijeli taj kazališno komad.  Godinama je već vrlo aktivna članica „Šibenskih šuština”, a 2019. godine je osnovala svoju kulturnu udrugu „Šibenska promenada”. Lani je na 40. susreti hrvatskih zavičajnih književnika dobila priznanje za svoj dramski tekst „ Kako stari kažu”. Napisala je i petnaestak pjesama, a prije pet godina, na natječaju časopisa „Volim Šibenik” za najljepšu pjesmu o Šibeniku dobila je prvu nagradu za pjesmu „Kamena kolinka”.

Svese Sve se to baš ne uklapa u to što je cijeli svoj radni vijek provela kao diplomirana pravnica u Uredu državne uprave baveći se imovinsko – pravnim pitanjima koja su daleko od poezije i umjetničkog izričaja.
„ Dugo se nisam bavila pisanjem iako sam i kao djevojka imala sklonost prema tome. Pisanju sam se okrenula prije nekoliko godina, a ljubav prema šibenskoj baštini i šibenskom govoru oduvijek nosim u sebi. Odrasla sam uz baku koja je sve govorila u poslovicama i stalno sipala narodne mudrosti. To je nama djeci tada bilo dosadno, ali sada mi u mom radu to itekako koristi za predložak mojih priča. Prije desetak godina počela sam pisati pjesme za klapu Brodarica u kojoj je pjevao moj rođak.Zbog mojih projekata koji si imaju isti cilj, a to je izvlačenje iz zaborava šibenske tradicije i baštine, one nematerijalne, otišla sam lani u mirovinu iako sam mogla raditi još tri godine, ali rekla sam zbogom mom pravničkom poslu i okrenula se radu na promociji te baštine.”, priča Sineva Jurković

Prvi tekstovi koji su joj postavljeni na scenu bili su skečevi koje je napisala za učenike kninske osnovne škole za dramsku grupu koju je vodila njezina kći Lana, profesorica engleskog jezika koji su se također temeljili na šibenskoj tradiciji, a djeca i publika su ih odlično prihvatili.
„Nije sve u zaštiti povijesnih građevina. Važno je sačuvati od zaborava naše običaje, način na koji su živjeli naši stari, njihov govor, ono što je specifično šibensko i to prenositi našoj djeci. Time čuvamo naš identitet bez kojeg smo nitko i ništa. Moramo njegovati ono što nas čini posebnim. Uvijek se sjetim Churchillovih riječi kada mu je netko u ratu predložio da uzme novac za kulturu i upotrijebi ga za oružje i obranu, a one je odgovorio da zbog čega bi se uopće trebali boriti, ako zapuste i zanemare svoju kulturu.koja čini identitet jednog naroda”, ističe Sineva Jurković.
Teme njezinih tekstova su zgode i nezgode običnih ljudi iz šibenskog kraja.a u njima likovi govore autentičnih, sada već arhaičnim govorom koji vrvi poslovicama i starim šibenskim riječima. „Lipo prije 100” smjestila je u šibensku Varoš, a potom je napisala dramu radnja koje se događa u Unešiću a zove se „Udana časna”.

Kaže da joj je najveća želja oformiti skupinu malih Šibenčanki koje bi naučile šibensko Mutavo kolo, a onda bi ga jednom tjedno, obučene u šibensku narodnu nošnju za Šibenčane plesale na nekoliko lokacija u gradu. Svjesna je, međutim, da mladi nisu zainteresirani za folklor i ples u što se uvjerila kada je obilazila osnovne škole i pokušala djecu privoliti da se uključe u Šuštinice. Svima je, ustanovila je, prioritet sport, i dječacima i djevojčicama,a u folklor nitko neće. No tu tek počinje, a ne staje popis onoga što bi željela napraviti u promociji šibenske baštine. U prvom redu to je osnivanje svojevrsne šibenske kuće, "Šibenskog tinela”, prostora koji bi bio uređen u starinskom stilu s predmetima vezanim za Šibenik, a u kojem bi se družile generacije Šibenčana, bake i djedovi i njihovi unuci kroz radionice u kojima bi im oni prenosili vještine izrade šibenske nošnje, pripreme šibenskih jednostavnih jela ili bi ih učili igrama na karte te starim igrama - šije- šete, na muru i slično. Subotom bi se za srednju i nešto malo stariju generaciju organizirale tematske plesne večeri. To sigurno nije komercijalni projekt i on ne bi donio novaca, ali bi donio puno zadovoljstva naša Šibenčanima koji držimo do svog identiteta, a mogao bi biti zanimljiv i turistima, zaključuje Sineva. Taj je prijedlog predložila gradskoj upravi, ali nisu pokazali zanimanje.

Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za „Šibensku grandecu” odgovorila je: „kada sam za to čula zaista sam ostala bez teksta. Bila sam sretna i počašćena. Znam da sigurno ima žena koje su napravile veće i značajnije stvari. Ja ne mislim da sam napravila za Šibenik puno, ali s obzirom na to što sam sve željela i zamišljala i još uvijek zamišljam možda i ima smisla. Puno mi to znači. Mislim da je ovaj projekt izbora „Šibenske grandece” jako važan i vrijedna i da bi gradski oci sve to trebali pratiti i barem se upoznati s tim ženama i odati im priznanje za nesebičan rad i ljubav koju pružaju Šibeniku, njegovoj djeci i svima ostalima”.

Iz kategorije: Volim Šibenik