Datum objave: 15. Lipanj 2020

KAKO SMO UMJESTO NA NOVO NORMALNO PREŠLI NA STARO / Koronaples nakon čekića

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić
Rigorozne mjere Stožera (čekić) i „ostanidoma“ parole zamijenio je „ples“ s COVID-om popraćen porukama tipa „budi odgovoran“. Naglasak je sada na individualnoj savjesti svakog građana! Nema izričitih naredbi više instance (Stožera) nego samo preporuke. Reklo bi se da su nam dovoljno često ponovili „što i kako“ te da smo u doba „čekića“ usvojili obrasce razmišljanja i ponašanja koji nam omogućavaju da sada, s popuštenim mjerama, možemo sigurno živjeti. Ali očito je da mi nismo  Švedska! Čim je stega popustila, ljudi su odmah prešli na staro umjesto na novo normalno. 

 

 
Činjenica je da se ljudi ne drže više mjera socijalne distance, rijetki (oni stariji i najosjetljiviji) nose maske a još rjeđi dezinficiraju ruke kada ulaze u shopping centar ili trgovinu (doduše, i ja to izbjegavam zbog kronično iziritiranih dlanova. Tko zna kakve se sve kemikalije koriste). S obzirom na izrazito dobru epidemiološku situaciju u našoj zemlji sve to prolazi bez posljedica, pa sam tako i ja bezbrižno zagrlila i izljubila prijatelje iz Zagreba koje nisam mjesecima vidjela.  Međutim, nelagoda me hvata kada pomislim na brojne drage ljude koji će uskoro doputovati iz inozemstva. Hoćemo li se umjesto zagrljaja laktati i nazdraviti iz jednokratnih čaša ili ćemo se praviti da je i Covid na godišnjem? Tko zna hoće li se oni koji dolete avionom s nekog od europskih aerodroma zaraziti od suputnika pridošlih iz Amerike i onda virus  prenijeti na mene i naše za-sada-corona-free društvance koje će se tijekom ljeta družiti ? Razmišljam, ne moraju se ljudi niti okupljati a niti slaviti da bi se zarazili. Dovoljno je da neki stranac s asimptomatskom zarazom prije tebe u trgovini dira neki artikl koji ti onda uzmeš u ruke, zasvrbi te nos, počešeš ga i eto ti vraga, zaraziš se, i onda širiš virus bez da si toga svjestan.  

Otvaranjem granica otvorila se i Pandorina kutija! Bolje da ne razmišljam o tome što bi se tijekom ljeta sve moglo dogoditi jer je uslijed velikog broja dolazaka turista, domaćeg muvinga i predizbornih šušura nemoguće zadržati kontrolu nad situacijom. Zato se usrdno nadam da je virus oslabio, da i u slučaju zaraze nije koban kao što se pretpostavljalo i da neće zaskočiti baš mene i meni bliske ljude. Iako već mjesecima pratim i strane novine ne znam što bih mislila! Razne ideje i stavovi kolaju društvenim mrežama, ima puno nepoznanica i nelogičnosti koje zbunjuju pa nije ni čudo da se ljudima neke teorije zavjere čine logičnije od istine koju nam „struka“ prezentira. Bilo da je umjetno ili prirodno nastao, da služi ovima ili onima u igri vlasti i moći, da  skreće pažnju s drugih stvari itd., COVID 19 je većinu ljudi pošteno preplašio, pomrsio nam račune ali i ukazao na slabosti i snage kako na individualnoj tako i društvenoj razini.

 

 Sa zebnjom se nagađa u kojoj mjeri će se pandemija odraziti na hrvatsko gospodarstvo, a pogotovo na turističku sezonu. Radno stanovništvo uglavnom je živo  i zdravo ali psihički načeto (uz rad mnogi su s djecom pohađali i školu). Nemali broj egzistencijalno je ugrožen a oni koji nisu ostali bez posla sa zebnjom strepe od indirektnih posljedica posrnulog europskog gospodarstva. Hvala Bogu da kod nas nije bilo talijanskog scenarija, oboljelih i umrlih bilo je relativno malo pa se raspravlja o tome jesu li stroge mjere i sveopći „lockdown“  bili opravdani. S druge strane, hoće li nas sada ljetna opuštenost ugroziti? 

Kako god da bilo, život ide dalje pa se ljudi od turizma pripremaju za glavnu sezonu nakon što je predsezona uglavnom propala. Neki ugostitelji i hotelijeri tvrde da im se pod danim uvjetima ne isplati raditi a drugi pak smanjuju cijene, osmišljavaju nove pristupe, rade na povećanju razine usluge i zadovoljstva gostiju, reorganiziraju način poslovanja, unapređuju postojeće proizvode i usluge, uvode neke nove, udružuju se, razmišljaju kao ovaj dubrovački poduzetnik koji je u intervjuu rekao: "Naravno da je manje gostiju nego drugih godina, no mi smo odabrali drugi pristup, ne ide nam na ruku pesimizam. Sad se veselimo i malim stvarima. Ključno je i što smo složili pakete s nižim cijenama i što sad dajemo više za istu cijenu. Kad netko dođe, dajemo mu besplatan transfer od aerodroma do hotela i obrnuto, uz to imaju i rani check-in pa gosti uz dvije noći s doručkom imaju tri puna dana za uživanje. Nudimo i pakete koji uključuju izlete, vožnju quadovima, ....“ Moglo bi se tu ponuditi još štošta, poput tečaja kuhanja pašticade, izrade domaćih njoka, fritula, biljnih sapuna, branje i kiseljenje motara...)

 

Sve je u glavi, rekla bi moja baka i ono što je jednima prijetnja drugima je prilika. Moram priznati da sa zadovoljstvom pišem ove zadnje rečenice jer već godinama na predavanjima govorim o potrebi drugačijeg pristupa turističkom poslovanju. Pristupu koji se bazira na održivosti, jačem povezivanju i suradnji svih igrača destinacije, zajedničkom osmišljavanju i organiziranju jedinstvenih događanja i doživljaja koji nisu isključivo vezani za more i sunce te kreiranje proizvoda s dodanom vrijednosti u koje je utkana priča te sredine, znanje, emocija, iskustvo, inovativnost i kreativnost lokalnih ljudi. No o tome ću podrobnije u sljedećoj kolumni. 
Ovu bih zaključila preporukom koju sam dobila od svoje prijateljice: „Neka ti hrana bude lijek. Jedi domaću, svježu i zdravu hranu kako bi ojačala imunološki sustav. Ako te COVID i napadne, lakše ćeš se s njime nositi. Zdravi mi i živi bili!