Petak, 9. rujna. Večer. Tvrđava sv. Mihovil. Klapa Cambi. Zorica je pokazala svu lipotu Dalmacije. O Klapi Cambi (onoj iz Splita) ne treba trošiti riječi. Dokazani profesionalci u svom poslu, vrhunski interpretatori.
Njih desetorica bez instrumenata (osim malih klavijatura za kojima je sjedio maestro Darko Aljinović, koje su više služile za davanje intonacije nego za konkretnu svirku) zvuče kao filharmonijski orkestar. Njihovi glasovi nisu samo puko puštanje zvuka, glasanje, već je svatko od njih instrument za sebe.
Započelo je s 'Dobra večer tugo', iako bi se dalo naslutiti iz naslova pjesme, nije bio tužan početak koncerta jer u njihovoj izvedbi ta je pjesma već u samom početku pokazala kakav će koncert biti. Meškoljenje publike i veliki pljesak sve su rekli.
I tako je klapa nizala pjesmu za pjesmom, svaka ljepša od one prije (ipak su oni profesionalci i znaju kako se raspoređuje repertoar). Jedna za drugom su sljedile uspješnice hrvatske glazbene scene. Bilo je tu autorskih pjesama, izvorno dalmatinskih, kao i onih po čemu su najpoznatiji i bili su pioniri u tome - izvođenje poznatih pjesama drugih autora, ali u njihovoj obradi i sve to u a capelli. I neka je bila dalmatinska pjesma, gitara se nije čula, a vjerujte nije ni falila. Nevjerojatno, ali je tako.
Cambi nam je pružio (zajedno s Zoricom) ni manje ni više, nego 27 pjesama! Nizale su se 'Ispod sunca zlatnoga', 'Moj lipi anđel'e, nevjerojatna obrada 'Ostala si uvijek ista, 'Projdi vilo', 'U ljubav vjere nemam', 'Ultima partenca' (kako su sami najavili i rekli, njima najdraža autorska pjesma) i mnoge druge.
Nakon nekih 45 minuta na pozornicu, koje usput budi rečeno nije ni bilo, pojavljuje se ONA - Zorica Kondža. Vjerujte da sam na koncert došao najviše zbog nje, jer smatram da je to žena, pjevačica kojoj nema premca na hrvatskoj glazbenoj sceni.
Kako mi je i sam šjor Ante Nikolić rekao, voditelj klape, to je žena koja ima raspon glasa koji nikada u životu nije čuo. Sve to se i potvrdilo slušajući njenu intrepetaciju pjesama 'Do posljednjeg daha', 'Zar je voljeti grijeh' i neizostavna 'More more.
Pisac ovog teksta je kao i nekada davno, kad je izašla ova pjesma brojao koliko puta će ponoviti riječ more. Malo me "razočaralo" jer je ponovljena 57 puta, a u originalu je 76 puta spomenuta, pomalo sam se razočarao jer sam se nadao da će biti oboren rekord. Pjesmu su skratili tako da sam i ja ostao uskraćen da budem svjedokom novog rekorda.
Nastavak koncerta u istom stilu, opuštajuće nostalgičnom donosi nam 'Vilo moja', 'Oh, happy day', i 'Cesarica' koja je dobila najveći i najduži pljesak. Valja naglasiti da su Šibenčani od početka do kraja pjevali zajedno s izvođačima i to svi koji su sinoć bili na Sv. Mihovilu, a bile su zauzete sve stolice kao i skale između tribina.
Nakon dva sata prekrasnih nota i stihova klapa je samo na kratko otišla s "pozornice" jer publici nije bilo dovoljno milozvučnih skladbi. Osjećalo se da nešto fali. I falilo je. Iza izvedbe jedne nježne i malo poznate dalmatinske pjesme za završetak koncerta sljedila je 'Konobo moja' koja je zajedno s glasom Zorice začinila ovu prekrasnu večer.
I na kraju, da ne bi bilo samo sve prekrasno, jer i inače u životu ništa nije baš toliko prekrasno i ništa nije savršeno, moram spmenuti da je organizator pogriješio što nije stavio pozornicu iz dva razloga.
Prvi je što nedostatak pozornice uskraćuje posjetiteljima osjećaj glamura, jer gledajući izvođače na onom betonu i nije baš bilo lijepo. Drugi razlog je što su zbog toga i zvučnici stajali na podu i najgornji zvučnici, visokotonci su kvarili dojam svima od prvog do otprilike desetog reda. Glas vrhunskog prvog tenora, Vladimira Karića, je u pojedinim trenucima bio neslušljiv, do te mjere da je zvuk bio takav da je naše slušno osjetilo bilo na granici boli.
Valja spomenuti, da se opet događa ono što mi nije nikako jasno, a to je, da organizator nije u stanju osigurati desetak mjesta, ako već ne može na tribinama iz komercijalnih razloga onda bar stolice, negdje sa strane, za medije. I ovaj put su fotografi, novinari, glazbeni kritičari sjedili po zidićma, skalama između redova. Ljudi koji promoviraju ovakva događanja zaslužuju bolji tretman. Očito da su bitni prije koncerata, zbog reklame i dobre prodaje ulaznica, a kad počne koncert ostaju zaboravljeni.
I za kraj, bilo kako bilo, oni koji su dobili svoje tamburine i katrige zasigurno neće žaliti što su večer proveli na Sv. Mihovilu. Koncert je bio pravi, dalmatinski, lijepe pjesme, mirna i tiha noć, a na kraju koncerta i nebo je postalo zvjezdano. Valjda je osim našeg pljeska i ono nagradilo svojim sjajem ovozemaljske zvijezde koje su sinoć pjevale i otpjevale najljepšu uspavanku gradu Šibeniku.
Piše: Darko Relja Ritmo
