Nakon što je u ofenzivi za oslobođenje Dalmacije 26. listopada oslobođen Split i 31. listopada Zadar, sve neprijateljske snage slile su se u jedini obalni grad u Dalmaciji koji još nije bio oslobođen – Šibenik. Nijemci su Šibenik iskoristili kao luku za povlačenje svojih snaga kako bi se mogli utvrditi u Kninu.
U rajonu Šibenika nalazili su se njemački 893. puk 264. divizije, 2. bataljun 892. puka, 4. i 7. baterija 264. artiljerijskog puka, 582. mornarički bataljun, dijelovi bataljuna obalskih lovaca «Brandenburg», dvije baterije mornaričkog obalskog diviziona i dijelovi 3. diviziona 944. obalskog artiljerijskog puka. Uz Nijemce u Lozovcu, Konjevratima i Žitnić́u nalazile su se jedinice Dinarske četničke oblasti popa Đujića, a u selima Sedramić i Unešić bila je ustaška milicija.
Prema Šibeniku su išle postrojbe antifašista 12. dalmatinska brigada i 3. prekomorska brigada, a čekalo dolazak snažne 1. dalmatinske proleterske brigade. Na desnoj strani Krke bila je 19-ta divizija koja je već oslobodila Benkovac i Skradin. 1. dalmatinska brigada je odmah bez priprema krenula u napad na Vrpolje no bez uspjeha. Nakon početnoga neuspjeha partizani prvi put u borbu uključuju tenkove koje su dobili od Saveznika. Plan je bio istjerati neprijatelja istjeralo iz Šibenika i napasti ga na otvorenom kako bi se izbjegla razaranja Šibenika i stradanja civila.
U noći s 1. na 2. 11., započeo je opći napad na Nijemce utvrđene u Šibeniku i njihove saveznike četnike i ustaše u okolnim mjestima. Njemačke pružile su žestoki otpor i zaustavile njihov prodor partizana prema gradu. U novom silovitom napad partizani su uspjeli prisiliti njemačku 264. divizije na povlačenje iz grada. 1. dalmatinska brigada te pripadnici 3. prekomorske i 19. sjeverodalmatinske divizije ušli su u Šibenik u zoru 3. studenoga 1944. godine dok se neprijatelj još nalazio utvrđen na Šubićevcu.
Bio je to kraj teške i pogubne nacifašističke okupacije Šibenika koji je podnio goleme žrtve u borbi za slobodu.
