Sidebar Menu

Datum objave: 17. Prosinac 2020

DELOŽIRAN ALE GUBERINA / Šibenski kipar Ale Guberina deložiran je iz ateljea kojeg je koristio 40 godina. Šibenik izbrisao još jedan svoj znamen.

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Izbrisan je još jedan znamen Šibenika. Nema više ateljea kipara Aleksandra Ale Guberine, umjetnika koji je cijeli svoj vijek proveo i Šibeniku i u rodnom gradu ostvario svoj umjetnički opus.  Radi se o tome da je ocijenjeno da Ale Guberina kao umjetnik Šibeniku ne treba za razliku od prostora koji je koristio, pa je uklonjen iz srca Šibenika čiji je nerazdvojni dio bio.
Iz ateljea u kojem je stvarao 40 godina, otišao je tiho, neprimjetno i bez skandala. Sve njegove stvari premještene su u podrum njegove obiteljske kuće.


Tužna sudbina Ale Guberine donekle je slična sudbini kina "Tesla".  "Teslu"  je trebalo srušiti zato što je ostarjelo i zato što u njemu više nitko ne ide gledati filmove, a Alu se moralo iseliti iz ateljea zato što je bolestan i više ne može stvarati. I dok se drugi gradovi takvih vriejdnosti, svjesni značaja svoje baštine bez koje gube identitet ne bi odrekli, Šibenik je izbrisao i "Teslu" i Alu Guberinu. Naravno, bit će onih koji će reći:
Neš ti Ale, neš ti veličine...


Međutim, nesporna je činjenica da je Ale Guberina kao umjetnik neizmjerno zadužio Šibenik kao jedan od rijetkih (ako ne i jedini) umjetnika koji je bio i ostao njegov nerazdvojni dio te mu davao jedan od ključnih atributa grada. On je ujedno bio i čuvar i nasljednik šibenske gotovo milenijske kiparske baštine. Njegov umjetnički opus golem je i zaslužio je sasvim drukčiji tretman, u najmanju ruku i u najmanjoj mjeri - pretvaranje njegovog ateljea u spomen atelje.
Šibenik (pun praznih lokala) umjesto kiparskog atelja dobit će najvjerojatnije još jedan kafić ili nešto slično, a izgubit će svoj dragocjeni znamen i još će manje biti - Šibenik.

Rodio sam se u Šibeniku u Docu, u prvom redu do mora gdje se djeca rađaju tako da iz matere upadnu glavom u more, a pri prvom udisaju zapletu se u konope u Mandroču. Dogodio sam se kao drugo dijete u drugom braku moga oca i prvom braku moje majke 14. svibnja 1946. godine, odmah po završetku Drugog svjetskog rata. To znači da sam se rodio među šibenskim ruševinama, u vremenu gladi, neimaštine i bijede, ali i u vremenu velikih promjena i obnove. Bilo nas šestoro djece: ja, braća Joso i Stipe i sestre Iskra, Jela i Božena. Imao sam još dvojicu braće, Marka i Aleksandra, iz očevog prvog braka. Po starijem sam dobio ime. Živjeli smo teško i u velikoj oskudici. Ali sve to, glad, ruševine, siromaštvo, rodni Dolac i silni radovi na podizanju Šibenika iz pepela rata, odredili su moj život i moju sudbinu. Evo kako je to bilo. Ispred moje rodne kuće u Docu  bilo je pristanište s drvenom rivom, ali je tada more nasipano građom iskopanom iz temelja novih šibenskih zgrada. Kamioni su ga dovozili danonoćno. Plac na kojem je danas parkiralište i na kojem Dolačani popravljaju svoje brodove doslovno se rađao pred mojim očima. Rastao je, širio se, ali ni more se nije dalo. Valovi su valjali sav taj krš i ispirali ga. Stalno sam bio na tom nasipu, igrao se s drugom djecom i kupao u moru, a ondje se utopio i moj brat Stipe kada je imao samo pet godina. Nije znao plivati jer je rođen s kroničnom astmom. Ja sam bio star četiri i pol godine kada sam na toj škarpi našao grumen gline i shvatio da od nje mogu raditi zgodne stvari. Počeo sam modelirati životinjice, razne biste, čak i portrete. U to vrijeme u Šibeniku nije bilo ni kipara ni kiparskog ateljea pa nisam imao od koga naučiti nešto o kiparstvu. Bila je puka sreća, splet životnih okolnosti da su, između sveg tog otpada koji su Šibenčani bacali u more, valovi baš pod mojim prozorom oblikovali to grumenje fine, podatne gline kao stvorene za dječje ruke. Bilo je čudesno gledati vlastite prste kako ni iz čega stvaraju nešto. Radio sam na prozoru rodne kuće stojeći na škanjelu da bih ga dosegnuo. Izradio sam na stotine životinjskih figurica. S pet godina napravio sam čak i slona – životinju koju nikada nisam vidio. Opisali su mi ga šibenski pomorci. Vidjeli su moje figurice, moje beštije, divili su im se pa su ushićeno kazali: -Mali, pa ti bi mogao i slona napraviti! Pitao sam ih što je to slon. Rekli su: -To ti je životinja koja izgleda kao prasac, samo je puno, puno veća i umjesto njuške ima surlu kao vatrogasnu cijev. Hitro sam pred njima oblikovao slona. Oni su zinuli: -To je čudo! Pa taj mulac nije nikada vidio slona!  Tako je počela moja umjetnička i kiparska karijera. Uvjeren sam da je odluku da ću biti kipar donijelo more.

Priču o Ali Guberini, njegovom nevjerojatnom životu i umjetničkoj karijeri možete pročitati u 8. broju časopisa "Šibenik tm" (Volim Šibenik)   

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam