M - kvadrat, portal za građevinarstvo i arhitekturu donosi priču o uspješnoj šibenskoj arhitektici Ivani Lozić, Arhitektonskom studiju 25,4 mm, koji vodi s Markom Paićem te njihovom radu i projektima.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Ja sam Ivana Lozić, ovlaštena arhitektica u Arhitektonskom studiju 25,4 mm iz Šibenika. Rođena sam u Šibeniku 1976., studij arhitekture završila u Zagrebu i nakon studija se vratila u rodni grad gdje sam započela arhitektonsko djelovanje, a od 2012. s kolegom arhitektom Markom Paićem vodim arhitektonski studio 25,4 mm. Uz arhitekte Marka Paića i Ivanu Lozić u našem timu djeluju još tri projektanta: Petar Reljanović, Iva Birin i Ana Marasović Skelin.
Poslije nekoliko godina podstanarstva ušli smo u vlastiti prostor u najužem centru gradu, nasuprot katedrale sv.Jakova u Šibeniku, unutar stare palače Divnić iz 16.st , koji smo preuređivali tijekom 2016 – 2017 god. Obzirom na lokaciju u samom srcu grada, svakodnevno radno okružje nam je prožeto neposrednim doticajem s najljepšom graditeljskom prošlosti Šibenika, a upravo spoj nasljeđa i suvremenog izričaja prožima i cjelokupnu našu arhitekturu. Često nam investitori kažu da su odabrali upravo naš tim jer im se sviđa to što nismo , kako oni kažu „premoderni“.
Moja je priča vezana za studij arhitekture zapravo dosta neobična, otkriva nadalje Ivana. Najvažniji moment kroz odrastanje kad me arhitektura dotakla je bio film „Prezir“ od Jean-Luc Godarda u kojoj sam vidjela Casu Malaparte na klifu na punti Massulo. Ta mistična kuća na 32-metarskom klifu mi se duboko urezala u memoriju, iako sam planirala da ću biti psihologinja. U to gimnazijsko vrijeme, jedna od moje dvije najbolje prijateljice je stalno pričala o arhitekturi kao potencijalnom studiju, a druga o matematici. Do kraja srednje škole zavrtjele smo se u trokut vezano na izbor studija: ona koja je htjela matematiku upisala je psihologiju, ona koja je htjela arhitekturu upisala je matematiku, a ja koja sam na početku srednje škole govorila o psihologiji zaljubila sam se strastveno u arhitekturu. Danas mi se čini kao da smo planski odradile eksperiment zamjene početnih izbora da vidimo koliko će se pokazati uspješnim…i ispalo je da je eksperiment u potpunosti uspio: sve tri smo danas uspješne u svom zanimanju.
Kod projektiranja nastojimo naći balans između tradicije i suvremenosti. Vrlo nam je važno ispoštovati kontekst unutar kojeg kuća nastaje, naglasiti slojeve koje smo zatekli, a onda nadodati novi sloj staroj strukturi oblikujući u konačnici novi prostor. Najsretniji smo kad dođemo do arhitekture koja se prirodno uklapa u okolinu, kao da je tamo oduvijek i bila, te samo u ponekim detaljima ima odmak prema suvremenom, neki novi touch kojim je taknemo. U arhitekturi uvijek tražimo mjeru, uostalom i ime studija 25,4 mm je jedinica za mjeru : inch, palac. Jednak izazov nam predstavlja oblikovati prostor od svega nekoliko desetaka m2 (npr. Tourističko informativni centar u Šibeniku) do nekoliko tisuća m2 (npr. uređenje trga i rive u Rogoznici, tvrđava Barone,…). Također, iako nam je najveći opus izvedenih objekata baziran na obiteljskim građevinama, s velikim zadovoljstvom smo radili i na projektu dječjeg vrtića u Ružiću, dječjeg vrtića u Pirovcu, na interijeru Brešanove sobe, Gourmet akademije u Skradinu, tematskom parku Starog grada u Drežniku, kompleksu vila Sole dance u Primoštenu, rekonstrukciji jedriličarskog kluba JK Val…
Kao jako mali ured koji se isključivo bavi projektiranjem i razradom projekata nismo skloni brzom ni prevelikom mijenjanju tehnika, stilova ni načina rada. Važnije je nam je „kako“ nego „koliko“. Nastojimo da je to „kako“ što bolje i da od investitora kroz proces projektiranja što bolje uhvatimo „ono najvažnije“ koje onda pretačemo u arhitekturu, a često naš međusobni odnos završi i novim prijateljstvima. Kada razmišljam o našem studiju vidim nas pomalo kao „začahurenu kukuljicu“ na zadnjoj etaži stare palače, u svom malom mikrokozmosu. Ta „kukuljica“ kao da se odupire užurbanom i stresnom tempu, i nastoji sporije, u svom ritmu , stvoriti kuće u kojima će korisnici voljeti živjet. Naravno da smo kao i brojni ostali uredi koji su sastavljeni samo od arhitekata naslonjeni na brojne kooperante, ali i tu primjećujem jednu nostalgičnu, staromodnu crtu i “ne-želju“ za velikim promjenama: naime, sa svim našim kooperantima smo od prvih dana poslovanja i nerado ih mijenjamo.
Arhitektura je divan, izazovan i društveno angažiran posao. U jednakoj mjeri traži i odgovornost i strast kao i dobro razumijevanje šireg životnog konteksta. Budući da oblikujemo životne prostore drugima, koji nisu nužno isti kao mi, trebamo biti otvoreni za drugačije navike i obrasce ponašanja od naših, biti dobri psiholozi (eto poveznice s početka) i u toj dobro izbalansiranoj sinergiji naših znanja i talenata te njihovih želja i potreba, doći do oblikovanja na obostrano zadovoljstvo. Samo oni prostori u kojima su korisnici koji ih koriste sretni korisnici, rezultiraju sretnom arhitekturom. A to je ona kojoj mi težimo.
Više na M kvadrat
