S malim žutim ruksakom na leđima uputio se na željeznički kolodvor u austrijskom Salzburgu i na šalteru zatražio jednosmjernu kartu za prvi vlak koji kreće prema jugu. Slučaj je htio da idući vlak vozi za Zagreb pa je upravo hrvatska metropola mjesto gdje je započela životna avantura 35-godišnjeg Austrijanca Manfreda Hochpoechlera. Njegovo putovanje u društvu labradorice Shive traje tri tjedna, a Manfred se trenutno nalazi u Centru za odgoj i obrazovanje Šubićevac gdje su ga privremeno udomili, te uz pomoć djelatnika šibenskog Caritasa traži stalni smještaj i posao. U centru Šubićevac smo se s njim susreli i poslušali njegovu neobičnu priču.
„U Salzburgu sam imao svoju tvrtku koja se bavila uređenjem krajobraza i zelenih površina. U Austriji ljudi jako drže do botanike pa angažiraju specijalizirane tvrtke da im projektiraju vrtove s biljkama i jezercima. No, zbog recesije, tvrtka je financijski propala i izgubio sam sve. Jedno vrijeme radio sam kao konjušar u stajama, čistio i pospremao za konjima, izvodio ih na pašu i timario. Taj posao mi je donosio toliko novca da mogu skrpati kraj s krajem na kraju mjeseca, nisam imao ušteđevinu ni mogućnost za dobivanje bolovanja ili slobodnih dana i sve više sam razmišljao o radikalnom potezu“, iznosi Manfred razloge koji su ga nagnali da krene u pustolovinu.
Provala u stan učvrstila odluku o odlasku
Petnaest godina nije bio na godišnjem odmoru, a kap koja je prelila čašu i ubrzala odluku o odlasku bila je provala u njegov mali stančić: 
„Lopovi su pronašli kutiju u kojoj je bila sva moja skromna ušteđevina. Nikad nisam držao novac u banci, a pošto sam živio u trošnoj sobici, nadao sam se da lopovima nisam zanimljiv. Tog dana sam, uz materijalne stvari izgubio i preostalu nadu u bolju budućnost. Ostala mi je jedino Shiva, moja životna suputnica“, gorko se smije Manfred kojeg je splet neobičnih okolnosti doveo najprije u Zagreb pa preko Senja i Benkovca u Šibenik. „S obzirom na to da je zima, želio sam krenuti bilo gdje na jug, gdje je malo toplije. Da je idući vlak sa željezničkog kolodvora išao za Rim ili Barcelonu, sad bih bio tamo, a ne u snijegom okovanoj Dalmaciji“, dodaje, a mi mu objašnjavamo da je „potrefio“ najhladniju zimu od 1956. godine.
U Zagreb je stigao s nekoliko komada odjeće i hranom za Shivu, a na kolodvoru je kupio kartu Hrvatske, za koju tvrdi da mu je najvrjednija materijalna stvar koju trenutno posjeduje. U Salzburgu se oprostio tek s jednom dugogodišnjom prijateljicom od koje je dobio blagoslov za svoju avanturu. Drugih prijatelja, kako tvrdi, nema, a s članovima obitelji nije u kontaktu već 20 godina.
Pješke od Senja do Benkovca
„U Zagrebu sam bio tri dana. Uglavnom sam šetao i razgledavao grad, a po noći sam spavao na željezničkom kolodvoru. Teško je bilo naći prenoćište zbog psa, nigdje ne dozvoljavaju pristup životinjama. Iz Zagreba sam autobusom stigao do Senja, a dalje prema jugu nastavio sam pješice“, nastavlja Manfred koji smatra kako je to bio jedini logičan izbor s obzirom da Shiva, osim u hostelima i prenoćištima, nije dobrodošla ni u autobusu i vlaku. Objašnjava nam da je labradorica zbog bolesti ostala gotovo slijepa, ima samo 5 posto vida pa se o njoj treba brinuti više nego o drugim psima. Hladnoća ga nije brinula, u Austriji su, kaže, u ovo doba godine temperature trostruko niže pa je navikao na zimske uvjete i sibirske noći. Uostalom, uzbuđenje zbog avanture koja ga čeka, kao i Shivina toplina, grijali su ga po noći.
Manfred i Shiva tako su pješke krenuli u Liku. Prateći lokalne cestovne pravce prošli su Gospić i Sveti Rok preko Obrovca do Benkovca. „Prelazili smo prosječno 25 kilometara na dan.
Spavao bih po dva sata, a kad bi postalo prehladno, ustao bih i hodao nekoliko sati da se ugrijem. U Benkovcu sam upoznao jednu jako ljubaznu obitelj, ponudili su da nas odvezu u Šibenik jer je postalo jako hladno. U Caritasu sam saznao da u Centru Šubićevac ovih dana primaju beskućnike koji se tu sklanjaju od zime i tu sam stigao u utorak.“
Manfred priznaje da su ga djelatnici Caritasa i Centra Šubićevac malo čudno gledali kad im je ispričao svoju priču: „Oni uglavnom rade s ljudima koji su stjecajem okolnosti završili na ulici, a ja sam to sam odabrao“, smije se. U Centru Šubićevac umjesto sa Shivom, sobu dijeli s jednim šibenskim beskućnikom, jer ni u ovoj ustanovi nije dopušteno držanje životinja. Slijepu labradoricu čuva mu jedna dobra duša, a Manfred se nada da će uskoro naći mjesto gdje će moći živjeti sa svojom najboljom prijateljicom koja mu nakon samo jednog dana razdvojenosti jako nedostaje.
Uči hrvatski i mašta o ljubavi
U Šibeniku mu se zasad sviđa. Hoće li ostati nekoliko dana, mjeseci ili godina- zasad ne zna. Dobri ljudi koje je upoznao pomažu mu u pronalasku sitnih poslića kojima će zaslužiti hranu i krov nad glavom. Po struci je botaničar, obožava prirodu i proučavanje biljaka, a razumije se i u konje s kojima je radio posljednjih pet godina. Ovih dana je čistio snijeg, obavljao sitne popravke i pospremao prostorije Centra Šubićevac, a nada se bilo kakvom poslu koji će ga uveseljavati. „Nemam plan, ali zasad sam sretan. Živjet ću iz dana u dan pa što bude. Da sam u Hrvatsku došao kao turist, nikad ne bi upoznao ljude i način života kod vas. Prozujao bi po gradskim atrakcijama i vratio se kući bez da osjetim kako se zaista ovdje živi“, tvrdi.
Ne isključuje ni mogućnost da u našem gradu pronađe i buduću suprugu, a koliko je ozbiljan u toj namjeri, govori i činjenica da je u pola dana naučio nekoliko hrvatskih riječi. „U dućanu sam jutros rekao: „Dobro jutro, molim tri čokoladne krafne. “ Dobio sam što sam zatražio pa mislim da mi dobro ide. Čitam hrvatske novine i pokušavam dešifrirati riječi“, smije se Manfred, neobični Austrijanac i novopečena skitnica koja je svoju sreću, bar zasad, odlučila pronaći u Šibeniku.
