Dubrovnik - Šibenik News - Šibenik, obala, Hrvatska

Kapetan duge plovidbe Branko Skorić, dugogodi&scaron;nji tajnik &scaron;ibenske Udruge kapetana i kopilot u &scaron;ibenskoj luci ovih je dana sa svojim kolegama inicirao jednu akciju kojom žele privući pozornost javnosti na sudbinu broda Tijat starog vi&scaron;e od 60 godina koji plovi od &Scaron;ibenika do Prvića kako se ne bi dopustilo da ga se po&scaron;alje u staro željezo već da se kao takav za&scaron;titi i sačuva. Na Tijatu će u studenom biti snimljena posebna emisija iz serijala "Gurmanske ćakule" TV &Scaron;ibenik kako bi se javnost dodatnu senzibilizirala za sudbinu tog broda. Cijeli je život Branka Skorića vezan za brodove, more i plovidbu. Evo priče o njemu: Branko Skorić bio je običan dječak koji je djetinjstvo proveo uz mandroč u Docu gledajući more i sanjajući da će postati &ndash; pilot. Od malena su ga privlačile daljine, veliki svijet i nepoznate zemlje ali nije postao pilot već &ndash; pomorac. Nekome bi se moglo učiniti da se to dogodilo slučajno, ali kada se svi punti zbroje razvidno je da mu je to bila sudbina. -Moja obitelj nije imala nikakvu pomorsku tradiciju, ali znao sam duboku u du&scaron;i da ću jednoga dana kroz kanal sv. Ante otići iz rodnog grada i brazditi pučinom s kraja na kraj obzora. Uz more me je vezao moj otac Stjepan. Bio jedan od onih romantičara koji nije mogao odoljeti njegovom zovu. Brankov otac godinama je sanjao svoj bod pa je 1962. godine U Betini kupio drvenu pasaru koju je uređivao i opremao dok nije bila po njegovom gu&scaron;tu. Prva samostalna plovidba &ndash; od Doca do Jadrije -Na&scaron;a obitelj, moj otac, majka, sestra i ja, od tada smo sve godi&scaron;nje odmore provodili na moru. Nosili smo sa sobom iz &Scaron;ibenik samo vodu. Ako smo željeli jesti morali smo loviti ribu i nalaziti ono &scaron;to more daje. Imali smo kuhalo na petrolej i na njemu smo pripremali čudo toga. Čak smo i kruh pekli na njemu. Otac nije volio automobile, nije imao neke druge želje i potrebe. Volio je samo more. Od njega sam naučio loviti ribu, snalaziti se na moru, živjeti na brodu u skučenom prostoru i mnoge mornarske vje&scaron;tine. Jedva sam čekao ljeto da se otisnemo iz &Scaron;ibenika prema Kornatima, prema pučini. Kako je rastao Branko je imao sve jaču želju ploviti sam, upravljati brodom i osvajati morska prostranstva. Nije vi&scaron;e želio biti mali od palube. Prvi puta je zaplovio sam 1969. godine, u četvrtom razredu osnovne &scaron;kole. -Pozvao sam svoju ekipu Boru Skorića,Tončija Kandida, Milu Arasa, Ivonu Ti&scaron;mu, Jožu Bujas, Otiliju Zaninović i Davora Jurina na Jadriju, na kupanje. Tada jo&scaron; nisu postojali električni pokretači. Motor se pokretao ručno, okretanjem poluge. To je zahtijevalo puno snage, a mi smo bili klinci. Zato smo izmjenjivali. Svatko bi je okrenuo koliko može. Namučili smo se ali je motor proradio pa smo ponosno zaplovili prema Jadriji. Ćaći ni&scaron;ta nisam rekao ali je Tončijev dida pazio na brod i on mu je javio &scaron;to sam učinio. Dok je stigao na rivu ja sam već bio pred Martinskom. Kasnije mi je pričao kako je pratio moj manevar pred kanalom i kako je bio zadovoljan iako je bio ljut na mene. Do Jadrije smo stigli bez problema ali nisam se usudio ugasiti motor dok smo se kupali jer sam se bojao da ga nećemo moći ponovno pokrenuti. Otac je bio ponosan na mene ali me je ipak dobro nabubetao. Noćna plovidba do Hvara Iako je lo&scaron;e pro&scaron;ao zov mora bio je jači. Uzimao je brod bez očeva znanja kad god mu se pružila prilika. Nakon osvajanja Jadrije i Martinske, plovio je sve dalje &ndash; do Zlarina, Kaprija, Žirja&hellip; a onda se otisnuo sve do Hvara. -Kazao sam da idem loviti tu oko oko Žirja, a brod je već bio spreman za put do Hvara. U tu sam avanturu poveo Srećka Olivarija i Davora Živkovića. Mami sam rekao kuda idem, a nisam ćaći. Krenuli smo oko osam i po navečer, a na Hvar smo stigli u 6 sati ujutro. Bila je to naporna plovidba jer nismo imali kompasa i brodskih svjetala, a mrtvo more je bilo veliko. Srećom znao sam ne&scaron;to o navigaciji po zvijezdama. Davor i Srećko su, &scaron;to od umora, zaspali. Kada je svanulo pitaju oni: -A di smo mi to? Bila je to velika fora doći na Hvar u posjetu prijateljima svojim brodom iz &Scaron;ibenika, a ne zihera&scaron;ki trajektom iz Splita. Telefonirao kući. Javila se mater. -Di si. &ndash; pitala je. -Na Hvaru. &ndash; kažem ja. Ćaća je poludio, a ona me je branila: -Ma, mali je zaluta. Nakon toga vi&scaron;e nisam imao gu&scaron;ta uzimati ćaćin brod jer mi je bio premalen za ekipu pa nam je brod davao &scaron;jor Zvone Santini. Bili smo dobra ekipa Srećko Olivari, Nikica Bator, Miro Olivari, Davor Živković, Boris Skorić, Zoran Lučić, Željko Krnčevi i ja. Sudbonosni plakat Nakon osnovne &scaron;kole upisao se Branko u Metalsko &ndash; metalur&scaron;ku &scaron;kolu koja mu, kako kaže, ba&scaron; i nije bila draga. -Nisam se mogao smiriti. Stalno sam sanjao kako ću nekamo otići. Želio sam postati pilot ali otac mi nije nikako dao da idem u pilotsku &scaron;kolu koja je postojala samo okviru vojske. Tada se u mom životu pojavio jedan &ndash; plakat. Običan, neugledan plakat na kojem je bila obavijest o upisu na Vi&scaron;u pomorsku &scaron;kolu u Splitu. Taj je plakat odredio moj život. Želja mog oca je bila da &scaron;to prije zavr&scaron;im &scaron;kolu i zaposlim se. Stjecajem okolnosti nakon drugog razreda Tehničke &scaron;kole oti&scaron;ao sam u Remont na zanat za mehaničara. To su učinili i moji prijatelji Čedo Petrina i Perislav Kronja pa smo nas trojica maturirali godinu dana prije na&scaron;e generacije. Ćaća je bio ljut: Da mi pobigne&scaron; na more?! E, neće&scaron;!Odgovorio sam mu prkosno: - E, bogami oću! On se nakostrije&scaron;io: -Neće&scaron; jer ti ja neću dat &scaron;olde! Kada sam mu rekao: Ba&scaron; me briga, dobio sam stipendiju od Slobodne plovidbe. Vi&scaron;e se nije inatio ali je bio uvjeren da je to samo hir koji će me brzo proći. Na&scaron;i vr&scaron;njaci su jo&scaron; bili srednjo&scaron;kolci, a Čedo, Perislav i ja smo postali studenti. Diplomirali smo 1981. godine. Prvo pravo mornarsko iskustvo Branko je imao 1979. godine nakon prve godine studija. Ukrcao se kao studenta na praksi na brod Jezera. Plovio je iz Rijeke za Casablancu pa odatle s teretom fosfata u &Scaron;ibenik. -Odmah sam vidio da je more moj život. Prvi kruh sa sedam kora i prva oluja Na svoju prvu profesionalnu plovidbu i po svoj prvi kruh sa sedam kora Branko se otisnuo u lipnju 1982. godine brodom Dinara iz belgijske luke Sluiskil. -Plovili smo prazni preko Atlantskog oceana u Velika jezera. Bio sam uzbuđen i radostan. Prvi puta plovim preko oceana! Ali već prvo jutro zahvatilo nas je strahovito nevrijeme. Brod je bio prazan pa su ga golemi valovi nosili kao orahovu ljusku. Bilo je užasno. Priznajem, bilo me je strah. Zvuci naprezanja brodske konstrukcije izazivali su jezu, a brod je posrtao preko tih vodenih planina kao da će se svaki tren raspasti. Propeler nam je bio vi&scaron;e u zraku nego u moru. Da bi olak&scaron;ali plovidbu trebali su napuniti vodom balastne tankove. U taj opasni poduhvat Branko je krenuo s kormilarom Vinkom Krnićem i no&scaron;tromom Pravdojem Lovrićem - Luksuzom. Morali su hodati 170 metara dugom palubom preko koje su se prelijevali golemi valovi, dok se ona propinjala i ljuljala, a da bi do&scaron;li do ventila morali su otvoriti purtele od kojih je svaka bila učvr&scaron;ćena sa 48 vijaka. -Radili smo cijelu noć. Zbilja me je bilo strah. Nakon dva dana u&scaron;li smo u bonacu i &ndash; sve zaboravili. Kada se na&scaron; brod sustavom kanala i ustava podizao na 180 metara nadmorske visine da bi zaplovio Velikim jezerima, ja sam već bio mornar u srcu i du&scaron;i. Vojnički dopust - na skijanju Nakon godi&scaron;njeg odmora otputova je u Kopar gdje ga je čekao brod Prvić koji je prevozio drvo za Alžir. Iz Alžira su se vratili u &Scaron;ibenik odakle su krenuli u Tunis po fosfat. -Na toj me je plovidbi 1983. godine zatekla vijest o očevoj smrti. Brod nam je bio usidren ispred luke Sfax. Kapetan mi je priopćio tužnu vijest, a kompaniji dozvolila iskrcaj. Putovao sam 5 sati vlakom iz Sfaxa do glavnog grada Tunisa, a odatle zrakoplovom u Rim pa iz Rima u &Scaron;ibenik na sahranu. Ponovno sam se ukrcao u Kopru odakle smo plovili za Aleksandriju i Solun. Tu mi je zavr&scaron;ila kadetura pa sam se preko cijele biv&scaron;e Jugoslavije vlakom vratio u &Scaron;ibenik. Branko je 1983. godine položio ispit i postao časnik trgovačke mornarice. Idući mu je brod bio Kru&scaron;evo. -Zapovjednik je bio kapetan Nikola Žic koji je bio zapovjednik i putničkih brodovima. On je u meni izazvao zanimanje za putničke brodove pa sam počeo razmi&scaron;ljati o tome da postanem zapovjednik jednog takvog brod. S Kru&scaron;evom sam kao 3.časnik plovio po Mediteranu, a kada sam se iskrcao morao sam na odsluženje vojnog roka. Služio sam vojsku na minolovcima. Pri kraju vojnog roka doplovio sam u &Scaron;ibenik i tu dobio nagradni dopust. Oti&scaron;ao sam - na skijanje na Bled i ozlijedio se jer sam se spu&scaron;tao tamo gdje nisam smio. Zavr&scaron;io sam u Jesenicama u bolnici. Tako je okončala moja vojna karijera. Kobna brodska utrka na kariće -Moj sljedeći brod bio je Knin. Ponovno sam plovio preko oceana u Velika jezera pa nazad do Belgije. Cijelim putem nas je pratilo stra&scaron;no nevrijeme. Imali smo veliku &scaron;tetu na teretu jer je more prodrlo u skladi&scaron;ta. Dok je Knin bio usidreni ispred Istambula Branko se ponovno ozlijedio. Ovoga puta ne na skijanju već na utrkama balinjera. -Bilo nam je dosadno pa smo po brodskim hodnicima, kaniželama, organizirali trke na kariće. U jednom trenutku netko je otvorio vrata strojarnice pa sam se u njih zabio zajedno s prijateljem koji je gurao karić. Gadno sam se natukao. Ozlijeđen, oti&scaron;ao sam u &Scaron;ibenik i nakon godi&scaron;njeg odmora sada već kao 2. časnik ukrcao se na brod Jablanicu na kojem je zapovjednik bio Nedeljko Bobić, a zamijenio ga je Franko &Scaron;eman. Bobić je bio sjajan zapovjednik u kojeg smo imali neograničeno povjerenje no s njegovim zamjenikom imali smo velikih problema. Nismo znali da on nema iskustva u oceanskoj plovidbi, a kamo li u plovidbi Velikim jezerima koja su nam ponovno bila odredi&scaron;te. Zbog njegovog neiskustva doživjeli smo velike neugodnosti i imali te&scaron;ke probleme. Tragedija U jezeru Michigan Jablanica je potopila ribarski brod. Poginula su trojica ribara, a zapovjednik je bio optužen za ubojstvo iz nehata. -Veleposlanstvo biv&scaron;e Jugoslavije nije mu pružilo nikakvu pomoć. On se psihički gubio i bilo je očito da mentalno vi&scaron;e nije u stanju zapovijedati brodom. Odvjetnici i vlasti su nagovarali mene i &not;&not;&not;&not;&not;&not;&not;&not;Gorana Belamarića, koji je imao položen kapetanski ispit, da preuzmemo brod, a zapovjednika ostavimo u zatvoru. Odbili smo. Tako smo s tim nesretnim čovjekom koji je vi&scaron;e nije mogao racionalno razmi&scaron;ljati i donositi odluke krenuli natrag preko oceana. Uočili smo da ćemo uploviti ravno u veliko nevrijeme ako se budemo držali kursa kojeg je odredio. Sugerirali smo mu drugi kurs da ga izbjegnemo, ali on je odlučio prestići ciklon. Međutim kod Azora uletjeli smo ravno u pakao. Taj nas je ciklon doslovno ubio. Zapovjednik je jo&scaron; vi&scaron;e poludio. Ni&scaron;ta nismo mogli poduzeti. Mogli smo postupiti kao gusari, ali to nismo htjeli. Noću dok bi on spavao popravljali smo kurs i olak&scaron;avali situaciju ali kada bi se on popeo na zapovjedni most bilo je ajme majko! Brod je pretrpio velike &scaron;tete. Čudo da smo uopće jo&scaron; plovili. Pred Gibraltarom od straha nismo spavali. Odahnuli smo tek u Tunisu. Tu je kompanija zamijenila zapovjednika. Pre&scaron;ao je na drugi brod s kojeg se onako, psihički rastrojen, bacio u more. Plovidba iz nevolja i nevera u &ndash; političku oluju u Kini Osjećajući posljedice skija&scaron;kog pada Branko je 1986. godine oti&scaron;ao na operaciju. Kada se oporavio ukrcao se na brod Rogoznicu. U pomorstvu je tada vladala velika kriza. Nije bilo dovoljno pomoraca za popunu posada. Branku je tada bilo ponuđeno mjesto 1. časnika iako jo&scaron; nije bio položio ispit za kapetana duge plovidbe. Pristao je tek kada su mu zaprijetili stegovnim mjerama. -Nitko nije želio na more. Plovili smo s nepotpunom posadom, nisam imao položen ispit, a nije bilo ni 3. časnika da mi pomogne. Imao sam grdne muke i probleme. Bio sam napola lud od jalovih poku&scaron;aja da brod i posadu koliko &ndash; toliko dovedem u red. Godinu dana kasnije položio sam kapetanski ispit. Nisam se jo&scaron; ni ohladio od ispitne groznice, a već su me zrakoplovom poslali u New Orleans gdje sam se ukrcao na brod Žirje. Bio sam prvi časnik palube. Plovili smo u Kinu preko Tihog oceana. Bilo je to te&scaron;ko putovanje, a k tome smo u Kinu stigli taman kada je tamo izbila pobuna. Uplovljavali u luku Dalien kada su na pekin&scaron;ki trg Tiananmen iza&scaron;li tenkovi da se obračunaju s prosvjednicima. Napetost, strah i neizvjesnost izobličila je lica tamo&scaron;njih ljudi. Bili smo neopisivo sretni kada smo isplovili i ostavili kinesku obalu za sobom. S kraja na kraj svijeta Zbog kvara na motoru Žirje je moralo pristati na Havajima. Popravak je trajao 7 dana ali posada nije mogla na kopno jer im se tijekom vježbe razbila brodica. Tako su Hawaje i Honolulu gledali s palube. Boreći se velikim neverama Žirje je ipak sretno stiglo u Japan u gdje je u primilo ugljen za Kanadu. Put ih je vodio u Vancouver, a odatle u Afriku, u Ganu, pa na suprotnu stranu Atlantika u Argentinu i konačno u Australiju. -Iz Argentine prema Australiji plovili smo naginjući se lijevo &ndash; desno i do 35 stupnjeva. Na moru mi i albatrosi i vi&scaron;e nigdje nitko. Cijelim putem nas je valjalo veliko more. Spavali smo zaglavljeni između zida i madraca. Bio sam potpuno iscrpljen i iscijeđen kada sam se u Australiji u&scaron;ao u zrakoplov za Hrvatsku. Bio sam toliko umoran da se uopće ne sjećam 22 sata dugog leta s kraja na kraj svijeta. Jezera &ndash; novo ime Borussie Vremena za odmor jedva da je bilo. Slobodna plovidba upravo je počela kupovati kontejnerske brodove. Prva je bila tehnolo&scaron;ki napredna, vrhunski opremljena i kompjuterizirana Borussia. Zapovjednik broda je bio Nedjeljko Bobić, a 1. časnik Branko Skorić. Plovili su na relaciji Sjeverna Europa - Indonezija. &ndash;Brod, koji je dobio novo ime &ndash; Jezera, odu&scaron;evio me je svojim stabilno&scaron;ću, tehnologijom i plovnim svojstvima. S njim smo u Indoneziji uplovljavali u riječna u&scaron;ća i za vrijeme oseka ostajali nasukani, a s dolaskom plime bez problema isplovljavali. Tu se je posada Jezera morala boriti s piratima. Hrabro su ih gađali mlazovima vode iz vatrogasnih cijevi. -Bili smo dobri ali spasila nas je plima. Otplovili smo za Jakartu gdje nas je neki kapetan Schvarc pozvao na prijam. Dočekalo nas je do zuba naoružana vojske. Procijenili smo da je situacija nelagodna i opasna pa smo se brzo pokupili. Ujutro smo isplovili za Singapur ali smo stalno bili na oprezu zbog pirata. Nekoliko dana kasnije imali smo preko radio uređaja direktan prijenos napada na brod Durmitor, zarobljavanja zapovjednika i posade i nesmiljene pljačke. Iz Singapura smo plovili za Europu. U &Scaron;ibenik sam se vratio ba&scaron; kad je bio potres u Kninu. Kalvarija Biograda Po zavr&scaron;etku službe na Jezerima, Branko se ukrcao na brod Biograd. Krenuli su iz Rijeke za Solun gdje su ukrcali skupocjene automobilske limove koje je trebalo prevesti u New York. Iskusni pomorci osjetili su da će biti nevolja jer su opet imali zapovjednik bez iskustva u prekooceanskoj plovidbi. -Odmah smo vidjeli da je zapovjednik nesiguran. Oprezno sam mu kazao da bismo trebali ploviti južno, a on je rekao: Ne, idemo preko Azora. Pogledao sam kakve su meteorolo&scaron;ke prilike i znao sam &scaron;to nas čeka. Uletjeli smo u ravno grotlo ciklona. Nismo mogli misliti, spavati raditi&hellip; Bilo je tako stra&scaron;no da je glavni kuhar bacio komad mesa u more moleći ga da se smiri. U sred tog pakla primili smo vijest da je nedaleko od nas nestao tanker s 40 članova posade. Goriva je bilo na izmaku, a brod nam se počeo puniti morem. Morali smo ponovno ići preko palube na koju padaju valovi veliki poput planina, do pramca. Probili smo se u &scaron;tivu &ndash; bila je puna mora. Pumpali smo bjesomučno skoro cijelu noć, ali se brod i dalje nije pona&scaron;ao kako treba. Kada se razdanilo morali smo se ponovno probijati preko palube koja se propinjala, otimala i trzala poput podivljalog konja. Vi&scaron;e smo ronili nego hodali jer su se neprekidno preko nas prelijevale goleme mase vode. Prova je bila puna mora. Da bi je ispumpati trebalo je otvoriti purtele da se more slije u balastne tankove odakle ga se može izbaciti. Trebala su nam četiri sata te&scaron;kog rada da odvidamo purtele. Otkrili smo da je voda prodrla u trup zato &scaron;to je sidro probilo brodsku oplatu. U međuvremenu su nam pale antene. Pomoć nismo mogli zvati. Nitko nije znao gdje smo. Onda su nam vjetar i valovi polomili dizalicu pa smo je po toj orkanskoj neveri morali variti da nam ne potopi brod. Kada smo to nekako rije&scaron;ili &ndash; stao nam je motor. &Scaron;est sati smo se borili da ga pokrenemo dok nas je more bacalo po unutra&scaron;njosti broda kao da smo frenje u praznoj kutiji od cipela. Nevrijeme je jenjalo tek pred New Yorkom. More se smirilo. Padao je snijeg. Sve je izgledalo gotovo idilično. Uspjeli smo spasiti brod, ali je cijena bila golema. Cijeli je skupocjeni teret uni&scaron;ten, a brod - ploveća utvara. Preko planeta iz rata u rat Posada Biograda kao da je bila osuđena na nevere. Nakon te&scaron;kih isku&scaron;enja na Atlantiku, 1991. godine ukrcavali su ferokrom u &scaron;ibenskom TEF-u. Posao su obavili u novoj neveri &ndash; počeo je rat u Hrvatskoj, a tenkovi JNA su nadirali prema &Scaron;ibeniku. -Istinu govore oni koji kažu da nevolja nikada ne dolazi sama. S Biograda sam oti&scaron;ao na brod Žirje s kojima sam iz Belgije preko Venezuele i Francuske otplovio - u Iranu. Preko pola planeta iz rata u rat. Iz Irana smo otplovili u Durban gdje su mi lučke vlastima pozvali da ostanem u Južnoafričkoj Republici i radim za njih. Tada je već Mendela do&scaron;ao na vlast ali nisam prihvatio ponudu već sam se preko Singapura vratio u &Scaron;ibenik. Bilo je to vrijeme bitke za Miljevce i akcije Maslenica. Hrvatska je gorjela u ognju rata ali brodovi Slobodne plovidne plovili su i dalje. Novi Brankov brod bile su Bilice, s kojima će prvi puta oploviti svijet u jednom potezu. -Plovili smo prema Murmansku kada je zapovjednik dobio vijest da mu je umrla majka. To ga je jako pogodilo, bio je indisponiran, a mi smo uletjeli u stra&scaron;no nevrijeme. More nam je otvorilo &scaron;tivu. Po treći puta sam morao po stra&scaron;noj oluji preko palube do pramca. Krenuo sam s dva mornara i upozorio zapovjednika kako treba držati brod, ali on nije držao kurs pa nas je golemi val doslovno pomeo s palube. Jednom je mornaru pukla noga, a drugog je more počelo odvlačiti preko ograde. Skočio sam i zgrabio ga. Čvrsto sam ga držao. Uspio sam obojicu dovući na sigurno. Bilo je to u Sjevernom moru, a ja se sjećam samo toga da je voda bila &ndash; topla. U Murmansk nismo mogli uploviti jer je vjetar bio tako jak da brodom uopće nije bilo moguće upravljati. Vidjeli smo da nas more nosi na stijene. Počeli smo se opra&scaron;tati. Znali smo da nam nema spasa. A onda smo se nekim čudom na&scaron;li u &ndash; bonaci. Vjetar je na&scaron; brod kao konac kroz u&scaron;icu igle provukao između kopna i nekog otoka. U luci smo se divili golemom ledolomcu Lenjinu i zgražali se nad bezakonjem koje je tamo vladalo. Iz Murmanska su Bilice otplovili za Gvatemalu, a odatle u Peru. Posada i brod opet su stradavali u nevremenu na Azorima i u Biskaju. Putem se pokvario uređaj za desalinizaciju pa se Branko po drugi puta na&scaron;ao u Honoluluu. -Ovoga puta nisam propustio priliku sići s broda i večerati u Perl Harbouru na čuvenom Wakaiki beachu. Nepoznata bitka Domovinskog rata u - Kini Put je posadu Bilica vodio s Havaja u Kinu. Tamo su stigli upravo kada su Crnogorci i JNA uni&scaron;tavali Konavle i napadali Dubrovnik. U tim okolnostima do&scaron;lo je do, u hrvatskim ratnim analima, nepoznate bitke Domovinskog rata. Posada Bilica potukla se s crnogorskim mornarima! Povod: Dubrovnik. Ne zna se tko je pobijedio jer je stigla policija pa su svi zavr&scaron;ili u zatvoru. Kada je posada iza&scaron;la iz pržuna brod se otisnuo prema Filipinima, a odatle u Italiju. -Putem smo imali kvar na motoru. Tri dana smo plutali oceanom pazeći da nas ne zaskoče pirati. Kada smo se domogli Ravene, oti&scaron;ao sam odmoriti se u moj &Scaron;ibenik - koji je stenjao pod udarima topničkih granata. Prvo zapovjedni&scaron;tvo Pokojni kapetan Domingo Miro&scaron;ević 13. kolovoza 1994. godine pozvao je Branka u svoju kabinu na brodu Drni&scaron;u i kazao: -Sinko od sada si sam na svijetu. Zapovjednik je uvijek sam na svijetu. Pamet u glavu i pazi &scaron;to radi&scaron;. Tako je Branko prvi puta zaplovio kao zapovjednik broda. Kapetana Miro&scaron;evića vi&scaron;e nikada nje sreo, ali je njegove riječi zapamtio za cijeli život. Prvo odredi&scaron;te prve plovidbe kapetana Branka Skorića kao zapovjednika broda bio je Alžir čijim su lukama tada vladale terorističke bande. Svijet je potresala vijest da je poubijana cijela posada jednog talijanskog broda. -Radili smo, dežurali, strepili za svoje živote i živote svojih bližnjih u &Scaron;ibeniku. Spavali smo s nožem ispod jastuka dok su s kopna do nas dopirali zvuci rafala i eksplozija bombi. I danas se s nelagodom sjećam tih dana. Oko nas sve ključa, a mi bespomoćno čekamo &scaron;to će se dogoditi i hoće li nam se sudbina smilovat, a misli su nam u &Scaron;ibeniku, u skloni&scaron;tima, s na&scaron;im bližnjima. Rat, glad, malarija i - dijete u kolijevci Iz Alžira se plovi u Kopar, pa u Ra&scaron;u, opet u Alžir pa za Port Said. -Plovio sam bez 1. časnika koji se razbolio. U jednom trenutku osjetio sam da se brod ne pona&scaron;a kako treba. Izgubili smo nadzor nad kormilom. Da nam se to dogodilo u nevremenu ne bi nam bilo spasa. Po konopima smo se spu&scaron;tali do kormila i poku&scaron;avali ga učvrstiti. Improvizirali smo ali smo stigli do Kartagene u &Scaron;panjolskoj gdje je brod izvučen iz mora i tračnicama odvezen do neke livade gdje smo popravili kormilo. Sljedeća luka bila nam je Ravena, a odatle smo partili za Mauricius. I na tom smo putu imali problema. Otkazali su nam radari i bili smo bez pitke vode. Iz Mauruciusa smo plovili za Durban gdje smo ukrcali humanitarnu pomoć za Angolu, Sao Tome i Principe, Obalu slonovače i Liberiju. U Angoli je bilo stra&scaron;no &ndash; glad i bijeda, policija nemilosrdno mlati sve koji joj se nađu na putu, strah&hellip; sirotinja pljačka brodove&hellip; tragedija. Ispred skala na&scaron;eg broda netko je ostavio djete&scaron;ce u kolijevci nadajući se da će ga netko spasiti. Zbrinuli smo ga u jednoj humanitarnoj organizaciji. Sve sam poduzeo da izbjegnem malariju ali nisam uspio. Obolio sam. Pred Monrovijom sam se počeo gubiti u bunilu kada su nam javili da će bombardirati brodove. Uspio sam maknuti brod na sigurnu udaljenost. Ujutro smo ipak mogli uploviti u luku i pristati uz obalu. Vi&scaron;e se ničeg ne sjećam. Kada sam do&scaron;ao k sebi oko mene su bili neki Crnci, neka vojska koja je pretresala i pljačkala moju kabinu. Zadnjim snagama, uz pomoć moje posade, ih izbacio sam ih s broda. Poslali su me u bolnicu bez zahoda, s vodom za pranje ruku u starim bačvama od benzina. Rekli su mi da moram ostati na liječenju ali sam odbio. Prekr&scaron;io sam zabranu kori&scaron;tenja radio uređaja i javio Slobodnoj plovidbi &scaron;to se događa. Vi&scaron;e nisam u bio stanju zapovijedati brodom. Brzo su poslali kapetana koji će me zamijeniti. Iz ratnog okruženja izvukao me je ruski zrakoplov koji me je prevezao do Siera Leonea, a odatle sam stigao u Hamburg. Ostao sam 14 dana u bolnici. Tako je zavr&scaron;ilo moje prvo zapovjedni&scaron;tvo. Nuku Hiva Pola godine kasnije kapetan Skorić preuzeo je brod Bilice s kojim se otisnuo na novi put oko svijeta. Plovilo se za Kinu i Fidži pa preko Tihog oceana kroz Panamski kanal za Portugal. -To su mi bili poznati putovi. Sve sam to već pro&scaron;ao ali nije bilo lako. Najprije nam se te&scaron;ko razbolio mornar. Imao je bruh koji mu je stisnuo crijeva. Sjetio sam se jednog starog savjeta pa sam ga polegao u toplu vodu, a kada je pustio vjetar cijela je posada slavila iako smo jedva plovili jer nam je bio o&scaron;tećen propeler. Trebala mu je medicinska pomoć, a mi smo bili na sred oceana. Uočili smo otočje koje se zove Nuku Hiva. Smje&scaron;teno je nedaleko od poligona na kojem je Francuska ispitivala svoje atomske bombe. Na njemu je pokopan slavni Jaques Brell. Zvali su me da uplovim u luku unutar atola, a otočani će mi označiti put svijetlima automobilskih farova! Na svu sreću nisam pristao na to. Bio je to živi užas od luke. Obitelj na brodu Bilice su nastavile plovidbu prema Panami ali su počele gubiti brzinu. Postojala je bojazan da je uzrok o&scaron;tećeni propeler, ali se pokazalo da je u pravu kapetan Branko koji je tvrdio da su krive jake morske struje. Kada su stigli u Panamu u Hrvatsko je okončana vojno redarstvena akcija Oluja. -U Panami su uvijek bili problem novci, a sada su bili jo&scaron; gore jer su vremena bila te&scaron;ka. U Hrvarskoj je jo&scaron; bio rat, a trebalo je platiti takse, isplatiti plaće... Agent mi je kazao da nas novac čeka u Balboi s druge strane Kanala, ali novaca nije bilo. Usidrili smo se i javili u &Scaron;ibenik da ne plovimo dalje bez plaća. Nekako smo se uspjeli nagoditi. Nismo dobili sav novac već samo dio ali posada je bila zadovoljna. Čim smo isplovili izbjegli smo ubojiti prvi kvadrant hurricana. U Lisabonu smo popravili brod i otplovili za &Scaron;vedsku, a odatle preko Aleksandiruje za Mauricius. Put oko svijeta brodom Bilice trajao je 7 mjeseci i 26 dana. Branko se iskrcao u Londonu i vratio kući, a odmah zatim u Trogiru preuzeo brod Skradin. -Plovili smo se na relaciji Tunis &ndash; Poljska, a sa nama su na brodu bile i na&scaron;e obitelji. Uz mene su plovili sin Matija i supruga Hella. Posada je bila dobra ekipa. Vladala je prijatna, vedra atmosfera. Voljeli smo, onako prijateljski, jedan drugome podvaljivati. Tako smo jednog od časnika učili kako se zovu sazviježđa ali smo mu umjesto pravih imena govorili latinske nazive spolnog sno&scaron;aja. Kino je nastalo kada je on, u salonu prepunom časnika, svoje znanje počeo prezentirati supruzi svog kolege. Iz Izraela su plovili u Francusku, a odatle u britansku luku Southampton pa s tovarom p&scaron;enice za Ravenu. -U Southemptonu, iz kojeg je isplovio Titanic, kupio sam film o Titanicu kojeg su zajednički gledali članovi posade i njihove obitelji. Nije to bila dobra ideja. Žene i djecu uhvatio je veliki strah kada smo plovili kroz Biskaj. Obitelji na brodu bile su nam inače velika radost ali i obveza. Lijepo je to. Ima to svog čara. Djeca se vesele i pretrčavaju s jedne strane palube na drugu kada se brod naginje. To može biti i opasno ali ne može&scaron; im zabraniti ni&scaron;ta kada si mornar i kada tako malo vremena provodi&scaron; s njima. Cvijet divlje tre&scaron;nje Nakon osam mjeseci plovidbe Branko je tražio smjenu, ali je odlučeno da ostane jo&scaron; jedan vijađ. Isplovili su iz latvijske luke Ventspils, a odredi&scaron;te je bio Japan. Bilo je to 4. veljače 1997. godine. Skradin je sve do 14. ožujka plovio mirno preko Baltičkog i Sjevernog mora, Atlatskog ocena, duž cijelog Sredozemnog, Crvenog i Arapaskog mora, Indijskog oceana i Južnog kineskog mora, a prva ne ba&scaron; velika nevera zahvatila ga je tek kada je kroz tjesnac između Taiwana i Filipina uplovio u Tihi ocean! -Bila je to zaista mirna plovidba. Toliko mirna da sam imao vremena voditi osobni dnevnik i zapisivati ono &scaron;to smo doživljavali. Za 41 dan neprekidne plovidbe doplovili su do luke Akite ali u tom lijepom gradiću nisu uspjeli popiti željeno japansko pivo jer su pomorce tjerali van iz kafića i restorana. -Bilo mi je to jako čudno i neugodno. Ta bili smo u Japanu, a na skoro svakom ugostiteljskom objektu pisalo je: Japanis only! Posada je bila ogorčena. Gunđali su: Rasisti! &Scaron;ovinisti! Iduća luka bila je Kashima. Posada izlazi na kopno ali zbog lo&scaron;eg iskustva iz Akite ne zalazi u kafiće. Pogre&scaron;no! U Kashimi nema diskriminacije pomoraca. -Sve do 30. ožujka imali smo lijepo vrijeme i mirno more. Na Uskr&scaron;nje jutro jače je zapuhalo pa je sidro počelo orati po dnu. Čestitali smo si Uskrs izvodeći manevar presidravanja. Isplovili smo za Nagoyu. Na moru gužva kao na autocesti. Sidri&scaron;ta ispred Nagoye prepuna brodova. Sve je bilo mirno ali vrag nikada ne spava. Do&scaron;li su carinici i kod mehaničara prona&scaron;li nekakav mehanizam od vatrenog oružja! Istog su trena sa svih su strana prema nama pojurili policijski automobili s upaljenim sirenama. Brod su opkolile desetine naoružanih policajaca. Pretres je trajao punih pet sati. Nisu ni&scaron;ta na&scaron;li ali su sumnjali da mehaničar proizvodi oružje i prodaje ga teroristima u Japanu! Sva&scaron;ta! Mehaničar je bio upla&scaron;en. Pravdao se: Ma barba nisam ja mislija nikome zla. Nego, ja sam vam jedan zaljubljenik. Ja vam puno volim staro oružje. Ma oni su vam ki urice. Uzeo sam ovaj mehanizam na brod da ga očistim i uredim. Nisam ga bija ni sakrija. Pa ne more se iz toga pucat. Japanski policajci odvezli su ga crnom maricom. Vratila su ga nakon vi&scaron;esatnog ispitivanja i provjere preko Interpola. Idućih dana padala je ki&scaron;a pa sam japanskog agenta pozvao na ručak, a on je mene vodio - gledati kako cvjetaju divlje tre&scaron;nje. Japanci ih promatraju s odu&scaron;evljenjem i obožavanjem. Meni je to bilo malo &ndash; uvrnuto. Mislio sam: Ma vidi mene di ki muna zurim u stablo. Ma koji me je vrag tira vanka. Kada me je vratio na brod kazao sam sebi: E ne&scaron; se Branko vi&scaron;e uvatit na vaku baketinu. Ki&scaron;a je i dalje padala. U očaju smo gledali na TV-u borbe sumo hrvača. To je tek malo bolje od gledanja golfa, a 8. ožujka ispekli smo janjetinu jer je na&scaron; Ante Gović Junte postao dida. Sa Skradina sam se iskrcao u luci Ube i zrakoplovom vratio u Hrvatsku. Ponovno na Biogradu -Na brod Biograd, istom onom s kojim sam kao prvi časnik proživio svoju najveću oluju, ukrcao sam se 1997. godine. Prevozili smo pivski ječam iz &Scaron;vedske u Peru. Bilo je to dugo i naporno putovanje. Iz Perua smo s željeznom rudačom plovili za Beledune kod Montreala. Tamo su se dva na&scaron;a dečka iz &Scaron;ibenika zaljubila u neke cure i htjeli su po&scaron;to-poto ostati u Kanadi. Ushićeno su nam pričali o njihovoj nevjerojatnoj ljepoti. Natjerali smo ih da nam pokažu svoje djevojke. Nisu bile bog zna &scaron;to. Jedva smo ih odgovorili i ukrcali brod. Otplovili su za Solun. Istovremeno je iz Montreala isplovio brod Skradin. Posade su međusobno razgovarale pa je pala oklada tko će prije stići do Gibraltara. Skradin je bio veći i brži brod od Biograda ali je on plovio južnim smjerom, a Skradin sjevernije, preko Azora. -Odmah smo vidjeli da će ih zaskočiti ciklon iz Meksičkog zaljeva. Jedva su se izvukli. Stigli smo do Gibraltara prije njih iako smo imali sporiji brod i i&scaron;li dužim putem. Iz Grčke ih je put vodio u Odessu na Crnom moru, a odatle u Belgiju gdje su željeli dočekati Novu godinu s obiteljima ali se to izjalovilo pa su poput kuglice na fliperu skakali između Egipta, Izraela i Belgije. Bila je to posljednja cjelovita plovidba pod zastavom Slobodne plovidbe. Početak kraja Slobodne plovidbe -Kada sam se u kolovozu 1998. godine ukrcao na Zlarin nisam ni slutio da me čeka nevera s kakvom se jo&scaron; nisam sreo iako sam znao da Slobodna plovidba postoji jo&scaron; samo formalno. Bilo je rizično ukrcati se na brod, ali imao sam motiv &ndash; Slobodna mi je dugovala tridesetak tisuća dolara. Nadao sam se da ću se nekako naplatiti. Odlučio sam - idem pa &scaron;to mi bog da. Isplovili smo iz Rijeke za Veneciju pa otplovili za Savonu pored Đenove. Ukrcavali smo teret kada mi je pri&scaron;ao jedan agent i u povjerenju kazao: Ako ne isplovi&scaron; večeras može se dogoditi da vas vlasti zarobe jer nisu plaćeni dugovi. Poslu&scaron;ao sam ga i isplovio iste večeri. Tako je Zlarin pobjegao iz Savone. Zaplovili smo prema Suezu. -Sazvao sam posadu i kazao: Dečki, Slobodne plovidbe vi&scaron;e nema. Ako me budete slu&scaron;ali bit će sve u redu. Dok smo na brodu ima nade da ćemo se naplatiti. Plovili su za Indoneziju ali zaredali su problemi. Najprije se pokvario desalinizator pa su usred tropa ostali bez pitke vode. Da bi izbjegli udare monsuna plovili su dužim ali lak&scaron;im putem preko Singapura. -Noću sam okretao brod tako da možemo spavati, a danju sam korigirao kurs i nadoknađivao izgubljeno. Usred svega toga pokvario nam se klima uređaj, a temperature su se penjale iznad 40 stupnjeva. U Singapuru smo jo&scaron; imali novaca za hranu i gorivo, ali u Jakarti se drama počela pretvarati u tragediju. Agonija Posada je bila ogorčena. Desalinizator nisu mogli popraviti, a uzimati vodu s kopna u tom je dijelu svijeta opasno. -Nezdrava voda prijeti bolestima, a tko će nam pomoći ako navučemo žuticu? Dok smo razmi&scaron;ljali kako dalje iskrsnuo je novi problem. Na&scaron; kapo je odlučio naplatiti sam sebe. Predložio mi je da iskrcamo zauljene brodske vode ali bila je to prijevara. Prava namjera bila mu je da proda gorivo iz brodskih tankova. Posada je poludjela. Neki su bili tako ljuti da su ga doslovni bili spremni ubiti. Pitali su me: &Scaron;to ga ne baci&scaron; u more? Trebalo je održati red ali to je bila nemoguća misija jer na brodu vi&scaron;e nije bilo nikakvog zakona. Kada u takvoj situaciji drugi čovjek brodske hijerarhije poku&scaron;ava zaraditi prodajom goriva &ndash; jedinog jamstva da se barem ne&scaron;to napravi, brod se pretvara u bure baruta. Sazvao sam sastanak i uložio zadnje &scaron;to sam imao - svoje po&scaron;tenje. Uspio sam ih nekako pridobiti pa smo iz Jakarte zaplovili prema Tajvana gdje smo iskrcali dio tereta. Početak nije bio lo&scaron; ali na pola puta do Kine dobili smo obavijest da Slobodne vi&scaron;e nema i da će nam se javiti novi vlasnika. Agonija je bila na vrhuncu. Brod je na drugom kraju planeta, a njihove obitelji u &Scaron;ibeniku bez prihoda i pouzdanih vijesti &scaron;to se događa s njima. &ndash;Bilo je stra&scaron;no. Ljudi su bili na rubu ludila. Ponovno sam molio da me slu&scaron;aju i jamčio da ćemo se izvući, a uz to sam morao paziti da ne linčuju kapoa koji je bio zatvoren u kabini. Uspostavili smo vezu s drugim brodovima Slobodne i tako saznali da neki od njih plove za &Scaron;angaj jer je to od njih tražio novi vlasnik. U &Scaron;angaju su počele dolaziti plaće. No, na&scaron;i ljudi &ndash; kao na&scaron;i ljudi. Kada su dobili novac, ti inače mirni, dobri, obiteljski ljudi, oti&scaron;li su na kopno, napili se i demolirali kafić. Do&scaron;la je policija. Nastao je pravi dar-mar. &Scaron;to sad? Kako ih izvući iz zatvora? Srećom na brodu smo imali gliser pa sam ga dao vlasniku kafića kao kompenzaciju. Ali to nije bio kraj. Do&scaron;ao je predstavnik novog vlasnika bijesan kao ris:To nisu pomorci to su divljaci! Zadrži petoricu, a ostale potjeraj! Ponovno sam sazvao ljude i objasnio im situaciju. Nismo imali o čemu razgovarati. Nepo&scaron;teni kapo oti&scaron;ao je prvi, a ostale sam zadržao jo&scaron; malo da se ne bi s njim negdje obračunali. Zovi pomoć! Umjesto na&scaron;ih pomoraca na Zlarin su se ukrcali Filipinci. -Bili su izuzetno korektni ali su na&scaron;i ljudi koji su oti&scaron;li s broda opet su pokazali svoju neugodnu narav &ndash; prije odlaska pokidali su instalacije i o&scaron;tetili pogonske motore. Namučili smo se da ih osposobimo i zaplovimo. Plovili su na sjever, u Rusiju. Temperatura je s +40 pala na -30. Grijanje nije radilo, a na brodu i dalje nije bilo pitke vode. Filipinci nisu imala prikladnu odjeću niti se ikada suočila sa takvom hladnoćom. K tome ih je zahvatilo i te&scaron;ko nevrijeme. -Bilo je stra&scaron;no. U visini Sjeverne Koreje većini posade popustili su živci. Nitko nije vjerovao da ćemo se izvući. Brod je bio u rasulu. Motori su radili jo&scaron; samo zahvaljujući znanju i sposobnosti upravitelja stroja mog &Scaron;ibenčanina Gorana Relje &ndash; Bilog. Govorili su mi: Zovi pomoć! Koga sam mogao zvati? Kim Il Sunga? Ipak stigli smo nekako u Nahotku, luku nedaleko od Vladivostoka. Preživjeli smo. Ali, trebalo se i vratiti pa je Zlarin zaplovio u Wampou u Kini gdje je iskrcao željezne limove koje su otpremili na Filipine, a tamo su ukrcali kokosovo bra&scaron;no koje su preko Indijskog oceana i Crvenog mora vozili u Ravenu. -Nije to bila plovidba. Bila je to agonija dug pet mjeseci. Pred Ciprom nam se k tome zaustavio motor. Ulagali smo zadnje atome snage da ga popravimo i pokrenemo. Jedva smo stigli do Ravene. Brod u raspadu, tvrtka propala, posada na smrt umorna ali... uspjeli smo se naplatiti. Kod Gordana Barake -Nisam se uspio po&scaron;teno odmoriti, a nova tvrtka me je pozvala da preuzmem brod Nord Bulk &ndash; Tic. Imao sam kinesku posadu i plovio sam s njima &scaron;est mjeseci. Nakon toga pozvali su me da radim kao port kapetan u Londonu. Taj naporan posao radio sam godinu dana. Bio sam vi&scaron;e u zrakoplovu nego na tlu, letio sam kao muha s jednog kraja svijeta na drugi. To mi se nije sviđalo. Osim toga, vlasnici tvrtke su se bavili i nekim nepo&scaron;tenim poslovima. Ukrcavali su skupu tikovinu, a pisali da je bukovina. Uhvatili su ih. Moj kolega koji je u tome sudjelovao lo&scaron;e je pro&scaron;ao. Ponudili su mi novi brod. Nisam pristao. Vratio sam se u &Scaron;ibenik. Bilo je to 2000. godine. Dok je tražio novi posao Branka je pozvao kapetan Gordan Baraka. Predložio mu je da bude predavač na tečajevima za pomorce. &ndash;Bio sam zadovoljan ali je u meni rasla želja za morem. Želio sam ploviti, ali ne vi&scaron;e bespućima svjetskih oceana. Tada mi je Gordan kazao da riječki Uljanik radi na uspostavi hrvatske putničke flote. Sjetio sam se kapetana Nikole Žica i njegovih priča o putničkim brodovima i &ndash; oti&scaron;ao se &scaron;kolovati za zapovjednika putničkih brodova. Zapovjednik jedinog hrvatskog cruisera Branko je imao sreće jer su se njegove želje poklopile s poslovnim planovima pulskog Uljanika. Oni su imali viziju hrvatske flote brodova za kružna putovanja, imali su i prikladan brod, a trebao im je iskusan zapovjednik. Tako je &Scaron;ibenčanin Branko Skorić postao zapovjednikom prvog (na žalost ujedno jedinog i posljednjeg) hrvatskog cruisera, prelijepog broda Dalmacije. -Bilo je to ne&scaron;to novo. Posla je bilo preko glave ali to su bile slatke muke. Trebalo je brod oživjeti, formirati posadu. Morao sam se educirati čak i za vođenje hotela, učiti manire, bonton, pona&scaron;anje... Pripremali smo se &scaron;est mjeseci i 2001. godine konačno otisnuli na prvo kružno putovanje. Bio sam odu&scaron;evljen i ponosan. U odnosu na moja ranija putovanja plovidba između Rijeke, Zadra, &Scaron;ibenika, Ancone, Ravene, Venecije i Pule, oko Kornata, Brijuna i Tela&scaron;ćice bila je laki izlet. Putnički brod u odnosu na teretni na moru stoji kao tvrđava, nema valjanja nema zibanja i posrtanja. Smijao sam se u sebi: Pa ovo nije brod, ovo je fotelja! Tako je počela Brankova ugodna petogodi&scaron;nja avantura s morskom ljepoticom Dalmacijom. Bila je osobita čast nositi titulu zapovjednika jedinog crusera pod zastavom slobodne i neovisne Republike Hrvatske. -U najljep&scaron;oj uspomeni ostala su mi uplovljavanja u Boku i prijateljstvo s tamo&scaron;njim ljudima. Kada sam, po&scaron;tujući drevne običaje, s Dalmacijiom napravio krug oko otoka na kojem je crkvica Gospe od &Scaron;krpjela i pozdravio Gospu i Perast brodskom sirenom, a ljudi s obale počeli mahati bijelim lancunima svi su osjetili ljepotu tog uzvi&scaron;enog trenutka. Gospođa Anne - Marie Aulong iz Pariza plakala je od ganuća i grcajući u suzama pitala: Kapetane, &scaron;to je ovo bilo? Odgovorio sam joj i sam impresioniran:Život madame, bio je to život. Na Mississipiju nakon tragedije New Orleansa -Bilo mi je zaista lijepo. Brod imao je du&scaron;u, posada je bila odlična, upoznao sam masu zanimljivih ljudi. Počinjali smo s uskr&scaron;njim, a zavr&scaron;avali s novogodi&scaron;njim putovanjima. I&scaron;lo nam je odlično ali je tvrtka odlučila prodati Dalmaciju riječkom Autotransportu koje je, ubrzo bankrotiralo, a s njim su propali i snovi o hrvatskoj floti cruisera. Žao mi je zbog toga. &Scaron;teta je &scaron;to Hrvatska nije ustrajala na putničkoj floti. Imali smo odličnu priliku, a Dalmacija je bila ime za koje su se otimale najveće turističke agencije Europe. &Scaron;teta, zbilja, velika &scaron;teta. Nakon Dalmacije kapetan Branko se ukrcao na brod za prijevoz cementa. -To je bila te&scaron;ka dosada. Plovio sam Crnim morem između Novorosijskog i Almarie. Odlučio sam &ndash; nema vi&scaron;e plovidbe na trgovačkim brodovima. Posredstvom tvrtke iz Monte Carla oti&scaron;ao je s dosadnog cementa&scaron;a na Bahame gdje je postao zapovjednikom brod koji ba&scaron; i nije plovio. Bio je usidren u delti rijeke Mississippija i služio studentima iz New Orleansa, grada kojeg je uni&scaron;tio orkan Catrine, kao fakultet i studentski dom! -Bio je to ploveći studentski grad. Brod kojim sam zapovijedao bio je dan New Orleansu kao ispomoć dok se ne oporavi od te&scaron;kih stradanja koja je doživio. Kada New Orleansu pomoć vi&scaron;e nije trebala plovio sam tim brodom po Bahamima. Vlasnik ga je stalno poku&scaron;avao prodati jer je tro&scaron;io puno goriva. Nije imao klasične već zrakoplovne motore, iste kakve ima DC 9. Imao je 2 puta po 55000 konjskih snaga, postizao je brzinu od 35 čvorova ali je dnevno je tro&scaron;io 350 tona goriva. Kapetan najbolje marine na svijetu Zbog bolova u kralježnici Branko je morao napustiti Bahame i potražiti liječničku pomoć. U SAD su mu rekli da je jedino rje&scaron;enje složena operacija, a u &Scaron;ibeniku su liječnici kazali: -Ni govora! Treba&scaron; samo vježbati. Bili su u pravu pa se Branko ubrzo oporavio i opet na&scaron;ao na moru ali sada kao zapovjednik posade (staff captain) na brodu Insignia. -Na tom sam brodu, već jako umoran od mora, plovio 4 mjeseca. Kada je do&scaron;lo do krize u putničkom prometu postao sam zapovjednik na trajektima koji plove preko La Mancha između Velike Britanija i Belgije. To je bilo naporno jer se plovi non-stop. Da bih to mogao raditi morao sam polagati posebne ispite. Tako sam postao pilot za britansku luku Ramsgate i belgijsku luku Oostende. Odradio sam ugovor i oti&scaron;ao se odmoriti u &Scaron;ibenik. Tako sam se nakon svih silnih mora i oceana na&scaron;ao nasukan u mom dragom &Scaron;ibeniku. Ali, ukazala se prilika da kapetan Branko svoje znanje i iskustvo iskoristi i u zavičaju. Posao mu je ponudio Franjo Pa&scaron;alić, vlasnik marine Frapa koja slovi kao jedna od najboljih marina na svijetu. -Tako sam u ožujku 2010. godine postao kapetan marine Frapa. To je isto &scaron;to i zapovjednik broda samo se ne plovi", kaže Branko koji je danas privatnik i obavlja posao kopilota u &scaron;ibenskoj luci.

OTKRIĆE: Moderni turizam Dalmacije počeo je u Šibeniku i Skradinu 29. 6. 1844. godine!

Šibenik je na Uskrs posjetilo 2 000,Dubrovnik oko 54 000, a Poreč i Rovinj oko 34 000 turista

Izlagači iz Šibensko - kninske županije uspješno nastupili na Mediteranskom sajmu u Dubrovniku

Šibenske ženske poduzetničke snage na Konferenciji u Dubrovniku,Miranda Paić sudjelovala i na panelu

NA DANAŠNJI DAN: Nakon jake zime 18.1. danas je granulo sunce i počelo kupanje

Veliki požar u hidrocentrali Dubrovnik:Ima ozlijeđenih, a za nekima zaposlenicima se traga

Prosječna cijena kvadrata stana u Šibeniku je oko 1 500 eura u Dubrovniku dvostruko više

NA DANAŠNJI DAN: Šibenski policajci dobili hrvatska obilježja

U SJENI SVJETLA - Povijesni susret potomaka očeva suvremenog Šibenika

BLAMAŽA - Tko je Ante Šupuk izumitelj kojeg slave šibenski gradski dužnosnici?

Časopis - Volim Šibenik

Video

ZEMLJA DIDE MOG: Kaprijsku konobu „KOD KATE” vole i svjetski bogataši, a njezin zaštitini znak je neposrednost i široki osmijeh vlasnice

Sponzorirani članci

Jesenski odmor u srcu prirode – boravak u hostelu Titius i cijelom Nacionalnom parku „Krka“ po nižim cijenama

Trokut pokreće Trokut akademiju - PODUZETNIČKI RAST, novi edukativni program za poduzetnike

Rujan u NP „Krka“: edukativne radionice i programi za djecu i mlade

Više od 26 000 Hrvata već koristi ovu četkicu – pogledajte zašto

NP „Krka“ – mjesto za ljubitelje prirode i njihove četveronožne prijatelje

Najčitanije

SPOMENAR / Više od 1000 mladih Šibenčanki i Šibenčana dragovoljno radi na izgradnji sportskog stadiona i kuglane u Crnici. Dobit će ime po partizanki Ljubici Popović.

Provalnik (50) koji je harao po Pirovcu i Betini u istražnom je zatvoru. Krao je sve od posteljine i vodokotlića do bicikla i solarnih panela.

PREVARIO UMIROVLJENIKA : 39 - godišnjak mu uzeo novac za popravak osobnog automobila i nestao

Balada o tekstopiscu i pjesniku:Šibenska šansona slavi opus Krste Jurasa

Planetarno poznati pijanist nastupa 20. lipnja u jedinstvenom ambijentu pulskog Malog rimskog kazališta u sklopu hvaljenje svjetske turneje Segmenti

Kolumne

Sridom u sridu

Grintanja šibenske neviste

mysqli object is already closed