Vesna Parun, moćna, hrabra, provokativna žena i pjesnikinja, jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, umrla je na današnji dan 2010. godine. Rođena je na Zlarin, 10. travnja 1922. godine, a umrla je u Stubičkim Toplicama, 25. listopada 2010. godine. Ona je najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. Pisala je prozu i dramska djela, ali je svoje mjesto u povijesti zaslužila prije svega kao hrabra, moćna pjesnikinja čiji će stihovi puni istina, ljubavi, erotike, satire, bolne iskrenosti, ali i opore drskosti dugo grijati naša srca i tjerati nas na razmišljanje o sebi, nama, našim ljubavima, brakovima, razočaranjima, seksu, politici, državi, političarima... o svemu što živimo i kroz život srećemo. Objavljeno je preko 60 knjiga njene poezije i proze po čemu je jedna od najplodnijih naših književnica. Uprizorena su četiri njezina dramska djela. Osim poezije, pisala je i za djecu. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor, Nagradu Tin Ujević dobila je za zbirku soneta Suze putuju, Nagrada Grigor Vitez za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Diploma za poeziju u Parizu. Unatoč brojnim nagradama, u HAZU je primljena samo kao dopisna, nikad kao redovita članica. Bila je žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Sebe je sebi i nama opisala ovako Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor… Poezija Vesne Parun veća je i jača od vremena. Iako je nema već 10 godina neke su njene odvažno drske i ubojito istinite pjesme aktualne i danas: Država luda ostala bez muda Neandertalci, inače nemam ništ’ protiv njih, pola svog ljudstva pobacali u tavu, ispekli ih, proždrli, i napravili Državu. Kako im je pošlo to "za trbuhom", zna se. To jest: ne zna se. I nikom ništa. Sad proračunske popunjavaju rupe kruhom. Vuk sit, i cijelo je dupe. Susjedi vele: ta Država je luda! A Država im citira Augustina i Moniku. “De civitate Dei”, dakako. Ali u toj nezbiljskoj Božjoj civitadi nije li – od straha da ne umre od gladi – premijer nekom Cigi ukro harmoniku? I punih hambara dao gordo se u trk, vičući: htjeli ste vi mandrili muškarca, koji nema ni muda, ni brk. Pa sad ga nemate. Eto vam Kosorčice! Nema muda, doduše, al ima zato cice u koje bozi dvaju vjetrova pušu. Pa prakamenu svoju spašavaj dušu. I sritno van bilo pod štitom svetog Duje. A meni se od vas povijesno podriguje.