Brza vožnja, to je putovanje automobilom čak do 80 kilometara na sat koje je potkraj ljeta 1930. godine poduzeo Ćiro Čičin Šain, a dvije godine sve to je vidio i doživio opisao u putopisu koji se zvao „Dojmovi s brze vožnje od Splita do Šibenika“. Kako je primijetio Mate Relja, šibenski filmski režiser koji je ovaj putopis imao u rukopisu Čičin Šain je krenuo na put da bi uživao, ali se putom nagutao prašine i nauživao gorčine zbog mnogo toga što je vidio, a nije mu se svidjelo. On već na početku puta, čim je izašao iz Splita i stigao u Solin daje do znanja da neće biti ništa od očekivane idile. Objavljujemo taj putopis s komentarima Mate Relje:
Bijeg od betonske rijeke koja potapa Solin i Kaštel
Tu, između smokava i maslino, sudaraju se grubo daleke dvije epohe: teatar i amfiteatra,bazilika i palača od kamena iz doba Rima i cement najnovijeg vijeka.... Oko Salone iznikoše neplemenite sive betonske kuće i kućerci te ovo postade kraj najgrublje hibdnosti. Beton, posvuda beton. Redovi sivih kuća s dućanskim tablama, male seoske gostione i krčmice, vile s bašticama, jednolični dugi ogradni zidovi stovarišta i dvorišta, sve od betona. Kao rijeka lave što se valja da potopi i okameni život valja se betonska rijeka i potapa ulice i drumove znakovima civilizacije.
Mate Relja: Čičin Šain se zgraža onim što vidi i kao da ne može vjerovati koliko ljudi u Solinu i Kaštelama kroz koje prolazi okrutno i nemilosrdno uništavaju prirodu i baštinu svojih predaka. Kada se ovaj putopis čita danas čitatelja šokira spoznaja da se od tada do danas baš ništa nije promijenilo i da je stanje još gore. Kada bi Čičin Šain mogao danas proći svojim automobilom kroz Solin i Kaštela vjerojatno bih opisao istim riječima; beton, beton i samo beton... Utjehu putniku koji se odvažio poći automobilom na izlet u Šibeniku utjehu donosi uspon cestom uz planinu Prataptnicu odakle se i danas pruža prekrasan vidik na Trogir, Kaštela, Solin i Split.
Šibenik se (pre)poznaje po crvenoj kapi i mirisu pečenja
S prapetnlčkog belvedera veličanstvene su zore i sutoni za sve one koji imaju očiju i zanosa. Gledajući odavde gubi se sve što je prolazno, a ostaje samo gola i vječna ljepota najdivnije dalmatinske romantike, kojoj je ravna, možda, samo ljepota Boke. Prvo čeljade na koje naiđosmo iza Prapatnice bio je crnomanjast žilav seljak pod crvenom kapom. Tu, gdje nađosmo prvu crvenu kapu i nadiranje jare u rano jutro, već nas pozdravlja šibenska krajina iako smo tek nad Trogirom. Za sat vremena naći ćemo šibenske ulice u mirisu pečenja i na njima stasite građane – težake pod kapama o skrleta.
Mate Relja: Miris pečenja kao prva asocijacija na Šibenik 1932. godine? Zapravo, da. U godinama prije Drugog svjetskog rata Šibenik je bio nadaleko poznat po svojoj Masnoj ulici, koja se sada zove Zagrebačka. Zaista, prava asocijacija na Šibenik mnogim je putnicima koji su išli u Šibenik ili su samo prolazili kroz njega bio je miris pečene janjetine i ribe. Cijeli je Šibenik odisao po pečenju i nije čudo što je to bio njegov zaštitni znak. Jednako je znakovito da je Čičin Šaina i njegove suputnike na Šibenik nepogrešivo asocirala i crvena kapa na glavi seljaka kojeg su sreli kad su se uspeli na Prapatnicu. Mate Relja, koji je Čičin Šainov tekst komentirao 35 godina nakon što je napisan sa žaljenjem konstatira da se 1967. godine ta uznosita kapa po kojoj su Šibenik i Šibenčani bili poznati i po kojoj su bili nepogrešivo prepoznavani gotovo nestala. Od Čičin Šainova putovanja, tuži se Relja, pošlo je samo 37 godina, a šibenska kapa je pravi raritet koji se niti o blagdanima ne vidi, ako već po prirodi stvari ne može biti u dnevnoj upotrebi.
Boraja i Lećevica – najveća dalmatinska pustinja
Čičin Šain se vozi dalje prema Šibeniku trasom današnje borajske ceste i piše:
Ovaj veliki trokut, negdje ljut krš, a negdje šikara ili raskrčevina, jedna je od najvećih pustinja dalmatinskog kopna. Pruga života na njemu je ovaj put kojim se vozimo sa Prapatnice u Šibenik.
Mate Relja: Duž ceste djeca siromašnih borajskih težaka trče za Čičin Šainovim automobilom i viču: „Daj dinar!“ no po svemu sudeći on ne zastaje i ne daje im dinar kojeg prose. To se može zaključiti iz rečenice da njihove glasove još čuje u svojoj glavi i da se pomalo kaje što im nije udijelio milodar, a njihovu prošnju doživljava kao „simbolični pozdrav kraja u komu da opstoje samo sunce, mjesečina, kiša i vjetar.“
Vrpolje
Na Vrpolje! Tamo nas vodi bijela pruga preko zelene viso¬ravni. Pored ceste, na livadama, stoje zavjetna crkva Gospe od Vrpoljca i uz nju sajmište daleke šibenske okolice. Oko nje kameni svodovi i gajić, hladovina za hodočasnike i pazarlije. Sada je ovdje pusto, vrata crkve su zatvorena, a zvo¬na zavezana
Mate Relja: Bogme su i danas zvona vezana jer je u uslovima slobode vjeroispovijesti, ali i drugih današnjih sloboda (S. Ferić: Mate Relja vrlo hrabrim sarkazmom 1967. godine kritizira politički sustav u socijalističkoj Jugoslaviji što u to doba nije bilo ni malo bezazleno) više se ne održavaju sajmovi na Veliku Gospu, a nema ni vjernika osim na najnužnijim crkvenim obredima.
Međunaslov: Kroz prozorčiće šibenskih dućana provirkuju bakalar i kolači
I, eto Šibenika! Na tvrdom brežuljku grad sav od kamena blješti na suncu. Niz brdo mu je kao koprena s kipa spala jutarnja magla i kao raščupana vuna legla po konalima, trupovima razvedenog kopna i zrcalima vode. Kod prvih kuća kola usporiše vožnju. Polako sad vozimo uz red otvorenih dućančića. Zastajkujući, sporo se vuče niz ulicu par visokih koštunjavih ljudi u narodnoj nošnji pod crvenim kapama i u rukama sa zavrnutim rukavima nose kupljeno meso da im ga domaćica zakuva. Žene u crnoj nošnji s bijelom četvorinom košulje na razbujalim grudima kupuju i nose ostalo. Pored njih kroz zaprašene dućanske prozorčiće provirukju bakalar, kolači i skrletne kape.
Mate Relja: Čičin Šain je doputovao u Šibenik u nedjelju ujutro pa je zanimljivo zapaziti da su šibenski dućani otvoreni, a da Šibenčani obučeni u svečanije nedjeljno ruho idu u spizu prije jutarnje mise.
Uspavani Šibenik i šibenski težak - građanin
Mali gradovi u nedjelju spavaju do kasnijeg. Osam sati je, a kapci na šibenskim kućama velikim dijelom još su zatvoreni. Raspjevale se ptice u krošnjama Perivoja, ali u sjeni pod njima klupe su prazne, ljubavnici su ih noćas u mraku ostavili. Pred šibenskom kavanom zagledasmo se u fjord konala u kom je more kao tiha zelena rječica u jesen. Vrućina je već počela da pritiskuje. Sloj cementne prašine što ga na licima i kosi ponijesmo iz Splita već je postao kora koja se na vjetru osušila i na suncu ispekla. I pod tom korom koja će u dva dana vožnje još jače otvrdnuti, kao pod maskom ćemo dalje kao nepoznati putnici juriti sjevernodalmatinskim drumovima kroz polja i naselja da vidimo što nam radi i kako živi naša stara skoro zaboravljena zemlja između Šibenika i Nina. Još dok nas kola izvlače iz grada nema svijeta iz okolice, nema naroda što u zoru ustaje i budi gradiće. Spava i sam šibenski težak – građanin, onaj pod skerletnom kapom s bijelom košuljom i zlatnim pucetom pod grlom, jer ni njega nema jutros ni u gradu ni u vinogradu.
Mate Relja: Čičin Šain nam u jednoj rečenici sa svega nekoliko riječi zorno dočarava kako izgleda i čime se bavi šibenski težak građanin.
Tko o čemu, Čičin Šain o pečenju s ražnja
Prolazi pored naših kola tek poneko. To su ljudi s periferije koji nisu uparađeni kao oni iz grada. Ruke su im kvrgastije, žuljevitije i crnije, lica razrovanija i bakarnastija, a kretnje teže i sporije. I njima su sa grudi nestale koporanske crvene rese što ih još nosi težak u pozadini. Tak kod pazara gdje se ostavljaju seljačka kola i konji poveće, više je ljudi. Skupine seljaka iz okolice jednom nogom na toč¬ku kola ili s rukom na panciru kojim su vezane strane, dokoni polako i u šali vode razgovore. Pozadi njih u starom dijelu grada na Gorici krčme od starine i ulice koje od rana jutra mirišu po pečenju s ražnja.
Mate Relja ne komentira ovaj realistični pasus koji opisuje i druge žitelje Šibenika. U prvom dijelu vjerojatno lučke i tvorničke radnike, a u drugom skupine seljaka koji iz okolice dovoze svoje proizvode na šibenski pazar. I jedni i drugi bitno se izgledom, stasom i odjećom razlikuju od šibenskih građana – težaka. Naravno, tu je i neizbježno pečenje s ražnja. Nedjelja je ujutro, a šibenski ugostitelji u Masnoj ulici već spremaju pečenje koje će marendati Šibenčani kad poslije mise krenu iz crkve.
Poljana komadićak pustinje Sahare usred Šibenika
Poljana - komadićak Sahare usred Šibenik. Ljudi od ukusa, možda, jednog dana će je urediti kao produženje Perivoja i, onda, na njoj podignuti zasluženi spomenik Simi Matavulju. Ovdje je, regbi, stanica gdje se sastaje srednja i sjeverna Dalmacija i s ove raskrsnice nastavljamo vožnju s osjećajem da ulazimo u nov svijet. Kod kuća pod tvrđavom, kako odmičemo, Šibenik gledamo u perspektivi. Dole, za nama je more s grebenast im brijegom na kom je pust kao groblje crnički tvornički grad s praznim četverokutima i pogašenim visokim dimnjacima, a iza njega obala zaliva do Vodica. U zaokretaju, na uzbrdici iza leđa opet nam je panoramska slikovitost oivičena maglicom, otoci i obale nad kojima se lagano penje vijenac brežuljaka. A kad tu sliku izgubismo na putu u Skradin na Krki, lagano se zatalasala visoravan niz koju se u nedogled nižu stupovi sa žicama.
Mate Relja ne komentira ni ovaj dio Čičin Šainovog putopisa. Šteta. Zanimljiv je njegov opis Poljane kao komadića pustinje Sahare usred Šibenika, a znakovita su i njegova nadanja da će Šibenčani jednoga dana ipak Poljanu urediti. On, možda kao protutežu spomeniku Nikoli Tommaseu na južnom ulazu u Perivoj zamišlja podizanje spomenika piscu Simi Matavulju na sjevernoj strani Perivoja, odnosno na uređenoj Poljani. Tvornica u Crnici asocira ga na groblje, a kao kontrast nameće mu se pogled na more, otoke i Vodice sa zavoja Stare ceste.
Napomena: Ćiro Čičin Šain opisuje svoje putovanje od Splita do Šibenika u knjizi „Put po sjevernoj Dalmaciji“ koju je objavio 1937. godine. Pri usporedbi teksta objavljenog u knjizi i rukopisa kojeg je imao i komentirao Mate Relja uočljive su razlike u oblikovanju rečenica i stilu pa je moguće da je Relja imao ili mu je bio dostupan izvorni tekst Čičin Šainovog putopisa prije nego što ga je redigirao urednik ili priređivač knjige. U svakom slučaju riječ o zanimljivom i vrijednom dokumentarnom štivu koje govori o Šibenčanima, Šibeniku i Šibenskoj okolici u prvoj polovici 20. stoljeća.
