Jedna od najljepših i najzanimljivijih građevina u povijesnoj jezgri Šibenika elegantna je palača Pellegrini koju nazivaju i palačom Tambača, odnosno Pellegrini - Tambača, a u kojoj se nalazi sada već čuveni restoran Pellegrini koji postaje jednako poznat, ako ne i poznatji od palače po kojoj je dobio ime.
Palača je smještena tik do katedrale sv. Jakova plijeni poglede i izaziva znatiželju turista, ali o njoj ne mogu baš puno doznati iz svojih brošura o Šibeniku pa ni od, inače dobro educiranih, turističkih vodiča. Čak i oni koji zavire u povijesne knjige o Šibeniku neće naći odgovore na pitanja koja se množe pri pogledu na nju. Šteta, to je ne samo jedna od najljepših nego i svojom poviješću najzanimljivijih građevina u Šibeniku. U novije vrijeme vedute zapadnog dijela starog Šibenika kojih je ona središte vizualno su oplemenili obnovljena kuća Vidović nasuprot glavnog portala katedrale sv. Jakova i restoran Pellegrini koji nosi ime upravo po drevnoj obitelji kojoj se pripisuje da ju je izgradila te obnovljeni trg Četiri bunara iznad velike srednjovjekovne gradske gusterne.
Ta arhitektonska cjelina koja plijeni ljepotom i elegancijom kroz cijelu je noviju povijest Šibenika uvijek je ostajala u sjeni katedrale i drugih šibenskih znamenitosti pa je se iznimno rijetko sreće i na starim fotografijama, a u turističkim brošurama od početaka suvremenog turizma do danas uopće je se ne spominje.
Obitelj Pellegrini
Obitelj Pellegrini (pellegrini, tal. hodočasnici) po kojoj je palača dobila ime bila je porijeklom iz Venecije. U Šibenik je doselila početkom 16. stoljeća, a čini se da njen šibenski ogranak dijelom ima i hrvatske korijene. Prema dostupnim podacima na Hvaru je obitavala plemićka obitelj Dobretić čiji je potomak Pellegrino Dobretić 1480. godine uzeo prezime Pellegrini. Njegovi potomci nastanili su se u Zadru, Trogiru i Šibeniku. U šibenskim crkvenim dokumentima zapisano je da je prva osoba s prezimenom Pellegrini umrla u Šibeniku 1532. godine pa se može pretpostaviti da je ta obitelj upravo krajem 15. ili početkom 16. stoljeća došla u Šibenik i, mogu će je, nastanila se u zgradi u obliku kule u blizini katedrale sv. Jakova čija je gradnja započela 1431. godine, a dovršena četiri godine nakon smrti nama prvog i poznatog žitelja Šibenika s prezimenom Pellegrini. Gotovo je sigurno da je upravo ta obitelj nadogradila zdanje u obliku kule iznad zadanih gradskih vrata. Isto tako sigurno je da je obitelj Pellegrini i u Šibeniku, kao i u Zadru i Trogiru, imali plemićki status. Njihov grb imao je oblik plavog štita unutar kojeg se nalazi rog na kojem stoji golubica s maslinovom grančicom u kljunu, a ispod roga je rašireno golubovo krilo. Iznad štita stajala je kaciga s dva paunova pera sa strane i jednim perom po sredini.
Pravnik, pjesnik i špijun
Pellegrini su u Šibeniku živjeli sve do kraja 19. stoljeća, kada je umro posljednji potomak njihove šibenske loze. Prije toga sredinom 18. stoljeća spominje se dr. Giovanni Pellegrini fiskalni stručnjaka iz Šibenika kojeg je generalni providur Girolamo Querini angažirao da razriješi spor između žitelja Zlosela (Pirovca) i plemićke obitelji Draganić – Vrančić.
Jedan od posljednjih šibenskih Pellegrinia bio je pravnik, pjesnik i špijun Ferdinand Pellegrini (Šibenik 1798. – Firenza, 1869.). On je dijelio školske klupe u Trogiru, Zadru, Splitu i Italiji s drugom dvojicom znamenitih Šibenčana Robertom Visianijem i Nikolom Tommaseom.
Bio je austrijski državni službenik koji je špijunirao politički nepodobnog Tommasa, pisao je pjesme u čemu je bio dosta uspješan, a bio je i vrlo plodan publicist. U povijesnim ga se izvorima navodi kao vrijednog prevoditelja hrvatskih narodnih pjesama na talijanski jezik zbog čega ga u svojim leksikonima uglednih Šibenčana spominju i don Krsto Stošić 1936. godine i profesor Ivo Livaković 2003. godine.
Obitelj Pellegrini bila je sve do Drugog svjetskog rata značajno prisutna u gradovima na istočnoj obali Jadrana posebno u Trogiru, Kopru i Zadru, a danas ima važnu ulogu u znanosti, sportu, umjetnosti i kulturi Italije.
Suvremenici izgradnje katedrale sv. Jakova
Kada je izgrađena kula koju su dogradili i u palaču pretvorili Pellegrinijevi nije nam poznato. Prema oskudnim povijesnim podacima te idejnoj rekonstrukciji mogućeg izgleda Šibenika krajem 11. stoljeća, koju je bio izradio je Bruno Ungarov, već se tada na tom dijelu južnih gradskih zidina nalazila kula koja je bila povezana s kulom Teodošević uz jugozapadni ugao katedrale. Moguće je da je preinaka na kuli bilo i tijekom izgradnje velike gradske gusterne ispred nje koja je trajala od 1446. do 1453. godine no današnji oblik to zdanje je zasigurno dobilo krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Budući da su Pellegrinijevi bili u Šibeniku u vrijeme gradnje katedrale sv. Jakova i da je u palači koja je nazvana po njima jedno vrijeme navodno bila smještena klesarska radionica Jurja Dalmatinca moguće su zanimljive pretpostavke o životu obitelji Pellegrini, njenim poslovnim i društvenim vezama, te okolnostima i načinu na koji je oblikovana arhitektonska cjelina od dijelova bedema, gradskih vrata, kule i goleme gusterne kojoj se danas divimo.
Nadzornik Juraj Dalmatinac
Budući da se palača nalazi iznad dva prolaza, od kojih je desni stariji, jer su tu bila gradska vrata, pretpostavlja se da je na tom mjestu ranije postojala zgrada ili kula kao dio obrambenih zidina iznad koje je kasnije nadograđen stambeni prostor. Lijevi prolaz je nekada vodio prema dominikanskom samostanu i na prostor Velike cisterne (cisterna magna), današnjeg trga Četiri bunara (quattro pozzi), koju gradio talijanski majstor Jakov Correro. Kako je tada bilo uobičajeno na krunama bunara isklesani su grbovi gradskih kneževa J. Valeressa i C. Marcella te Šibenika i Venecije. Klesanje kruna povjereno je 1447. godine majstorima Jurju Mihajlovu iz Zadra i Marku Petrovu iz Apulije, a nadzirao ih je sam veliki meštar Juraju Dalmatincu, graditelju katedrale.
U luneti iznad lijevog prolaza postojala je freska Bogorodica s dva sveca, koju je u 16. stoljeću prema don Krsti Stošiću izradio Andrija Medulić (Schiavone), ali ta atribucija nije potvrđena. Ispod lunete je uklesan grb kneza Valeressa koji je dao izgraditi cisternu sa četiri krune bunara. Budući da je on upravljao Šibenikom od 1445. do 1447. godine može se pretpostaviti da je palača u to vrijeme već postojala.
Čudotvorni crveni križ
Masivni glavni nosivi stup između dva prolaza posebno je zanimljiv jer je u njega uzidana mramorna pločica s urezanim crvenim križem. Taj križ Šibenčani su stoljećima štovali, dodirivali ili ljubili. Postoji predaja da su prekršitelji zakona koji bi ga dodirnuli bili razriješeni kazne. Stari Šibenčani su križu pripisivali čudesnu moć, a kada je tu uzidan nije poznato. Prema Milivoju Zeniću vjerojatno u 17. stoljeću.
Čini dobro i ne boj se nikoga
U najstarijem dijelu palače Pellegrini postoji gusterna s krunom na kojoj je uklesan grb s šesterokrakom zvijezdom iznad kojeg je vjerojatno kokoš. Gusterna ukazuje da je na tom mjestu, i prije 16. stoljeća, postojala ne baš mala kuća s obzirom na kapacitet gusterne. Kako se radi o plemićkom grbu, kojeg nema u knjizi povjesničara Galvania o šibenskim plemićkim, gradskim i crkvenim grbovima, može se pretpostaviti da je pripadao nekom plemiću iz predmletačke uprave u Dalmaciji. Kada bi se to ustanovilo moglo bi se s većom sigurnošću datirati vrijeme izgradnja palače koja je nekada imala i dvorište. Danas je na tom mjestu kuća Matković. Nad njenim ulaznim vratima uklesan je natpis:
RECTE FACIENDO NEMINEM TIMEAS (Čini dobro i ne boj se nikoga).
Obitelj Tambača
Nakon smrti posljednjeg člana obitelji Pellegrini palača prelazi u vlasništvo Stolnog Kaptola, a 1898. godine kupuju je Jakov Filip Tambača (1844. - ?) i njegov brat kanonik don Grgo Tambača (1860. – 1938.), pa je ona sve do sredine 20. stoljeća bila u vlasništvu obitelji Tambača. Danas tu još uvijek živi jedna od potomaka te obitelji koja je 1933. i 1934. godine konačno preuredila palaču u kuću za stanovanje.
Za palaču Pellegrini-Tambača karakteristična su široka kamena stubišta s ugrađenim zidnim stupićima s kapitelom. Stubišta su nekada postojala od prizemlja do četvrtog kata. Sredinom dvadesetog stoljeća dio skala između prvog i drugog kata je srušen zbog proširenja stambenog prostor. Palača je imala i veliko predsoblje namijenjeno za prijeme i kućne zabave s ložom za orkestar. Tu prostoriju ukućani su nazivali sala jer je bila prostrana, imala je oko sedamdeset četvornih metara, i bila visoka gotovo pet metara.
Slavna šibenska maraština
Tambače su bili poznata vinogradarska obitelj čija je specijalnost bila proizvodnja autohtonog šibenskog desertnog vina, hvaljene i širom Europe nagrađivane šibenske maraštine. Maraština se proizvodila u velikoj konobi u kojoj se osim bačava nalazio i drugi pribor za proizvodnju vina kao što su torkul i makina za gnječilo grožđe. Stara makina još postoji, a konobu iz koje je tekla slavna šibenska maraština danas kao skladište koristi restoran Pellegrini.
Tambače su mogle proizvoditi svoju maraštinu zahvaljujući i svom prostranom dvorištu, trgu Četiri bunara koji je tada bio ograđeno zidom. Tu su sušili grožđe na grižjolama te imali ostave za alat i skladištenje grižjola.
Obitelj Tambača koristila je trg Četiri bunara, uz plaćanje najma gradu i obavezu njegovog urednog održavanja, do 1955. godine. Nakon toga više se nitko se nije brinuo za taj prekrasni trg pa je on bio zapušten iako je šezdesetih godina služio kao pozornica na kojoj su održavane predstave šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala. Četiri bunara obnovljena su i uređena 2004. godine, a gusterna ispod njih pretvorena je u ugostiteljski objekt.
Carsko konačište
Preinakama je unutar palače uređeno šest stanova od kojih je dva koristila obitelj Tambača, a četiri su iznajmljivana. Od stanara koji su živjeli u tim stanovima obitelj Marin je najstarija. Tu je stasalo nekoliko naraštaja Marinovih čiji potomci u živi i danas. Zgrada je 1958. godine temeljem Zakona o nacionalizaciji postala društveno vlasništvo izuzimajući stanove na prvom i drugom katu koji su ostali u vlasništvu obitelji Tambača, a bili su spojeni unutarnjim stubištem.
Od 1967. godine palača Tambača – Pellegrini zaštićena je kao spomenik kulture, ali su usprkos tome novi vlasnici stana na drugom katu sedamdesetih godina izgradili betonski balkon prema trgu Četiri bunara i probili vrata na južnom zidu.
Palača je značajna za grad Šibenik i po tome što je u njoj 1848. godine osnovana i započela djelovati Šibenska glazba.
Vrijedno je zabilježiti da je u palači Pellegrini – Tambača sa svitom od šezdesetak svojih dvorjana odsjeo car Franjo Josip I. kad je 1875. god. bio u posjetu Šibeniku.
Napisao prof.dr. Gojko Nikolić
Napomena autora: Veći dio podataka za ovaj tekst koristio sam iz povijesne građe koju je prikupio moj nedavno preminuli ujaka inženjer Andrija Tambača i njegovog neobjavljenog rukopisa Monografija obitelji Tambača. Članak je napisan njemu u spomen. Tekst je posvećen i mojoj rodnoj kući u kojoj je, osim mene, rođen i veći dio šire obitelji Tambača. Ona izaziva ponos zbog svog značaja za Šibenik kroz stoljetnu bogatu povijest i uvijek u meni budi ugodne uspomene na dane sretnog djetinjstva i mladosti provedene u njoj.
